Britanska pobjeda

Godišnje glasovanje jazz-kritike

Jedan je od najstarijih, i u svijetu jazza najutjecajnijih mjesečnika, svakako američka revija »Down Beat«, za koju je čuo i svaki naš iole informiraniji džezist. U svom ovogodišnjem kolovoškom broju »Down Beat« pohvalio se i sa pedeset navršenih godina redovitog objavljivanja svog tradicionalnog crittics polla — godišnjega glasovanja jazz-kritike za najbolje u svim kategorijama jazza, u rasponu od Galerije slavnih tzv. Hall of Fame, preko ljestvica najboljih među svim instrumentima i vokalima, s posebnim rubrikama za one koji najviše obećavaju, do za jazz najzaslužnijih proizvođača nosača zvuka.

Rezultate tog glasovanja ne bi ni u kome slučaju trebalo iz »Down Beata« prepisivati, na što nerijetko i u našem tisku nalazimo, no pola stoljeća opstoja jedne, ne baš važne, i u informativnom smislu vrlo ilustrativne rubrike, zaslužuje najmanje čestitku, pa možda i određen osvrt.

Zanimljivi rezultati

Prvo glasovanje jazz-kritike, koje ne bismo smjeli pobrkati s također redovitim rujanskim glasovanjem publike, revija je »Down Beat« objavila davnog 26. kolovoza 1953. godine, no valja ovdje spomenuti da je slične rubrike objavljivao tada relevantan, također američki časopis za jazz »Metronome«. U prvom je glasovanju kritike »Down Beata« sudjelovalo 24 imena, od kojih bi se tada tek jedanaest moglo smatrati jazz-kritičarima. Ostali su bili jazz-producenti pojedinih diskografskih kuća, istaknuti radijski disc-jockeyi pa čak i vlasnici jazz-klubova. No tijekom se godina profil od uredništva »Down Beata« pozvanih glasača mijenjao, ustupajući sve više mjesta stručnjacima i povjesničarima jazza, dospjevši ove godine do impozantna broja od 113 glasača. Taj je broj, uz naravno dominaciju američkih jazz-eksperata, uključio i ove godine niz imena iz nekih zapadnoeuropskih država; Njemačke, Portugala, Velike Britanije, te još nekih, među kojima prepoznajem jazz-kolumniste istaknutih europskih listova za kulturu, urednike emisija jazza na radiju i televiziji te nekih drugih poznatih i manje poznatih profesionalaca — nemuzičara vezanih uz jazz.

Prateći godinama te ljestvice najboljih, s obzirom na vrijeme i objektivne okolnosti, lako je zapaziti promjene u stajalištima sudjelujućih glasača, te su i rezultati dakako svake godine ponešto, ali i ne bitno bili drukčiji. No zanimljivo je pogledati rezultate ovogodišnjeg, 50. jubilarnog glasovanja, pri čemu ne bi trebalo zanemariti razlike u stajalištima američkih i europskih stručnjaka. Istodobno zanimljive su i razlike u glasovanju stručne kritike i slušateljstva, odnosno ljubitelja jazza, koje u »Down Beatu« dijeli svega mjesec dana. Te su razlike više no evidentne i zorno pokazuju što i kako o istim imenima jazza razmišljaju, i kako ih s jedne strane ocjenjuju stručnjaci, a s druge kako ih doživljavaju ljubitelji jazza, potrošači i kupci nosača zvuka, utjecaj koju također nije zanemariv.

Ovogodišnje je glasovanje u jednome dijelu dalo vrlo logične rezultate. Primjerice u rubrici Hall of Fame mjesto je našao pijanist i skladatelj John Lewis, oko čega i nije bilo mnogo rasprave. Iako je očit afinitet glasača bio prema nekim novijim, modernijim imenima, u pojedinim kategorijama nije također moglo biti dileme. Stupove poput Sonnyja Rollinsa među tenor-saksofonistima, Stevea Lacyja među sopran-saksofonistima, Jima Halla među gitaristima, Keitha Jarretta među akustičnim pijanistima, Stevea Swallowa među električnim basistima, Roya Haynesa među bubnjarima, Tootsa Thielemansa među miješanim instrumentalistima ili Leeja Konitza među alt-saksofonistima, nije doista mogao nitko uzdrmati. Ali s druge strane bilježimo i neke dosta zanimljive promjene. Primjerice u kategoriji trube izvrsni svestrani i donedavna bespogovorno vodeći Wynton Marsalis, jamačno zbog svojih evidentnih afiniteta prema tradiciji jazza, pada na četvrto mjesto (prvo zauzima moderniji Dave Douglas), u kategoriji vibrafona Bobby Hutcherson pobjeđuje Garyja Burtona, dosad godinama nepobjediva orguljaša Jimmyja Smitha, doduše sa svega desetak glasova, tuče Joe DeFrancesco, izvrsne je klarinetiste Buddyja DeFranca i Kena Peplowskog sa gotovo dvije stotine glasova prednosti nadjačao Don Byron, a znameniti je klavijaturist Joe Zawinul sa gotovo stotinu glasova prednosti na drugo mjesto smjestio jednog Herbieja Hancocka!

Muška iznenađenja

U vokalistica je Cassandra Wilson, koje se kao mlade sjećamo s jednog zagrebačkoga nastupa, ispred Dianne Reeves i Dee Dee Bridgewater, a kod muških pjevača iznenađenje! Kurt Elling prestiže imena poput Jimmyja Scotta, Kevina Mahoganyja i Tonyja Bennetta! Razvikani je Bobby McFerrin na toj ljestvici tek šesti! Našlo bi se tu i nekih drugih zanimljivosti, no očigledno jest da se međunarodna jazz-kritika u »Down Beatu« ove godine odlučila, gdje je god to bilo moguće, za generacijski mlađe i modernije američke interprete, s iznimkom kategorije big bandova na čelu s Mingus Big Bandom i orkestrom Marie Schneider, u koju se ušuljao i jedan europski avangardni big band, talijanski Italian Instabile Orchestra. Sveukupni pobjednik, ako se takav termin kod glasovanja tog tipa uopće može upotrijebiti, ove je godine svakako britanski kontrabasist Dave Holland, koji je pobijedio u čak četiri kategorije: »Jazz Artist«, »Jazz Album« (Not For Nothing — ECM), »Acoustic Group« i »Acoustic Bass«!

Glasovanja za najbolje glazbenike i uopće rangiranja u načelu su dosta nepopularna, često čak i neobjektivna, primjerenija su možda natjecanjima za mlađe umjetnike negoli afirmiranim instrumentalistima ili vokalistima jazza. Pa ipak, ljestvice najboljih revije »Down Beat« nisu posve nevažne, kako pri razmišljanjima producenata i booking agenata, tako i eventualnih sponzora, a da o čitateljima ne govorimo. Oni će ionako svoje reći u rujanskom glasovanju.

Na kraju vrijedi podsjetiti da je na samom početku šezdesetih godina i tada jedinog festivala jazza na ovim prostorima, onoga na Bledu, zagrebački tjednik »Telegram« (glavni je urednik bio Nenad Turkalj) organizirao glasovanje za najbolje sudionike spomenutog festivala, ocjenjujući ih također u kategorijama pojedinih instrumenata. Toliko samo zbog informacije da ni džezistički Zagreb u ono vrijeme nije mnogo zaostajao za već tada afirmiranim američkim »Down Beatom«.