Napaljeni naprijed!

Napaljeni naprijed!

XXX-Files — naslov je antologije suvremene hrvatske erotske proze koja će izaći na jesen. Antologija sadrži najvažnije ulomke domaćeg erotskog pisma, kao i razgovore s njegovim najistaknutijim predstavnicima. Ovdje donosimo uvodni dio knjige koji daje kratki pregled naše vruće literarne scene

Da rajcersko štivo može krasiti određena vrijednost, spoznaja je koja na ovim prostorima nikad nije zaživjela u dovoljnoj mjeri. Većim dijelom skrivena, često stigmatizirana i nedovoljno cijenjena, ta tradicija žudi za priznavanjem. Prosvjetljenje je nužno, stoga pred vama stoji kratka osnova horvatsko-slavenskog bludopisanja. Tražite li, dakle, dašak znojnoga knjiškog seksa u suvremenoj domaćoj prozi, slobodno možete preskočiti početne tri petoljetke nakon svršetka Drugog svjetskog rata. U redu, krugovaši su pomaknuli neke stvari, no njihove veze s erotikom prepoznat će tek istrenirano oko sveučilišnog profesora, osjetljivo i na nevine Matoševe sonete. U igri su još samo koljena, poljupci i pokoje bedro; od pravog mufa — ni dlačica. A onda se dogodilo...

Tulum koji je razdjevičio domaću prozu

Lily, Žu, Degy, Čangi i ostatak ekipe lagano su ljuštili vermouth, dok je iz pozadine siktala jazzy truba Harryja Jamesa. Nitko se nije pretjerano uzbuđivao jer, na kraju krajeva, atmosfera na tulumu je uobičajena i svi očekuju da se konačno ugasi svjetlo, a Gnjuso donese metalni obruč (promjera 5 cm) obješen o tanku najlonsku nit. Okupljeni dečki tada se svlače, izvlače i bruse svoja koplja, sve kako bi bili što precizniji u plagiranju viteške igre: potrebno je u punom galopu skinuti alku, pimpekom pogoditi ravno u sridu i zaraditi djevojku po izboru.

Prizor je zapisao tada mlađahni i ambiciozni Alojz Majetić u svom prvencu Čangi, objavljenu 1963. u Novom Sadu. Nesrećom, jedan od tisuću brzo prodanih primjeraka dospio je u ruke cenzora koji su ubrzo dijagnosticirali skidanje junfa. »Zbog pornografije i neispravnog prikazivanja omladine« — glasila je točka optužnice protiv tog, inače čednog djelca o životu ondašnje mladeži. Kako to u slučaju defloracije obično biva — u pomoć su pozvani sudski vještaci, u ovom slučaju književnici, koji su neočekivano zakazali, tako da je sav napor pao na pleća tužitelja. Iza Nenada Vranića nedvojbeno su stajali jači politički igrači, a, tko zna, možda je zamislio i svoju kćer u ritualu zagrebačkih frajera pa se toliko razbjesnio da se dohvatio čak i slanga kojim je Majetić ispisao svoj roman.

Sigurno je da je cijela stvar od početka smrdjela na namještaljku. Naime, više od jazza i sinjske alke, recenzentima je zasmetalo što se radne akcije tipa Brčko-Banovići prikazuju kao idealna mjesta za širenje bratstva i jedinstva između drugova i drugarica. I presuda je pala: roman je povučen iz prodaje, a Čangi je ostao zabilježen kao prva poslijeratna knjiga protiv koje je poveden sudski proces.

Seksi-kiosk

Društvena klima ubrzo se promijenila, pa je već 1970. Majetić mirne duše mogao objaviti proširenu verziju svojeg romana u uglednoj HIT-biblioteci, dok su njegove kolege svoje knjige već obilato solili sočnim detaljima. Ipak, pravi priljev svježe krvi domaća proza doživjela je točno desetljeće nakon što joj je službeno puknuo himen; i to na mjestu koje će se, za takvo što, i u budućnosti pokazati najpogodnijim — novinskom kiosku!

