Gdje su zagrebački školarci?

Gdje su zagrebački školarci?

Na zidu u mome atelijeru visi meni draga i mistična fotografija snimljena daleke 1982. u prostorijama tadašnjeg Društva filmskih radnika. Ne sjećam se uopće čina fotografiranja, ali da je riječ o prostoru Društva nedvosmisleno dokazuju poznate drvene kockice na zidu.

Na fotografiji smo: Dušan Vukotić, Zdenko Gašparović, Aleksandar Marks, Rudi Borošak, Pavao Štalter, Boris Kolar, Ante Zaninović, Borivoj Dovniković, Nedeljko Dragić, Zlatko Grgić, Zlatko Pavlinić i mlađahni ja, s golemim brčinama koje su pamtile još vojničke dane. Tada smo osnivali kao, nekakvo udruženje animatora koje će, kao, unaprijediti našu animaciju. Ničega od toga jasno nije bilo, bila je to jedna od bezbrojnih besmislenih kulturnih pruga Brčko-Banovići, ali ostala je dragocjena fotografija, koju je snimio, mislim, Vlado Džamonja. Često gledam tu fotku i da su na njoj još Zlatko Bourek, Milan Blažeković, Vlado Kristl, Dado Vunak i Krešo Zimonić, bila bi to reprezentacija koju bi malo tko tukao u igri: »’Ajmo ’ko će napravit bolji crtić!«

Pravi pravcati originali zagrebačke škole animacije.

Vukotić, Grgić, Zaninović i Vunak otišli su tamo odakle ne stižu više nikakve fotografije, jer fotografiranje je optičko zaustavljanje vremenskih obrisa, a tamo gdje su oni vrijeme je po svoj prilici iskorijenjeno. Često me pitaju ljudi: »A gdje su ostali? Za tebe znamo, ti si već svima dosadio...«

Evo male inventure živućih naših legendi.

Zdenko Gašparović, autor svakako najboljega crtanog filma koji je ikada u Zagrebu napravljen, glasovite Satiemanie radi u studiju u Los Angelesu. Uvijek je taj samozatajni i plahi umjetnik bio sklon dalekim odredištima, i u vremenima kad smo ih jedva gledali i na televiziji. Prije nekoliko godina činilo se, skrasit će se, vratit će se, no naglo se raspala ključna polovica njegove ljubavi, a i vječno sidro koje ga je ipak vuklo ovamo, skromna majka, starica iz Samobora, otišla je zauvijek. Pa je i Gašo, čini se, nestao za svagda. Ali, s njim se nikad ne zna. Nemojte se čuditi ako ga sasvim slučajno sretnete u skromnu bircuzu u nekom od brojnih zagrebačkih pothodnika.

Aleksandar Marks, čovjek koji se cijeloga života bojao Sudnjega dana i koji je svoje tjeskobe vizualizirao u filmovima, napravio je naizgled bizaran potez. On i njegova skrbna i šarmantna supruga, bez koje bi davno negdje skapao, pokupili su se još relativno mladi, napravili mjesta omladini i otišli u — dom za umirovljenike, što je eufemizam za nešto grublji termin. I lijepo im je tamo. Šaci (Marksu) ionako je uvijek bilo najvažnije da ga se ostavi na miru. Ali, nije mi drago što su vijesti o njemu sve rjeđe, a njegov šeretski osmijeh tako malo viđen na mjestima koja obilaze i oni koji su među zadnjima primili posljednje moguće nagrade prije potpunog zaključenja povijesti koju su definirali.

Rudi Borošak uporno je izdržao sve ratne i poratne godine i dolazio na Novu Ves 18 kad su je već napustile i posljednje čistačice. No, kad su se svi vratili, kad su prostorije prozračene i u njih pušteno svjetlo, Rudi je otišao gonjen nekom nejasnom srdžbom zajedničkom svim dečkima s fotke.

Pavao Štalter tipični je žuti koji žutuje. O medicini valjda znade više od Andre Vlahušića zahvaljujući činjenici da su ga bolesti pohodile poput Jehovinih svjedoka. Ali, Pajo se ne da. Gigantski je njegov prinos konsolidaciji Odsjeka za animirani film na ALU. Sličica na kojoj ga vidite kako u jednom od kafića u Vlaškoj ispija kavu s nekim mladim animatorom i kako tračaju upravu Zagreb filma iz 1961, kao i onu iz 2002, jedan je od našarmantnijih prizora naše kulture.

Boris Kolar, čovjek »s najviše nepotrebnog znanja na svijetu«, znanja koje ga je osujetilo u nakani da posljednjih tridesetak godina napravi kakav suvisao film, otkrio je pod stare dane ono što mladi odbijaju shvatiti: kako se dobro oženiti. Nisam ga dugo vidio, potpuno je izvan animacije, ali kažu mi ljudi da živi sretno i veselo u velikom, novom stanu negdje u Ilici.

Borivoj Dovniković posljednjih je deset godina lutao po svijetu od žirija do žirija ni sam ne znajući da li nešto traži ili od nečega bježi. Svakako, Bordo je posljednji dragocjeni fosil naše animacije, čovjek koji je Vukotića učio crtanju, ali koji je uvijek najviše volio sa svojom ženicom otići u kakvu simpatičnu vukojebinu i tamo zadivljenoj omladini pričati o pionirskim danima zagrebačke animacije. A onda se vratiti u stančić u Dubravi tek toliko da bračni par promijeni sadržaj kovčega, koji je Bordo u svojoj rastresenosti ionako pola negdje zaboravio.

Nedeljko Dragić moja je najveća muka i mora. Čovjek koji je neprekidno zaslužan za moju karijeru danas živi negdje u Münchenu i ne tuži se. Ali, vidim po fotkama da ima iste one mokasine koje je nosio kad smo ga posljednji put prije deset godina vidjeli. Ove godine napravio nam je prekrasnu špicu za festival, no kladio sam se u večeru sa svima koji su se okladi htjeli priključiti da neće doći u Zagreb. I nije.

Zlatko Pavlinić bio je uvijek diskretna faca naše animacije. Danas fanatično pokušava vlastitu djecu poučiti kako se opstaje na teškom tržištu filma, sve je djeci jasno, ali ne čini mi se Pavlenjak spokojnim.

Zlatka Boureka često ćete sresti gradom, i kad ga vidite, sjetite se da je rođen 1929. godine. Taj se čovjek mumificirao. I dalje je pun svojih djetinjih izuma i planova šetkajući između medija, ali tako da su šetnje na puškomet od ugla u Amruševoj, gdje svakoga popodneva malo ubije oko.

Milan Blažeković, čini se, umorio se od kalvarije cjelovečernjih animiranih filmova i sada, nakon silnih godina, radi malu, intimnu pričicu. Koji je to gušt!

Vlado Kristl još je živ, makar je bilo i drukčijih teorija. Neko vrijeme bio je u Francuskoj, ali vratio se u Hamburg, kamo je otišao prije četrdeset godina tjeran srdžbom na neprijatelje koji su vremenom preuzimali sve nejasnije obrise. I što ih se on mutnije sjećao, njegova srdžba bivala je sve jačom. Ne dao vam bog da ga nazovete telefonom, a pitanje o povratku drži osobnom uvredom i najbogohulnijom psovkom. Možda bi nam Dragić mogao bolje objasniti kako sve to počinje i koji su korijeni tome. Mi smo zaboravili, a nigdje ne piše.

Krešo Zimonić na toj je fotografiji jedini mlađi od mene. Neka tako i ostane.

Joško Marušić