Dragica Martinis

Dragica Martinis

Trebam najljepši glas na svijetu. Gdje je? — Herbert von Karajan, Beč

Dragica Martinis. Ovdje. — Rudolf Bing, New York

Bila je to kratka razmjena brzojava upućenih prije pripreme koncertne izvedbe Aide u Beču na izvornome talijanskom jeziku (što je tada bila iznimka) prigodom pedesete godišnjice Verdijeve smrti između njezina dirigenta i poznatog američkog menedžera. Najljepši glas na svijetu tada je pripadao hrvatskoj umjetnici o kojoj smo pisali u prošlome broju »Vijenca« u tekstu Hrvatski operni pjevači uvrstivši je među najveće pjevače koje smo dali svjetskoj opernoj reprodukciji. Tada je Dragica Martinis bila u kratku angažmanu u njujorškoj Gradskoj operi. Imala je za sobom sedam godina djelovanja u Operi HNK-a u Zagrebu, Saveznu nagradu za Aidu, prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi, a bilo joj je tek dvadeset i osam godina (rođena je 1922. u Sošicama pokraj Jastrebarskog). Nakon debija 9. srpnja 1942. u ulozi Puccinijeve Mimi Zagrebačka opera nije pokazala zanimanje za nju pa je otišla u Njemačku i nakon iznimno uspjele audicije između brojnih ponuda izabrala je angažman u Stuttgartu. No zbog ratnih zbivanja vratila se u Hrvatsku i u rujnu 1943. postala je članica Zagrebačke opere.

Akustičko čudo

U Bečku državnu operu ušla je na velika vrata nakon dviju izvanredno otpjevanih predstava Turandot i Toske u prosincu 1950. godine, kad je kritika jezgrovito ustvrdila: došla je, otpjevala i pobijedila, preko noći dobila ugovor i angažman. Postala je njezin prvi sopran u talijanskom repertoaru, protagonistica premijera i svečanih glazbenih događanja. Gostovala je diljem Europe i obiju Amerika, uvijek u novim produkcijama i s najslavnijim umjetnicima vremena pod ravnanjem najvećih dirigenata. O njezinu glasu pisali su se hvalospjevi, nazivali su ga akustičkim čudom, suhim zlatom, njezina piana u najvišim položajima bila su očaravajuća. Visoki C u ariji Aide na Nilu, koji je počinjala u pianu, razvijala ga u forte i završavala u pianu još i danas odzvanja u ušima onih koji su je slušali. U tome krasnom glasu bilo je emotivnosti, topline i iskrenosti, i to ju je činilo fascinantnom glazbenoscenskom umjetnicom. Njezini nastupi bili su doživljaji kakve slušatelji, pogotovo bečki koji su je u obilju slušali u trinaest velikih uloga, ne zaboravljaju. U obično konvencionalno shvaćen ledeni lik Puccinijeve Turandot unosila je ljudske emocije, Toscu je oplemenjivala zaobljenom punoćom tona. Cio-Cio-San u Madame Butterfly osvajala je zvukovnom ljepotom i muzikalnim predanjem, što je njezinoj potresnoj igri davalo još snažnije djelovanje, a Amelija u Krabuljnom plesu zadivljavala je uznositošću verdijanske fraze.

Dirigent je zaplakao

Zagrebačka publika pamti je kao veličanstvenu Aidu, a Otello s njom i Josipom Gostičem pod ravnanjem Milana Sachsa 1950. jedan je od vrhunaca hrvatskoga glazbenog života. Bečka je kritika isticala i blistavu scensku pojavu lijepe žene, što je davalo još veću uvjerljivost zavodničkoj Manon Lescaut (nakon bečkih predstava s Giuseppeom di Stefanom imala je 28 poziva pred zastor), a ljupkost i jednostavnost podcrtavali su tragediju Desdemone tako snažno da poslovično strog Wilhelm Furtwängler nije mogao zatomiti suze kad je dirigirao četvrti čin Otella na Salzburškim svečanim igrama 1951. godine.

Dragica, u svijetu poznata kao Carla, Martinis bila je oličenje umjetnice koja svoj veliki prirodni talent i emotivno bogatstvo pruža bez zadrške, a to je najizravniji put do slušatelja. Ne čude stoga kritike u superlativima poput ove nakon premijere Moći sudbine u Beču 1952. godine: Bilo da pjeva u koncertnim dvoranama ili da stoji na pozornici, iz nje izbija neopisiv šarm, zadivljuje nepogrešivost njezine pjevačke tehnike i svjež, srdačan način njezina predanja. Dragica Martinis ima, osim fascinantnoga glasa, još beskrajno mnogo dragocjenijih darova — ona zna naći najbliži, najjednostavniji i najizravniji put k umjetnosti u glazbenom, tehničkom, stilskom i duhovnom smislu. Otuda izrasta njezin veliki umjetnički svijet.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu barem će djelomice ispraviti golemu nepravdu koju je bivši režim učinio prema našoj velikoj umjetnici ne dopustivši joj, nakon što je prihvatila svjetsku karijeru, nastupe u Hrvatskoj i zabranivši da se na radiju čuje njezin glas i izgovori njezino ime.

Marija Barbieri