Potaknuti obećanim honorarčićem, naši su se literati lascivnoj riječi okretali najčešće iz pukih egzistencijalnih pobuda. Ništa čudno — neraskidiva spona ševe i love otkrivena je davno prije, no što je te, 1973. godine, novopostavljeni urednički dvojac »Starta« — Sead Saračević i Mario Bošnjak, dvije stranice lista posvetio erotskom umjetničkom pismu. To erotsko ovdje treba shvatiti prilično široko, jer tako ga je shvatila i golema regimenta dičnih pera koja se na tim stranicama izredala tijekom devet godina koliko je projekt trajao.

Osim dvostrukoga morala, ulogu je odigrao i zao duh zakona o šundu, uvelike crtajući granicu unutar koje su pisci smjeli raspisati svoje desnice. Poduzete su i snažne kontracepcijske mjere. Časopisna penetracija dopuštena je samo legalistima, književnicima s provjerenim pedigreom — poput starih lisaca Šoljana i Slamniga, ali i mladih, nadobudnih pištolja: Barbierija, Čuića, Hitreca, Tribusona i drugih. U pomoć je prizvan čak i posljednji Krležin portretist, veliki Josip Vaništa, koji je svojim ilustracijama cijeloj stvari dao dodatnu umjetničku notu. Shvatili ste — još smo miljama udaljeni od pravog full-contacta. Moramo se zadovoljiti bračnim lomovima, besramnim hvatanjem za rasporak, snovitim fantazijama, seksi inačicama grčkih mitova, pa čak i svršavanjem pri samom pogledu na hrenovke koje se okreću na roštilju.

Omladinci u akciji

U smislu žestine najdalje je tu otišao Pero Kvesić, otac »Poleta« i »Quoruma« te potomak ondašnje omladinske štampe u kojoj je i započeo svoju prostačku rabotu. »Veliki jebači!« — derali su se nekoć kolporteri »Studentskog lista« na Trgu Republike izvikujući naslov Kvesićeve priče koji je dobrano prodrmao slučajne prolaznike. A u svojim pripovijetkama Pero je nerijetko prepričavao seksi-doživljaje vlastite ekipe — uglavnom bez većih posljedica. Nezgoda se dogodila kada se najmanje nadao. Stanoviti gospodin Čizmić pronašao se u istoimenom, tada uistinu izmišljenom junaku jedne ljubavne zgode i namjerio tužiti autora zbog pretrpljenih duševnih boli. Srećom po Kvesića, fiktivni Čizmić bio je tek centimetar kraći od slavnog Johna Holmesa, tako da je pravi Čizmić, prethodno dogovorivši rendez-vous s ravnalom, na kraju bio prisiljen odustati od tužbe. Kvesić je nadrljao nešto kasnije: izbačen iz DHK-a još sredinom osamdesetih, posljednje je desetljeće proveo na rubu javne scene, održavajući duševnu ravnotežu paralelnim stvaranjem dječjih romana i ljutog hardcorea.

Žensko pismo

Akcijom »Starta« erotska priča postala je trend s kojim se Dubravka Ugrešić nikako nije mogla složiti. Otprije sklona književnom izrugivanju, Ugrešićeve je krenula u novo parodiranje prepravljajući poznate predloške. Kad je bila riječ o Gogoljevom Nosu, opsesija je prebačena ispod pojasa; ako se radilo o tekstu Kako sprečiti rast uda objavljenu u beogradskoj kiosk-trešerici »Zum-reporter«, minijaturne muške dimenzije vraćale bi se u normalu — zbog ljekovitog učinka Kraševih ledenih kocki. No, sve je to sitnica prema onom što je Ugrešićka učinila u Forsiranju romana reke, gdje je zamalo grubo silovan književni kritičar neobično nalik Igoru Mandiću — pioniru domaće recepcije svih prezrenih literaturnih formi.

