Motovunski filmski festival

Y Tu Mama Tambien (I tvoju mamu također), red. Alfonso Cuaron

(Uvjetno nazvano) tinejdžerski film ceste, jer se, kao i recentni Svijet duhova Terryja Zwigoffa tinejdžerima doduše bavi, ali nikako na način plitkih štancanih holivudskih primjeraka. Realizirajući u prvom redu muške adolescentske fantazije o vođenju ljubavi sa zrelijom ženom (kroz svojevrsne ekvivalente Beavisu i Buttheadu — izvrsne, spontane Diega Lunu i veliku novu zvijezdu meksičkoga filma Gaela Garciju Bernala — Tenoha i Julija), Cuaron u ovom (može zvučati kao kliše) filmu o odrastanju i traženju vlastita identiteta te postizanja zrelosti na (metaforičko-simboličnom) životnom putu, u automobil k izgubljenom raju stavlja neobičan trio — dva dječaka s njihovim nevinim hedonizmom (prepunim cuge, lakih droga i dakako — seksa; koji ih ne čini bitno drukčijima od kolega iz Američke pite, iako još više reminiscencija vuku iz kultnoga Triffautova Julesa i Jima) te duboko nesretnu mladu ženu (s djevica/kurva kompleksom), koja pritom na kocku stavlja mnogo više, iako u rukama drži sve konce, postajući deus ex machina radnje (iznimno senzibilna i emotivna izvedba Maribel Verdu).

Cuaron je zreo i darovit redatelj koji nakon elegantnih američkih ostvarenja (Velika očekivanja, Mala princeza) u od sunca izblijedjelu ruralnom krajoliku vlastite domovine pronalazi drukčiju vrstu senzualnosti te je podcrtava oštrim, agresivnim stilom, zlatastim koloritom i osornim, gotovo hrapavim osvjetljenjem (time naglašavajući i oštar kontrast kultura koje su-egzistiraju u Meksiku — bogate srednje klase i najsiromašnijih). Općem dojmu pridonosi i neobična off-naracija — pri kojoj zvuci iz kadra iznenada posve prestaju, a glas naratora skicira detalje o osobi s ekrana, raščišćujući njezine emocije, budućnost (!) ili prošlost.

Pritom život buja iz svakoga kadra — i preko ruba; stvarajući živopisnu, sirovu ali i nježnu odu radosti života kao i autorov nesporan žal za mladosti (a tolika životnost može čak zasjeniti inteligenciju Cuaronova ostvaraja, učiniti da se jednostavno previde njegove bogate digresije — koloritne svadbene dekoracije na Volkswagenu ili fiesta meksičkih seljaka, kao i mnoštvo drugih sitnih detalja i karaktera, integralnih dijelova filma i one njegove prave glazure).

Jedan je to od najprpošnijih i najradosnijih filmova viđenih na filmskom platnu; duha napunjena hormonima, svježeg i iskrenog, čak subverzivnog erotskog tretmana (gotovo opsjednuta, poput njegovih protagonista, a svakako trna u oku dežurnim moralistima), te velikog intenziteta strasti — putovanje kroz sjećanje (koje ipak nikad do kraja ne ostavlja razjašnjenim hoće li dva mladića dane provedene s Luisom smatrati najdragocjenijim životnim iskustvom ili će ih pak oni proganjati do kraja života i koje usprkos potki težine i melankolije ne uspijeva ostaviti okus gorčine ni nakon odgledana završetka).

Preobilje kreacije

24 Hour Party People (Tulum od jutra do sutra), red. Michael Winterbottom

Sofisticirana biografska semifantazija o menčesterskoj glazbenoj sceni osamdesetih (u kojoj upravo glazba i jest prava zvijezda filma); okupljena oko TV-ličnosti i impresarija utjecajne nezavisne kuće Factory Records — Tonyja Wilsona; jedan od onih rock-nostalgičarskih filmova (poput Koraka do slave, primjerice); gusta, zbita, razigrana scenarija, naenergetizirana pulsom vlastite glazbe — anarhijom punka od samih početaka (s kraja sedamdesetih) — finalizirajući sve raveom i houseom kao njegovim posrednim izdancima (do početka devedesetih). Tehnika snimanja dočarava grozničavu, protestnu senzibilnost doba; kamera (digitalna!) uistinu se kreće, a odlično se u ispranu sliku filma uklapaju, poput nje izblijedjele, ubačene arhivske snimke koncerta Sex Pistolsa.

