Film sa što manje riječi

Film sa što manje riječi

S redateljem Vickom Ruićem razgovarali smo o njegovu novom filmu Serafin, svjetioničarev sin, koji je uvršten u glavni program filmskih festivala u Montrealu, Quebec Cityju i Kairu, a u Puli je prošao posve nezapaženo, osvojivši samo Zlatnu arenu za kameru i dobivši najmanju ocjenu ocjenjivačkoga suda publike (sastavljena od trideset osoba, uglavnom pretplatnika pulskog kazališta).

Možete li usporediti Serafina s Nausikajom?

— Kroz film ja pokušavam biti iskren i motiv zbog kojeg se bavim filmom jest postavljati pitanja, a ne davati odgovore i uvijek negdje iz sebe ići. Oba povezuje umjetnički senzibilitet, koji mi se čini sličan. Ja danas imam mnogo više iskustva, a i scenarij Serafina dulje je nastajao i čitali su ga ljudi ne samo u Hrvatskoj nego i u Makedoniji, Francuskoj. Mislim da je taj film zanatski napredak u odnosu na Nausikaju, a koliko je umjetnički napredak, o tome mi je sada teško govoriti.

U oba ste filma glavne uloge dali neafirmiranim mladim umjetnicima. Jeste li time željeli postići da gledatelj nema u podsvijesti glumčevu filmsku prošlost?

— Da. Moji su filmovi drukčiji od ostalih, ne smatram da su bolji ili lošiji, i ja u glavnim ulogama pokušavam pronaći svježe ljude kako bi posebnost filmova s tim ljudima dobila još jednu dimenziju. Mi smo mala kinematografija u kojoj je ipak vrlo mali broj glumaca i posezanje za provjerenim glumcima vuče nešto što je dobro, ali i nešto što je loše, asocijacije na prijašnje filmove. Kako sam i ja bio glumac, imam potrebu da tim senzibilnim mladim ljudima pokušam otvoriti vrata kinematografije. Nije lako mladu čovjeku na početku karijere dati glavnu ulogu, ali mislim da sam imao sreće s Vjekom Jankovićem.

Najviše me impresionirao razgovor s njim, u kojem sam osjetio da ima senzibilitet koji mi se činio potreban za moj film i za razumijevanje priče koju radim. Bila je presudna i njegova mladenačka energija i želja za radom. Mislim da je on stvarno dobar glumac i da će mu ovo otvoriti vrata drugih filmova.

U Serafinu sve su sredine u kojima se odvija radnja filma totalno izolirane od društva, bilo da je riječ o Karlovcu ili svjetioniku?

— Čini mi se da moderni senzibilitet današnjeg vremena, bez obzira u kojem je vremenu smještena radnja filma, samoća. Svi mi, ljudi s početka 21. stoljeća, pokušavamo se interpolirati u društvo, a iz moje vizure netko to uspijeva s više, netko s manje uspjeha. Mislim da je osnovna želja današnjega čovjeka da bude sastavni dio tog društva, no ta društva danas se tako brzo mijenjaju u svijetu današnje brzine, Interneta, da čovjek uvijek jednostavno zaostaje i ne uspijeva se interpolirati na pravi način u društvo. Zbog toga mi se izoliranost svih mojih likova i prostora čini osnovnom emocijom svijeta u kojem živimo.

Scenaristički, vaši su dijalozi teatralni, izrazito književni, educirani, pristojni.

— To je dio moje filmske poetike. Za mene je ključni dio komunikacije ono neizgovoreno, a osim toga ono što se izgovara sastavni je dio okoline. Nausikaja se događala 1939, a Serafin se događa 1895. i 1914. Ja kao umjetnik ne mogu i ne želim uzeti neku priču, smjestiti je u 1914. godinu i dati joj današnji govor ulice. Jedan mali primjer; za imenicu banalna značenja, konj, napravio sam dodatni napor s Đ urđom Škavić da pronađemo značenje te riječi u 1914, i pokazalo se da je ono bilo ono što danas znači pastuh. Kada danas dakle za nekog kažemo da je konj, to ne znači isto što 1914. Jasno je da to iziskuje dodatni napor u gledatelja, jer mi pod utjecajem američke kinematografije stalno pokušavamo podilaziti publici, okrenuti se tržištu i novcu, itd., ali ja mislim da umjetnost mora imati i edukativnu ulogu i zbog svega toga mi se čini da je ovakav dijalog u Serafinu primjeren.

Zašto izbjegavate dijalekt u oba filma, a svi likovi govore književnom štokavštinom?

— Pokušavam u svojim filmovima pronaći čiste emocije, a za te emocije potreban je čisti govor. Mislim da su lokaliteti, podneblja i prostori duboko u ljudima. Ulaženje u dijalekte u jednom bi trenutku odvuklo film od biti stvari, o kojoj ja pokušavam govoriti.

