Filmofilske bakanalije

U umjetničkom smislu, i ovogodišnje izdanje festivala bilo je prava filmofilska gozba i treba se nadati da će hrvatski distributeri naći interes da što više motovunskih filmova prikažu na redovitom kino-repertoaru

Od 30. srpnja do 3. kolovoza održan je 4. motovunski festival, na kojem je ove godine u nekoliko programa prikazano više od pedeset filmova.

Festival je započeo filmom I tvoju mamu također redatelja Alfonsa Cuarona, koji je (za razliku od prošlogodišnjeg) idealno odabran za otvaranje festivala, ne samo zbog žanra i visoke kvalitete, nego i stoga što promovira način života koji je za velik broj motovunskih posjetitelja uzor: putovanja, druženje, ludovanje i uživanje u seksu i piću, pa ne čudi i euforični aplauz kojim ga je publika ispratila.

Mančevski i Grlić ispod očekivanja

Britansko-makedonski film Prašina iz 2001. drugi je film redatelja Milče Mančevskog koji se proslavio svojim dugometražnim debijem Prije kiše (dobitnikom Zlatnog lava 1994. i kandidatom za Oscara za strani film). Ovaj je film posve neobičan i originalan vestern smješten u Makedoniju, a donosi priču o dvojici braće Amerikanaca koji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odlaze na Balkan, gdje sudjeluju u okršajima makedonskih seljaka, lokalnih pljačkaša i turske vojske. Čitava priča ispričana je od strane umiruće starice koja nagovara mladog crnog pljačkaša da je pokopa u njezinoj zemlji uz pomoć starih zlatnika skrivenih u njezinom stanu. S brojnim fantastičnim elementima i neočekivanim obratima, naizmjenično napadnom i romantičnom glazbom, galerijom originalnih likova i brojnim krvavim okršajima, na izvrsno odabranim lokacijama, film ipak često upada u zbrku iz koje se Mančevski teško izvlači. Dvosatna dužina pokazuje se prevelikom za ostvarenje koje u svom zadnjem dijelu postaje naporno, ali je usprkos svim navedenim nedostacima riječ o intrigantnom i žestokom ostvarenju koje plijeni inovativnošću i snagom.

Najveće razočaranje bio je njemačko-britanski film Rajka Grlića Josephine, prikazan u glavnom programu izvan konkurencije, ne zato što je riječ o slabom ostvarenju, već zato što se od Grlića očekivalo nešto znatno jače. Priča o češkom siraru koji nastojeći ispuniti očev san odlazi na zapad da bi spavao sa ženom koja sliči na Josephine Baker, no biva opljačkan i zbog dugova zadržan u istom bordelu, gdje počinje i njegova romantična veza s plesačicom Al, previše je oblikovana po nekim zapadnim klišejima, kako u prikazu stanovnika Istočne Europe u emigraciji, tako i po nekim dramaturškim rješenjima. Josephine je jedan od onih filmova koji frustrira gledatelja nesposobnošću glavnog lika da uzme sudbinu u svoje ruke, sve dok za to bude ipak prekasno. Iako sjajno snimljen (snimatelj Slobodan Trninić snimio je i Virdžinu), uz lijepu no ipak repetitivnu i presladunjavu glazbu Jana Jiraseka, film ima dramaturških problema i razvija se sporo i neintrigantno. U cjelini, riječ je o prosječnom, gledljivom ostvarenju, koje se ničim ne izdvaja iz motovunskoga filmskog programa. Poput većine hrvatskih filmova devedesetih, i ovaj nas ostavlja jednostavno ravnodušnima.

Češka komedija Divlje pčele, dugometražni redateljski prvijenac Bohdana Slame, najslabiji je film u glavnom programu festivala. Prikazujući život likova u zabitom sjevernomoravskom selu, s posebnim naglaskom na mlade koji ništa ne rade, a vrhunac zabave im je vatrogasni bal, redatelj nije uspio stvoriti jake dramske likove niti postići ritam koji bi taj film učinio zanimljivim. Radnja nakon upoznavanja sa seoskim likovima gubi svaku intrigantnost, pa film upada u dosadu iz koje se ne uspijeva izvući. Radi se o filmu koji svojom kvalitetom nije zaslužio prikazivanje u večernjem terminu glavnog programa.

Organizacijski napredak i propusti

Po završetku četvrtoga Motovunskog filmskog festivala može se sa sigurnošću utvrditi da je u cjelini opravdao očekivanja i pokazao postojanu kvalitetu u organizacijskom smislu, no još uvijek ima nekih problema koje treba otkloniti.