Tony Wilson kultna je figura britanske glazbene povijesti (u više nego izvrsnoj izvedbi Stevea Coogana, koji lik prezentira kao dobroćudan, s pseudo-intelektualnim napadima zlovolje i prepuna kicoške samodopadnosti), mesijanske uloge u promoviranju nove glazbe — agresivnosti i buntovna bijesa, vlasnik Factoryja (poslije Haciende) — utočišta (vrhunskoga grafičkog dizajna) postpunk-dark kvarteta Joy Division; promotor semiotike i postmodernizma (»I am being postmodern before postmodern was cool«); ali i tajna primalja pri rođenju bendova poput New Order (osakaćene verzije Joy Divisiona, nakon samoubojstva karizmatičnog epileptičnog lidera Iana Curtisa — u intenzivnoj izvedbi Seana Harrisa), te Happy Mondays.

I dok je prvi dio filma o ushitu, radosti i nadi (pri čemu su Joy Division reprezenti početka novog — preobilja kreacije), drugi je o kaosu, rasapu, drogi — no kako je cjelokupno djelo u premisi dobrohotno, te poput samog mladenaštva i r’n’r-a — idealistično, tako poziva i nas da budemo isti — uživajući u radosti trenutka.

Glamurozni show

Hedwig and the Angry Inch (Hedviga i bijesni inč), red. John Cameron MItchell

Dijelom transvestitski show, a dijelom glazbeni spot, Hedviga i bijesni inč rock-opera je za jednu osobu — androginu, blijedu, mušičavu (iako pod lažnim trepavicama i ranjivu), ali uvijek Divu; a ispričana u nekoliko stilova (kroz pjesme, razgovore s bendom, te niz flash-backova — igrano ili animirano).

Snimivši ga za Killer Films, i inače producente djela sa snažnom homoseksualnom i(li) bespolnom tematikom — Dečki nikad ne plaču i Zlatni baršun (pri čemu je potonji kao i Hedviga i bijesni inč srastao sa snažnim zasadama glam-rock spolne dualnosti), redatelj John Cameron Mitchell oslanja se na — povijesti rocka tako drage i oslobađajuće — permutacije identiteta (rani Bowie, T-Rex, Iggy Pop; recentni Placebo — da spomenemo samo neke) i priča priču o izmučenu transseksualcu — ni muškarcu ni ženi — ogorčenom Hanselu, odnosno Hedvigi s »bijesnim inčem« — proizvodom neuspjele operacije promjene spola; a zapravo transplantu iz tragično podijeljena Berlina, podijeljenoj i samoj, u stalnoj potrazi za identitetom (koja inspiraciju za čitavu priču vuče iz Platonove teorije o ljudima nekoć rođenim s dvije glave i dva para ruku i nogu, koje su bogovi, bojeći se moći smrtnika, pomoću Zeusa prepolovili, te sada svi lutaju svijetom u potrazi za drugom polovicom).

Pokušati pak pridati previše dubine tabu-temi o kastraciji bila bi greška, jer je u Hedvige spektakl sve (stvarajući one-man show, koji redatelj, scenarist i glavni glumac filma Mitchell postiže prečestim usiljenim kadriranjem samoga sebe pod svim mogućim make-upovima, odjećom i perikama) a priča se odmotava u pozadini. Tako ovaj, ipak nesporno simpatičan, čak i pomalo srcedrapateljan ego-trip o izigranom i nesretnom pjevaču/ici nikako nije vrhunsko ostvarenje, te najviše pripada u red filmova poput Rocky Horror Picture Showa, s vjernom iako malobrojnom alternativnom publikom.

Moderna degradacija

Hundstage (Pasji dani), red. Ulrich Seidl

Igrani debi jednog od najpoznatijih svjetskih dokumentarista — Ulricha Seidla; Pasji dani vrlo je neobičan, pomalo deprimirajući, ali svakako duboko dirljiv, pamtljiv i sugestivan uradak, smješten u sparni ambijent bečkih predgrađa — pakao žege, betona i asfalta u kojem se ne može disati i koji budi ono najgore u ljudima. U nekoliko paralelnih priča Seidl promatra ponašanje likova — pritom inscenirajući i nasilnu degradaciju žena i seksualno ponižavanje muškaraca (a sa zapanjujućom ih neposrednošću glume i profesionalni umjetnici i naturščici). Uznemirujući ocrt ljudi u njihovim najužasnijim izdanjima Seidl stavlja u sveprožimajući odnos s ljepotom decentnog minimalizma fotografije. U toj opresivnoj atmosferi on zadire u privatni prostor svojih karaktera, promatrajući ih hladno, gotovo bešćutno, poput laboratorijskih pokusnih životinja. Pritom ih pokušava potpuno ogoliti (radilo se o bordeline autističarki, eskort-dami nakon djetetove smrti ili mazohističkoj profesorici; odnosno bogatom perverznom starcu ili neurotičnom prodavaču alarma), skinuti naslage udobnih domova srednje klase u kojima se skrivaju pod vrijednim sigurnosnim sustavima, naslage dvorišta s bazenima, supermarketa — tih općenitih prepoznatljivih markera suvremenoga urbanog stanovništva. Pred očima nam se ukazuju gole (simbolički i doslovno), otužne, istrošene, omlohavljele, blijede i očajne egzistencije; obični ljudi poraženi od života, koji jedni druge maltretiraju mentalno, fizički, seksualno. Žrtve depresivnoga modernog svijeta, bešćutna i isprazna, umirućega su duha — nezapaženi, sterilni, degradirani — bez spasa.