U velikoj nakladi

Silom politike bačen u Vjesnikovu redakciju Romana i stripova, Mandić je iz situacije izvukao najviše. Ni prije ni kasnije hrvatska esejistika nije doživjela teoretiziranje sočnije od onoga kakvo je Mandić redovito servirao u časopisu koji je, sredinom osamdesetih, nastavio tamo gdje je »Start« stao. Dakako, u skladu s novim duhom vremena — odlučnije, detaljnije i u većoj nakladi. Legendarna »Erotika« zasigurno je najvažnija erotsko-književna publikacija na ovim prostorima, usput rečeno, i jedini tiskovni proizvod s izvoznom licencom. Napaljeni Mađari godinama su je kupovali u šihti od sto tisuća primjeraka, što je bila tek četvrtina ustaljene naklade koju je list, pod uredničkom palicom Milivoja Pašičeka, prodavao s ove strane Drave.

Upravo na Mandićev poziv mnogi budući bludopisci stali su objavljivati u »Magazinu za kulturu i umjetnost ljubavi«. Među njima našao se i Tomislav Sabljak, štićenik JAZU odavno iniciran u holcerice, šnaperice i slične jezične misterije koje je okupio u svom Rječniku šatrovačkog govora. Upustivši se u ispisivanje golišavih rečenica u trenutku kada su društveni okovi počeli drastično popuštati, budući je upravitelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU erotiku i politiku povezao jače nego ikad. U njegovim majstorskim pričama normalno je da informbiroovska čistka bude prožeta pipanjem grudi, dok u golemoj ženskoj stražnjici predsjednik omladine smjesta njuši državni udar. Tjeskobnom atmosferom i sveopćim fatalizmom — Sabljak je postao neokrunjeni kralj socijalističkog depresivnog fuka.

Pred nama su sad već klasične borilačke discipline (kunilingus, felacio, kopulacija), premda su suparnice — sve samo ne standardne. Sabljak je, naime, kriv što su generacije klinaca prestale gledati svoje debele susjede nevinim očima. Glavni glumac dotičnih reportaža ubada u najširem mogućem spektru — od iskonskih ljepotica, do upravo grdih žena. Poslije dječačkih guzova jednakom strašću uplovit će u obline vučedolske kraljice plodnosti, a mladu i nevinu studenticu rutinski zamijeniti ostarjelom kurvicom.

Prve heroine

Za razliku od Sabljaka, Zvonimir Majdak svoje partnerice u »Erotici« nije mijenjao. No, i prije no što je pristao napisati puteni roman u nastavcima, Majdak se svrstavao u grupicu pisaca svjesnih da se ljudi ponekad ševe. Ono što je bio maleni korak za njega pokazao se velikim korakom za našu književnost — jer rođena je njezina prva istinska erotska heroina: Suzana Rog.

»Faca mi je zajebana od rođenja... Ali zato moje tijelo, moja trupina, to je nešto ekstra! U njemu sam našla životni oslonac«, uvodne su rečenice erotskih memoara nezaposlene daktilografkinje na privremenom radu u striptiz-baru s ceste Vrbovec — Bjelovar. Ostalo je legenda: Suzana je opisala brdo vatrenih okršaja koji su redom doživjeli i službena ukoričenja, postavši dobro prodavanim proizvodima na Crnkovićevoj listi uspješnica. Da ne bi bilo zabune — nije se Majdak skanjivao potpisati tekst u kojem se muški spolni organ naziva kurcem, vagina pičkom, a njihov međusobni ples jebanjem. Naprotiv, radilo se o običnom marketinškom triku. Prosječnom potrošaču »Erotike« sviđala se činjenica da filozofske sentence poput: »Ljubav i fuk nisu prsti i nokat«, potpisuje jedna posrnula dama. Maska je ubrzo razotkrivena, ali pravi autor mnogima je do danas ostao nepoznat.

