Izvan modernističke dogme

Izvan modernističke dogme

Strižićeva arhitektura nikada nije bila izvan ljudskog mjerila, pomno balansirajući između idealne forme i konkretne funkcije. Konstrukcija je zgrade prikrivena i umotana u materijal samo koliko je estetski nužno, a svjetlo što prodire u unutrašnjost (velike staklene stijene ili nadsvjetlo) najvažniji je element gotovo svih Strižićevih građevina iz kasnog razdoblja inozemnog djelovanja

U našem velikom i bogatom arhitektonskom adresaru i pamćenju, između imena sedamdesetak aktivnih protagonista moderne zagrebačke i hrvatske arhitekture između dva svjetska rata nalazi se kao trajna vrijednost visoko pozicioniran opus Zdenka Strižića. Arhitekt koji je nastavio širiti postulate moderne funkcionalističke arhitekture i izvan naših granica, Strižić je velik dio svog djelovanja usmjeravao na pedagošku djelatnost, smatrajući kako je svrha arhitekture stvaranje prostora koji u prvom redu služe čovjeku i njegovim fiziološkim, emotivnim i psihičkim potrebama, a ne stvaranje novih, u praksi teško primjenjivih, utopističkih formi.

Rođen u Bjelovaru 1902. godine, Strižić nakon mature na I. realnoj gimnaziji u Zagrebu odlazi 1921. na studij arhitekture na Visoku tehničku školu u Dresden (do 1923) i Berlin (1924-1926), gdje je 1926. i diplomirao kod prof. Hansa Poelziga, tadašnjeg europskog autoriteta protomoderne i moderne arhitekture. Kako je u to doba postojao pristojan (građanski) običaj da se mladim darovitim i obrazovanim ljudima odmah daju šanse i otvaraju vrata za veće poslove, tako i Strižić (kao i mnogi zagrebački mladi moderni arhitekti koji su se školovali i radili u vodećim ateljeima Europe u drugoj polovici dvadesetih i prvoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća, npr. Ibler, Neumann, Weissmann, Zemljak itd.) nakon završene majstorske škole kod Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu (1926-28) postaje njegov bliski stalni suradnik-konzultant (1928-31), što mu je omogućilo dalji samostalni projektantski i urbanistički rad u Berlinu (1931-33).

Rano prepoznati talent

Još za boravka kod Poelziga, 1927. projektira urbanizaciju naselja Spandau s posebnim osjećajem za nove, rastuće urbane i industrijske potrebe, a 1933. samostalno radi na projektu regulacije Stockholma. Iz tog doba (1930-33) datiraju neki od njegovih najzapaženijih i nagrađivanih projekata na međunarodnim natječajima, u europskim razmjerima: kazalište u Harkovu, regulacija Zagreba (vidi grad kao integralni organizam koji se širi prema jugu i naznačuje prijelaz na desnu obalu Save; i danas važna podloga za studij i pristup urbanom tkivu Zagreba!), osnova za parcelaciju stambenog naselja dvojnih vila Vrhovec u Zagrebu, Pedagoška akademija u Kasselu, krematorij u Grazu i muzej u Malmöu. Njegov je najveći međunarodni uspjeh projekt kazališta u Harkovu (1930), gdje između stotinu i četrdeset arhitekata iz cijeloga svijeta osvaja jednu od tri jednakovrijedne prve nagrade (ex equo). Taj je projekt i iz današnje perspektive neosporno ne moderan, nego suvremen, pokazujući kako se arhitekt velika formata i kreativne vizije otkriva po tome što njegovi projekti niti danas ne zastarijevaju, noseći potencijal prilagodbe potrebama suvremenog čovjeka. U svakom detalju tretmana prostora i masâ volumena te rasporedu staklenih stijena, kazalište u Harkovu moglo bi se uredno podmetnuti kao projekt iz sedamdesetih ili čak devedesetih godina 20. stoljeća!

Po povratku u Zagreb 1933. godine otvara vlastiti arhitektonski atelijer, u kojem se posvećuje urbanističkom planiranju i projektiranju radničkog stambenog naselja Prve hrvatske štedionice na Trešnjevci u Zagrebu. Iako građeno vrlo ekonomično, s jasno provedenim sustavom nizova kuća tipske gradnje, to naselje pokazuje visoku razinu stanovanja za ono vrijeme i potrebe stanovnika: to su jednokatni nizovi obiteljskih kuća uskih uličnih pročelja, volumena što idu u dubinu parcele, s malim vrtom ispred i većim zelenim prostorom iza kuća (povrtnjak, voćnjak). Tridesetih godina sudjeluje na natječajima za Zakladnu i Kliničku bolnicu na Šalati, Židovsku bolnicu u Zagrebu, Narodni sanatorij za TBC u Beogradu, Sokolski dom u Zagrebu, regulaciju Kaptola, Dolca i Vlaške ulice u Zagrebu, Željezničarsko naselje u Sarajevu, regulatornu osnovu Sušaka (suvremene vizije prilagođene specifičnoj konfiguraciji terena), regulatornu osnovu Novog Sada te 1938. izvodi pregradnju i proširenje hotela »Excelsior« u Dubrovniku i zanimljivu stambenu zgradu na Ribnjaku 38 u Zagrebu, koja je idejnim tretmanom uličnoga pročelja također anticipirala arhitekturu kasnijih desetljeća.