Bezvremena zemlja Čudesa

Mies Vailla Menneisytta (Čovjek bez prošlosti), red. Aki Kaurismaki

Druga, nezavisna epizoda trilogije Finland, koja se bavi deprivilegiranim pojedincima, usredotočena na beskućništvo (prvi dio — Drifting Clouds bavio se nezaposlenošću), jednog od najzanimljivijih i najosebujnijih redatelja današnjice — Akija Kaurismakija. Dobitnik kanskog Grand Prixa te nagrade za najbolju glumicu Kati Outinen, i ovaj Kaurismakijev film čisti je autorski proizvod, s tipičnim prepoznatljivim redateljevim elementima — dijalog cijeloga djela stane na dva-tri lista papira, a minimalistična je i gluma.

U žarište postavivši čovjeka koji dolazi u Helsinki, biva opljačkan i pretučen do amnezije, zapravo uzima već toliko puta obrađivanu temu osobe bez sjećanja; no možda nikada prije ona nije bila tretirana s toliko talenta i umjetničke vizije (s kojom se savršeno nose i fotografija, gluma i scenarij).

Kaurismakijev protagonist tako ulazi u posve novi svijet (možda i posmrtno stanje?) — nigdjezemsku koja nikad i nigdje nije niti će postojati; bezvremenu poetsku zemlju čuda, svjetlucave ljepote i kolorita (fascinantnih svjetlosnih efekata i fotografije) koji sadrži natruhe nadrealizma. Kaurismaki tako postaje rijedak slikar graničnih sfera — gradskog i seoskog (prigradskog); povlaštenoga sektora klasnog društva i margina Finske; jave i sna; realnog i onostranog. Njegov portret malih ljudi koji i u najgrubljim okolnostima još znaju biti nježni i svijet promatrati očima djeteta sadrži emocionalnu ljepotu, duboku etiku (što pak nije rijedak slučaj u Skandinavaca), svojevrsnu čaplinovsku melankoliju i, ponajprije, toplo razumijevanje vlastitih subjekata.

Ekspertno realizirano, ljupko i produhovljujuće filmsko iskustvo, Čovjek bez prošlosti kroz moćnu skalu forme, boje i značenja indicira koliko svjesnost nazočnosti (i neminovnosti) tradicije — i finskog i europskog filma; toliko i inovativan, posve stilistički proizvod Kaurismakijeva svijeta.

Poetska toplina

Elling, red. Peter Naess

Šarmantna, sentimentalna, sapunasta, ali i topla komedija-drama (nominiran za Oscar u kategoriji najboljega stranog filma), no i više nego puna supstancije; o čudnom paru disfunkcionalnih individua — prvi je Elling — mamin sin, neurotičan knjiški moljac, manijakalno uzrujan oko sitnica, uredan i pristojan, a drugi Kjell Bjarne — krupan, bezgranično napaljen i loše higijene — dva sredovječna muškarca s lakom retardacijom, zainteresirani jedan za poeziju (te postaje underground-pjesnik), drugi isključivo za seks (iako je i u četrdesetoj još nevin). Per Christian Ellefsen i Sven Nordin pritom potpuno prianjaju uz likove koje tumače — odrasle ljude s emocionalnim problemima, koji iscjeljenje pronalaze u prijateljstvu i odnosu koji se među njima razvija. Ispunjen humorističnim opservacijama o generalnoj apsurdnosti modernog života (gledan očima svojevrsnih autsajdera), Elling uspijeva izbjeći stereotipe koji se pojavljuju u filmovima o mentalnim bolesnicima. Redatelj Petter Naess mudro se kreće od nikad pretjerane i uvijek pažljivo dozirane sentimentalnosti k prirodnosti i humanosti, inteligentno i nenametljivo progovarajući o ozbiljnim životnim pitanjima kroz sitne svakodnevne situacije, dovodeći protagonista do prihvaćanja i nošenja s osnovnim ljudskim vrijednostima.

Djelo je adaptirano iz kazališnoga komada nastala prema popularnim kratkim pričama norveškoga književnika Ingvara Ambjornsena.

Katarina Marić