Vaši su likovi dosta ukočeni u kretnjama i gestama...

— I to je pitanje senzibiliteta. Ja očito pripadam u krug redatelja koji vole mir. Mislim da su ti likovi koji imaju probleme unutar sebe upravo zato takvi. To je očito moj rukopis i moja percepcija tih likova. Osim toga, filmovi se događaju 1939. i 1914, kad se i živjelo mirnije.

U sceni u kojoj Serafin daje novac da oslobodi pijetlove za borbu i kaže im da bježe od ljudi, on se bori protiv općeg primitivizma i brutalnosti...

— Mislim da je to ključna scena, tu je možda i precrtan moj način razmišljanja o životu. Čovjek najbolje vidi kad se zagleda u sebe i pokušaj bijega od ljudi pokušaj je pronalaženja smisla. Upravo je to razlog zašto radim filmove onako kako ih radim te pokušavam pobjeći od pomodarskih utjecaja i pronaći vlastiti izraz.

U oba filma stvarate neki poseban svijet, koji je manje slika zbilje, a više vaša umjetnička vizija...

— Upravo to. Ja priču smještam u realno vrijeme, ali u svojim filmovima pokušavam to realno vrijeme podignuti na značenje koje nije samo realno, nego i nadrealno, svevremensko. Realni okvir služi kao početak priče i kao dramaturška okosnica, a onda pokušavam otići u nešto više, pokušavam preko tog realnog okvira postavljati pitanja koja mene muče: tko smo mi, postoji li naša sudbinska predodređenost, koliko imamo pravo na svoj put, a koliko na zadani put, bilo od strane Boga, bilo od strane genetskog predodređenja ili društva.

Kad je riječ o umjetničkoj slici nitko neće postavljati pitanje da li će se široj publici svidjeti, no u slučaju filma to se često postavlja ispred umjetničkih razloga...

— Ta percepcija vrednovanja po broju gledatelja kriva je percepcija. Jesu li najprodavanije knjige najbolje knjige ili najgledaniji filmovi najkvalitetniji? Svjestan sam da Arena ne pogoduje ovakvu filmu, i najiskrenije mislim da je publika sjajno primila taj film s obzirom da je film intiman, problematičan i težak. Mislim da oba moja filma provociraju publiku na razmišljanje i vode je u nešto nepoznato, a današnji gledatelji ne vole biti u nepoznatoj, nedorečenoj situaciji, ne vole eliptičnost i draže im je da im netko nudi gotova rješenja.

Mnogi su vaši kadrovi vrlo meditativni, što potencira i glazba Vlatka Stefanovskog. Čak i kada se snimaju derutni ambijenti, oni su predivno fotografirani...

— Osobno jako pazim na kompoziciju kadra i na to sam jako ponosan. Mislim da je to za mene kao filmskog redatelja presudna stvar. Čini mi se da smo mi danas pomalo zaboravili da je film ponajprije vizualna umjetnost. Pod utjecajem tempa življenja film smo ubrzali, ali smo pod utjecajem američkog filma izgubili slikovnost, odnosno slikovnu dramaturgiju. Mislim da i kompozicijom kadra redatelj priča. Riječ nije ono osnovno oko čega se film vrti, nego samo djelić onoga što se događa. Zbog toga je u mojim filmovima likovnost iznimno važna. Bio bih najsretniji jednog dana kad bih napravio film sa što manje riječi i mislim da moj rad ide u tom smjeru.

Prošlo je dosta vremena između vaša dva posljednja filma. Čime se još bavite?

— Dugo vremena bavio sam se Nausikajom, prošao sam velik broj svjetskih festivala, član sam nekih svjetskih i europskih udruženja, a radio sam na scenariju Serafina. Duboko vjerujem u Boga i moj ritam je polagan, imam osjećaj duboko u sebi da znam kamo idem i da znam kuda ću doći. Sad polako pokušavam razmišljati o nekom novom filmu, jer uistinu film je moj život. U međuvremenu sam napravio nešto što mi je iznimno drago: nakon devet godina bio sam u Rijeci i glumio u predstavi u kojoj sam bio i koautor adaptacije Kamovljeve novele Žalost, jer sam osjetio da moram učiniti nešto za najvažnijeg predstavnika hrvatske moderne.

Jeste li razgovarali o svom filmu s povjerenikom koji ga je odobrio?

— S Antom Peterlićem dva puta sam intenzivno razgovarao i on mi je pomogao zanatskim savjetima. On zna razgovarati argumentima i njegovo je znanje golemo, a vrlo je teško danas pronaći takve ljude. Mislim da je on najvažniji teoretičar filma i bio je užitak razgovarati s njim o filmu. A ako nemate s kim o svemu razgovarati, onda se upitate koja je svrha svega toga.

Razgovorao Zlatko Vidačković