Čudaci

Dok sam tražio temu za ovaj feljton, palo mi je na pamet da sam nekad davno pisao o čudacima; tako sam pomislio da bih možda mogao pisati opet. Jer, u jednu ruku, čudaci jesu nekakav ulični fenomen; u drugu ruku, može biti zanimljivo što se s njima u međuvremenu dogodilo. Je li njihovo čudaštvo sad drugačije nego prije? Jesu li išli ukorak s vremenom? Jesu li se modernizirali, ili možda postmodernizirali? Krenuo sam, dakle, na terensko istraživanje: stao sam hodati ulicama u potrazi za čudacima.

I, došao sam do vrlo neobična zaključka: čudaka više nema.

Koliko god da sam se vrtio i po centru i po predgrađima, koliko god da sam na ulicu izlazio u različita doba dana, nikako ih nisam nalazio. A živo sam se sjećao kako mi se prije tridesetak godina, kad sam prvi put pisao o njima, činilo da ih susrećem na svakom koraku. No, sad moj ulov nije bio mršav, bio je upravo nikakav. Ispadalo je da su čudaci naprosto nestali.

A to mi je bilo zagonetno. Jer, glavni moj dojam, kad sam se u ona davna vremena njima bavio, bio je da su oni izuzetno hrabri ljudi. A ako su hrabri, onda su valjda i pripremljeni na sve životne nedaće, te bi se prije moglo očekivati da nas sve nadžive, nego da pred našim očima iščeznu s lica zemlje. Pomalo sam se počeo prisjećati zašto mi se nekad činilo da su čudaci hrabri. Imao sam o tome dva dokaza.

Prvi je bio taj što su čudaci imali kuraže izgledati drugačije nego drugi ljudi. Nosili su vrlo dugu kosu ili se šišali do glave, nerijetko su oko vrata imali ogrlicu a po podlakticama tetovirane slike, oblačili su duge kapute, čizme, dijelove uniformi, stavljali su na glavu najnevjerojatnije šešire i kape, u rukama su teglili torbe i ruksake, knjige i alatke. Uopće, mogli ste ih kao čudake prepoznati već na dvadeset metara, jošprije nego što bi išta učinili ili progovorili riječ.

Ali, oni su i govorili drugačije nego drugi ljudi, drugačije su se ponašali, i to je meni bio drugi dokaz njihove hrabrosti. Njima nije bio nikakav problem da s klupe u parku održe govor prolaznicima, nije ih bilo strah da zapjevaju ako im se pjeva, da na ulici čitaju ili pišu, a da i ne govorimo o tome da su po parkovima jeli i spavali. Za sve je to, dakako, trebalo odvažnosti, a oni su je imali.

Zbog te svoje hrabrosti čudaci su bili osamljeni. Svaki je od njih živio u svom svijetu: mi smo ih samo gledali, ali smo dodir s njima izbjegavali. Dijelila nas je staklena pregrada.

Kako se onda dogodilo da iščeznu? Zar ih je pregazila nekakva evolucija, kao dinosaure, zar su se umorili od svoje javne uloge, zar su svi odreda pomrli ne uputivši mlađe generacije u časni zanat čudaštva? To sam se pitao hodajući ulicama koje su nekada bile njihovo carstvo, sve se nadajući da će mi ulice otkriti razlog njihova nestanka.

A onda mi je ulica doista nešto i otkrila: vratila mi je jednoga od tih čudaka. Iznenada sam ga ugledao na glavnom trgu, i smjesta ga prepoznao. Ostario je i on prilično za ovih nekoliko desetljeća, ali nije bilo sumnje da se radi o istoj osobi. Pamtio sam ga još iz onoga vremena: visok, pogrbljen, duge kose i brade, s velikim slikarskim blokom ispod ruke. Zabuljio sam se u njega, krzmajući da li da ga upitam gdje je bio sve ovo vrijeme, i zna li možda što se dogodilo s ostalom njegovom braćom čudacima.

A onda je mome čovjeku odjednom prišao jedan od te braće. Imao je dug kožni kaput, obrijanu glavu, naušnicu, čizme i nekakve lance po sebi. Potom je došao i treći: taj je bio odjeven kao vozač kamiona, ali je u jednoj ruci držao knjige a u drugoj laptop. Dali su se u srdačan razgovor.

Dok sam ih izdaleka promatrao, odjednom mi je puklo pred očima. Shvatio sam da sam onoga mog prvog čudaka sad zapazio samo zato što ga znam otprije, iz onoga vremena kad su se čudaci doista zapažali. A da sam ga danas ugledao prvi put, ne bih bio ni pomislio da je čudak, kao što ne bih bio pomislio ni za onu dvojicu njegovih pajdaša. Tako mi se pomalo objasnilo: čudaci nisu nestali, nego su postali nevidljivi. Oni su sada posve nalik na druge ljude. Ili, još točnije, drugi su ljudi nalik na njih.

Jer, one dvije njihove osobine po kojima smo ih prije uočavali više nisu nikakva rijetkost. Sad se i drugi — koji nisu čudaci — odvažuju izgledati neobično: odjenuti šašavu odjeću, svakojako se nafrizirati, svakojako našminkati. Osim toga, sad i drugi imaju hrabrosti ponašati se čudnovato: glasno sa sobom govoriti na ulici, na ulici jesti, spavati ili zapitkivati prolaznike, smijati se bez ikakva vidljivog razloga. Ono što je nekad bilo karakteristično samo za čudake, sad je postalo običan način života. Pogledajmo istini u oči: svi smo mi danas čudaci.

Tako ispada da je hrabrost ipak pomogla čudacima u društvenoj evoluciji: oni su preživjeli. I ne samo da su preživjeli, nego su svoj način života nametnuli i svima drugima. Nisu se čudaci prilagodili svijetu, nego svijet njima.

Pitanje je samo zašto. Postoje dva odgovora, optimistički i pesimistički. Optimistički odgovor kaže: čudaci su bili hrabri, pa ako smo sad svi čudaci, znači da smo svi nevjerojatno odvažni. Pesmistički odgovor kaže ovako: čudaci su nekada živjeli u svom svijetu, iza staklene pregrade, bez pravog dodira s drugima; možda, dakle, danas tako živimo svi.

Koji je odgovor istinitiji? Nemam pojma. Kružim ulicama, promatram ljude, i čas mi se jedan odgovor učini točan, a čas opet drugi.