Jesen Navaja

Glasnici vjetra (Windtalkers), red. John Woo

Dobra vijest: John Woo je odrastao, bar do izvjesne mjere. Nije više sklon pod svakom izlikom posezati za strategijama snimanja i montiranja zbog kojih se svaki prizor njegovih američkih radova doimao kao najbitnija scena svih vremena. Nije više sklon posezati za beskonačno ušminkanim kičem koji legije njegovih poklonika redovito brkaju s poetičnošću.

Loša vijest: John Woo nije posve siguran kako nastaviti bez takvih stilskih potporanja. Njegov snimatelj Jeffrey Kimball kao da više nije u stanju sročiti dojmljiv kadar. Skladatelj James Horner stavlja debele premaze svoje znane sentimentalnosti na prizore koji ih više ne trpe. Bataljun montažera u stanju je proizvesti samo film bez jasne dramske strukture i suvislo zaokruženih prizora. Što je najgore, Nicolas Cage posjeduje tek dva izraza lica kojima nastoji dočarati lik narednika koji boluje od PTSP-ja i koji se odbija suočiti s činjenicom da ga nadređeni cijene uglavnom zato što je voljan slušati naredbe po cijenu života svojih suboraca.

Film koji označava ovoliko prijelomnu točku stresa u Wooovoj karijeri ima tu nesreću da predstavlja prvo kazivanje jedne od zaboravljenih epizoda iz Drugog svjetskog rata na velikome platnu. »Vjetrozbori« iz naslova označavaju skupinu šifranata iz naroda Navajo, kojima se pripisuje velik dio zasluge za pobjedu SAD-a na pacifičkom bojištu. Kao film o udjelu jedne prezrene nacionalne skupine u bjelačkoj, rasno neintegriranoj vojsci, Glasnici vjetra ne odlazi dalje od Slave Edwarda Zwicka, filma koji je također smatrao za shodno da priču manjine ispriča s motrišta pripadnika većine. Za Wooa pritom u američkim Marincima nema niti jednog crnca, rasizam je klišeiziran u jednom jedinom liku, a Japanci su tek žuti mravi koji bezlično ginu u daleko većem broju od bijelaca. Ovo je frapantno i s obzirom da je Woo Azijat i s obzirom da su u prikazanim zbivanjima oni branili dobro ukopane položaje.

Prikaz rata u Glasnicima ima i pregršt drugih nelogičnosti, a u usporedbi s Malickovom Tankom crvenom linijom djeluje naročito nemušto. Svejedno, Woo ovdje po prvi put u svojoj američkoj karijeri uspijeva naći zrele motive za razradu svoje opsesije muškim junaštvom. On nikad neće biti John Ford, čemu oduvijek teži, no ovim je filmom, bez obzira na sve mane, naznačio osobno sazrijevanje analogno Fordovoj Jeseni Cheyennea.

Vladimir C. Sever