Svestrano djelovanje

Godine 1946. izabran je na Arhitektonskom odjelu tadašnjeg Tehničkog fakulteta u Zagrebu za profesora na katedri Projektiranje, i u razdoblju do 1956. nositelj je kolegija Elementi projektiranja, Arhitektonske kompozicije, Projektiranje II, III, Povijest arhitekture najnovijeg doba i Povijest građevina te predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1947-56) i predstojnik Zavoda za projektiranje građevina (1956). Gostovao je kao profesor predavač i predavao na visokim arhitektonskim školama i fakultetima u Grazu, Münchenu, Braunschwiegu (osnivač je treće katedre za projektiranje), Ateni, Karlsruheu, Londonu, Cambridgeu i Aberdeenu (Australija). Pedesetih godina ujedno nastavlja i vrijednu projektantsku djelatnost: za most Sušak-Rijeka s okolicom, generalni plan Plitvičkih jezera s hotelskim i ugostiteljskim paviljonima i za paviljone Studentskog doma na Laščini u Zagrebu. Od 1956-61. godine profesor je na Sveučilištu u Melbourneu u Australiji, gdje na zemaljskom natječaju za Australian House dobiva prvu nagradu (kao strani arhitekt), uz hvalospjeve stručne australske kritike da je uspio bolje pogoditi australski tip i karakter kuće od domaćih arhitekata. Njegov se projektantski rad od 1956. odvija isključivo u inozemstvu. Šezdesetih godina nastavlja pedagošku, publicističku i projektantsku djelatnost u Njemačkoj (Braunschwig), započevši raditi na opsežnim studijama zračnih luka, što poslije i objavljuje u časopisu »Architectural Design« (1967). Kao iznimno cijenjeni pedagog i arhitekt dobiva u Njemačkoj neke izvrsne poslove i vrijedne nagrade na natječajima tijekom druge polovice šezdesetih i prve polovice sedamdesetih godina. Bavio se i umjetničkom fotografijom snimajući motive starog Zagreba (monografija Svjetla i sjene, 1955).

Arhitekt s karizmom

Zapamćen kao predavač finih manira i ugodna, smirena izlaganja te profesor koji je sustavno izdavao svoje odlične bilješke i skripta gdje god da je predavao (Zagreb, Njemačka, SAD, Australija), Zdenko Strižić pokazao je veliki kreativni potencijal i osjećaj za specifične potrebe i ograničenja svakog arhitektonskog i urbanističkog zadatka kojeg se prihvaćao, stvarajući za budućnost, izvan uskih stilsko-vremenskih kategorija modernističke dogme. Umro je 1990. godine u Hannoveru.

Strižićeva arhitektura nikada nije bila izvan ljudskog mjerila, pomno balansirajući između idealne forme i konkretne funkcije. Svaki arhitekt koji je u svojem opusu uspio izbjeći mišlenovski predimenzionirane volumene od tona armiranog betona, kamenih ili mramornih ploča automatski mi je simpatičan, a Strižićev njemački i australski dio opusa svjedoči o kontinuitetu ne samo moderne arhitektonske misli nego i o originalno apsorbiranu i pomno odnjegovanu naslijeđu F. L. Wrighta i Miesa van der Rohea (opusi obojice arhitekata nakon 1945, posebno Miesov njemački dio poratnog opusa). Konstrukcija je zgrade prikrivena i umotana u materijal samo koliko je estetski nužno, a svjetlo što prodire u unutrašnjost (velike staklene stijene ili nadsvjetlo) najvažniji je element gotovo svih Strižićevih građevina iz kasnog razdoblja inozemnog djelovanja.

Iako je u sedamdesetim godinama Strižić u Zagreb dolazio tek u nekoliko navrata kao gost predavač na Arhitektonski fakultet, 1975. godine dodijeljena mu je nagrada Viktor Kovačićza životno djelo s područja arhitekture.

Iva Körbler