Kao prvo, pokazala se vrlo mudrom odluka organizatora da (umjesto kina na otvorenom u podnožju Motovuna koje je bilo predaleko od središta zbivanja) otvore manje novo kino na otvorenom, Barbacan, neposredno ispod motovunskog kaštela, u kojem su se s pristojnom popunjenošću gledališta održale večernje projekcije paralelno s onima na Glavnom trgu (ciklus hongkonškog filma u ranijem i glavni program u kasnijem terminu), a umjesto problematične prošlogodišnje DV kuće, dobili smo pristojno rashlađeno i zamračeno tzv. Još manje kino za videoprojekcije iz 3Z programa.

Tehničkih problema i ove godine ima u Malom kinu (sada Kinu Bauer) u kojem su titlovi prenisko za većinu gledatelja (u novom kinu Barbacan titlovi su najčešće mudro smješteni iznad filmske slike), a problem su i za vrijeme projekcije otključana bočna vrata čije često korištenje tijekom projekcije katkad potpuno uništi užitak gledanja filma. Što se zatvorenih dvorana tiče, njihov glavni problem je kapacitet jer je u svim poslijepodnevnim projekcijama broj zainteresiranih višestruko nadmašivao broj mjesta (stotinjak po dvorani), pa se kao prioritet za iduću godinu nameće uređenje nove, veće zatvorene dvorane.

Iako većina gledatelja boravi u šatorima podno Motovuna ili u raznim oblicima privatnog smještaja, Istarske toplice jedini su mogući hotelski smještaj za posjetitelje, no kombi koji prevozi sudionike do Motovuna (koji se naplaćivao iako se organizatori u festivalskim novinama pripremljenim u suradnji s Jutarnjim listom hvale da je besplatan) ima loše termine prijevoza, pa se gledateljima često događa da poljube vrata prepunog kina Bauer (u 16h), ili moraju otići prije završetka filma u Barbacanu (oko 1.15. h), što sam osjetio na vlastitoj koži. Sve te detalje spominjem jer su i važni za uspjeh festivala u cjelini.

Tijekom festivala, a osobito zadnja dva dana (petak i subota), Motovun su opsjedali monogobrojni posjetitelji koje uopće nije zanimao film ni festival nego atmosfera velikog tuluma koju festival posjeduje, što je stvaralo nezamislive gužve tijekom kojih su se motovunske ulice mogle usporediti samo sa zagrebačkim tramvajima u špici, dok su kolone automobila parkiranih s obje strane ceste na prilazu Motovunu bile duže od kilometra.

Kao što smo napomenuli, interes publike je izuzetno velik, no iz usporedbe s Pulom ne treba vući krive zaključke. Svaki film u prvom večernjem terminu u Areni gledalo je od dvije do četiri tisuće (Fine mrtve djevojke, Ne dao Bog većeg zla) ljudi, dok glavni trg Motovuna i kada je pun (što nije uvijek bio slučaj) prima maksimalno tisuću posjetitelja. Ipak, u cjelini je Motovunski filmski festival daleko bolje organiziran i dojmljivi umjetnički i društveni događaj, koji će i dogodine sigurno okupiti velik broj vjernih hodočasnika. U umjetničkom smislu, i ovogodišnje izdanje festivala bilo je prava filmofilska gozba i treba se nadati da će hrvatski distributeri naći interes da što više motovunskih filmova prikažu na redovitom kino-repertoaru.

Nagrađeni filmovi

Glavna nagrada Motovunskog filmskog festivala »Propeler Motovuna« dodijeljena je britansko-irskom filmu Krvava nedjelja (Bloody Sunday) redatelja Paula Greengrassa. Ocjenjivački sud (u sastavu: Suzana Perić, Goran Dukić i Jessica Weetch) dao je posebno priznanje (tzv. spetial mention) filmovima Srbija godine nulte Gorana Markovića (dokumentarni film o eri Miloševićeve vladavine u Srbiji) i slovenskom filmu Kruh i mlijeko Jana Cvitkoviča (o obiteljskoj tragediji uzrokovanoj alkoholom i drogama).

Nagrada »Fipresci« (žiri filmskih kritičara u sastavu: Jurica Pavičić, Nevenka Opačić i Mariska Garveland) dodijeljena je njemačkom filmu Pečenjarnica (Halbe Treppe) redatelja Andreasa Dresena.

Nagrada »Motovun online« dodijeljena je filmu 10 minuta Zijada Mehića o dvama istodobnim događajima u Rimu i Sarajevu 1994.

Posebno priznanje za pedeset godina djelovanja na filmu dodijeljeno je redatelju Fedoru Škubonji (Murter, 1924), a tom prilikom prikazan je njegov film Izgubljena olovka iz 1960, koji je iste godine dobio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a 1966. u Cannesu bio uvršten u izbor deset najboljih dječjih filmova svih vremena. Izgubljena olovka zbog velikog je interesa publike prikazivana dva puta u kinu Bauer, pri čemu su bila ispunjena ne samo sjedaća mjesta, nego i pod.

Zlatko Vidačković