S licem gabora i tijelom pornoglumice, svjetonazorom radodajke i inteligencijom zagorske čistačice, Suzanina sudbina bila je unaprijed određena: ševit će se čitav život! Počevši od školskih dana, Suzana nikad nije previše birala. Kao po špagi, u početnoj se trilogiji nižu krevetne akcije s nizom živopisnih sporednih likova (jebača). A bio to simpatični šef željezničke stanice Franta Kratofil, inženjer kemije Ambroz plemeniti Kočiš ili pak prefrigani ljubitelj umjetnosti Krešimir Mirski, u jedno ste mogli biti sigurni — Suzana se nije štedjela.

I kad se na nju već pomalo zaboravilo, Majdak je 1996. iz prašnjavoga fascikla izvukao dvadeset kartica neobjavljenih avantura te inicijalnom serijalu dodao novu epizodu. Ovog siječnja, punih šesnaest godina otkako smo je prvi put upoznali, Suzana je napokon otišla u zasluženu mirovinu. Saznali smo tako da ni udaja za bogatog švercera Suzanu nije smirila. Dapače, tempo je s vremenom postao sve žešći, da bi u završnom crescendu, u predvečerje svog strastvenog života, Suzana okusila i ženu te, u slobodnoj Hrvatskoj, drugi put izgubila nevinost.

Želimo li biti posve precizni, treba napomenuti kako Suzana nije naša jedina literarna fufa. Jana Delić, njezina prijateljica sa susjednih stranica, nije, međutim, slatkorječivo okolišala. »Drito u glavu, ili barem u muda« — moto je Janinih autobiografskih pustolovina koje u potpunosti slijede sadržajne niti VHS-ovih pornića te im je teško pridati veću vrijednost. Ipak, kombinacijom nježnih izraza (voćkica, školjkica) i ženskih mudrolija o prirodi užitka autorica je uspijevala u onom najvažnijem: uvući se u kožu žene. Jer iza fotografije tridesetogodišnje plavokose Zagrepčanke krio se još jedan muškarac: Dražen Jakčin — »Erotikin« kolumnist s temama o golišavoj prošlosti.

Nešto je divlje u zraku

Potkraj osamdesetih pornjava je ozbiljno narušila mir hrvatskih domova, a sveopća seksi-anarhija zahvatila je čak i normalne izdavače. Godine 1988. Goran Tribuson piše Povijest pornografije — genijalnu knjigu koja je, zbog nepostojanja medijske kampanje, na zapadu propustila ostvariti barem dio onog što je svojedobno uspjelo Kunderi. Naravno, striktno gledano, Tribusonova autobiografija ima malo toga zajedničkog s tvrdokuhanim tjelesnim porcijama. No, ima li boljeg dokaza da je uoči pada željezne zavjese nešto divlje strujalo ovdašnjim zrakom, nego činjenica da je roman o odrastanju uz zdravo pornofilstvo — postao bestseler?

Zasade Pere Kvesića i Davora Slamniga nisu ostale bez odjeka ni u novoj generaciji. Edo Popović, u tandemu s Matom Bašićem, žestoko je brijao koncept životne literature. Trošeći jednakom brzinom pivo, žene i patetične rečenice, duo se manje-više uspješno nastavljao na staze Charlesa Bukowskog.

Slavnoga Hanka čitao je i Tomislav Marijan Bilosnić, zadarski globtroter sa stotinu zanimanja, koji se u to doba, s pravom, dičio titulom najčitanijega domaćeg pisca. Naklada njegovih šarmantnih nadražujućih roto-ostvarenja, štancanih pod pseudonimima Mark Kram i Robert Ford, lakoćom je premašivala ukupan broj gledatelja presudnih utakmica nogometne reprezentacije. Pisao je Bilosnić i kraće forme, pisao je i ozbiljna djela, ali u našem kontekstu nezaboravna je ostala tek njemačka studentica povijesti umjetnosti — Helga Bel. Njezin neutaživ apetit vodio nas je kroz pet turističko-gurmanskih avantura, obilno garniranih sirovim porcijama strasti.

Dječje igre

Inače, Zadranin guste brade tek je jedan u nizu pjesnika iz čijih su se redova nerijetko regrutirali hrvatski, ali i svjetski erotomani. A zločestih literarnih sklonosti imali su i oni od kojih bi se tako nešto najmanje očekivalo — dječji pisci. Uostalom, imali su se na što i osloniti. Ako je autor Bambija mogao napisati Josefine Mutzenbacher, storiju o svakodnevnim aktivnostima bečke uličarke, zašto istu slobodu ne bi uživao i tvorac genijalnog Koka? I zaista — gotovo svako svoje ozbiljno djelo Ivan Kušan znao je začiniti ponekom pikantnom epizodom. Krenulo je vatreno i s mnogo dima. Najprije se pušilo se iz Cucina tornja (Toranj), zatim je pod šlafrukom udovice Magde tajanstveno nestao čitav srebrni svijećnjak (Naivci), uslijedile su lovačke priče iz bijelog svijeta (Prerušeni prosjak), da bi sve svršilo na srednjovjekovnom Medvedgradu, gdje je, u Kušanovoj režiji, Bela IV. pečatio i druge stvari osim Zlatne bule.

Negdje između ostalo je dovoljno mjesta za sada već antologijskih 100 najvećih rupa — originalno nadopisivanje svjetske lektire tamo gdje je najtanja. Ne znajući ni za Toranj, ni za Felixa Saltena, direktor osnovne škole u Hvaru Kušanovu je knjigu darovao svojoj najboljoj učenici. Šanse da sve prođe mirno bile su izgubljene čim je djevojčica vidjela kako u Zlatarovu zlatu majstor Krupić obrađuje vlastitu kćer. »Hvar ipak nije Susak!«, zaključili su djevojčini roditelj i stvar odveli do Vokićeve — tadašnje ministrice kulture.

Posljednji Mohikanac

Kušanovo erotsko osvježavanje klasika djelo je ranih devedesetih, godina u kojima su urednički gurui erotskog tiska — Milivoj Pašiček i Boris Kronast, nastavili pošteno raditi usprkos sumnjivoj pretvorbi, smanjenu tržištu te konkurenciji videovrpca i Interneta. Ne zaboravimo tu ni sveopće licemjerje kojem nije trebalo previše da razori ranije prosvjetiteljske dosege. Ceh je platila kvaliteta. Negdašnja povlastica onih najboljih — skrivanje iza pseudonima — pretvorilo se u uvjet suradnje.

Uza sve te Afrodite Pruten, Barbe Jole, Šantre Grline i ostale nove junake plivao je tek još jedan dehakaovski izopćenik. Predrag Raos bio je posljednji Mohikanac sposoban da plodnu tradiciju žanrovske erotske priče sigurno prevede u devedesete, nastavljajući prosipati svoje sjeme po tiskovinama s prefiksom seks.

»Meni je moja urednica iz erotskih romana jasno objasnila gdje je razlika između pornografije i erotike. Ako frajer raskomada žensku, uzme te krvave komade mesa i počne ih ševiti — to je onda pornografija. Sve ostalo je erotika«, rekao je Raos i krenuo pisati pretežno erotiku. Premda uvjereni praktičar nesklon teorijskim obrazloženjima, Raos možda i ponajbolje razumije sam žanr: »Vi ne možete ozbiljno pisati kako se netko jebe s hrpom junferica. Tu se možete samo zajebavati. I kad postoji taj odmak, onda tu počinje literatura. «

Osim vlastitih kreativnih napora koji uključuju i urnebesne kvaziznanstvene članke poput Prologemene za jednu buduću shematiku jebačine, Raos je u mehaničke tajne pornića uronio i kao prevodilac. Korist od svega izvukla su hrvatska topla braća u čijim je redovima roman Chico, Jaya Greena, ubrzo stekao kultni status. Nevelika povijest ovdašnje gay & lesbian literature ipak seže mnogo dalje od Raosova prijevoda. Ispovijed homoseksualca Aljoše, svojedobno objavljena u »Startu«, još je u području paraliterature, no poruka je jasna — kratak je put koji vodi od muškoljublja do kriminala.

Stazama Georgesa Battaillea

Revoluciju 1979. pokreće Milko Valent u »Gordoganu« — časopisu koji je mjesto pod karnalnim suncem zavrijedio predstavljajući nepoćudne zanimacije Marulića, Panoniusa, Frankopana i drugih starih rajcera. Njegov je Lunarni rectum, muško-muška romansa prigodno nakićena real-size fotografijom dlakava dupeta, ostao upisan kao prvi sustavni, eksplicitni homoseksualni pasaž u domaćoj literaturi. Kad je, potom, u klinč bacio dvije profesorice s Filozofskog fakulteta — Valent je uprizorio nježniju stranu istospolne ljubavi, ali je na sebe smjesta navukao i bijes feministica, zaradivši žuti hračak u lice. Sestre je, vjerojatno, povrijedio tragičan svršetak u kojem Glorija, mučena ljubomorom prema Darinu mužu, svojoj družici odgrize klitoris te skoči sa sedamnaestoga kata beogradskog hotela.

Ako vam još nije jasno — Valent je, premoćno, najrječitiji perverznjak hrvatske proze, čovjek koji je oduvijek išao mimo svih struja. Otkako je, prije četvrt stoljeća, krenuo u kršenje tabua — vjerno slijedeći svog idola, francuskog pokvarenjaka Georgesa Battailea, uz njegovo su se ime naprosto lijepili skandali. Blasfemične priče, sablažnjive javne recitacije, puštanje tvrdih pornića na književnim promocijama — samo je dio nepodopština zbog kojih je Valent svojedobno odgulio godinu dana izvan strukovnog udruženja. Da ga sve to nije previše impresioniralo — najbolje dokazuje zbirka priča Al Gubbah, objavljena 1992, koja je, unatoč činjenici da još glasi za hrvatsku knjigu s najvećim brojem x-ova, prošla gotovo nezapaženo. U usporedbi s njom, predani trud Valentovih kolega ima okus blage krem juhe. Uvlačenje u staračke postelje, silovanje invalidnih maloljetnica, incest brata i sestre, okrutno mučenje i kanibalizam — you name it, it’s all there!

Sjaj devedesetih

Ukoliko doslovno shvatimo razne teorije po kojima se čin pisanja izjednačava sa ševom, jedini preostali predstavnik seksualnih manjina među prozaicima — Borivoj Radaković, do svojega trideset i devetog rođendana nije mnogo obećavao. A onda se 1990. pojavio Sjaj epohe, pseudoautobiografski roman koji je lakoćom razuvjerio skeptike, pokazavši kako spisateljsku apstinenciju nije pratila i seksualna. Pun zagrebačkoga gnjeva, glavni junak Boro odlazi u grad svojih snova — London, što nam daje neke od najljepših i najuvjerljivijih stranica ovdašnje dum-dum lektire. Grubo raskrstivši s humorom koji je, izuzev u Sabljaka i Valenta, gotovo uvijek u stopu pratio domaću erotsku riječ, Radaković tu otvara novo poglavlje: poetični realizam. Fuk s pankericom Chris više nije zezancija, riječ je o ozbiljnoj borbi na život i smrt koja funkcionira prema principu davanja i primanja u jednakim količinama. Tek pod utjecajem rata Radaković se okreće mračnoj strani orgazma — hvatajući polako sadržajni ritam s Valentovim žesticama.

Upravo je rat, skupa s pripadajućom atmosferom, bio taj koji je književnoj pornjavi udijelio presudni aperkat. Nakon proživljena uzleta na samom početku desetljeća, kvalitetni prozni seks dugo ostaje protjeran iz literature, da bi tek s generacijom oko FAK-a ponovno postao dio mainstream inventara. Ferićeve uvrnute vruće epizode ubrzo bivaju popraćene sličnim pokušajima generacijskih kolega. Dodamo li tome prošlogodišnji trud »Nacionala« da revitalizira jednoručno potezanje pera — pred nama su nedvojbeno bolji i topliji dani...

Marko Zubak