Briga za jezičnu kulturu u Poljskoj

Ovoga su ljeta u hrvatskim književnim časopisima izašla dva članka o jezičnoj problematici, što oba zaslužuju punu pažnju, koja bi, na žalost, mogla i izostati u sezoni godišnjih odmora. Mislim na prilog »Mrlje na jeziku« Maje Wolny (prijevod s poljskoga), objavljen (s velikim zakašnjenjem) u 4. broju Kola za god. 2001, i na prilog »O hrvatskim jezičnim promjenama devedesetih godina« Marija Grčevića, objavljen u 4-6. broju Foruma za 2002. Ovom ću se prilikom zadržati samo na prvome od ta dva priloga.

Autorica govori o aktualnome stanju i položaju poljskoga jezika. Povodom su joj bila dva nedavna zbivanja — izašla je knjiga Povelja o stanju poljskoga jezika na prijelazu stoljeća, koju je na nekoliko stotina stranica izdala nekolicina poljskih jezikoslovaca, a dnevnik Politika objavio je pod naslovom »Poloniziraj to sam« natječaj za nalaženje odgovarajućih poljskih riječi za stotinu modernih tuđica, uglavnom anglizama.

Spomenuta Povelja, iako očito opsežna knjiga, brzo je rasprodana, zapravo razgrabljena. To pokazuje da postoji zanimanje za jezične probleme, koji su u Poljskoj, prema svemu što autorica članka govori o toj knjizi i o jezičnome stanju općenito, prilično slični onima u Hrvatskoj (zapravo jednomu njihovu dijelu), ali kod nas se ne bi našlo slične zainteresiranosti. Naravno, treba doduše uzeti u obzir da poljskim jezikom govori pedesetak milijuna ljudi (nešto manje od 40 milijuna u samoj Poljskoj i nešto više od 10 u svijetu), a hrvatskim se jezikom služi mnogo manje govornika, pa je bilo kakvu knjigu mnogo teže rasprodati, no s druge je strane jasno da su u manjim jezicima problemi općenito zaoštreniji, to više ako koji jezik obiluje i specifičnim složenim teškoćama koje ne opterećuju druge jezike, a hrvatski je jezik upravo takav, mi bar ne oskudijevamo u originalnim jezičnim problemima (prvenstveno što se tiče specifičnoga sustanarstva u novoštokavskome gramatičkom i rječničkom materijalu).

Povelja se bavi prije svega dvama problemima — opadanjem opće jezične kulture i poplavom tuđica. Oba su ta pitanja zapravo opća u suvremenoj Europi, no ne ćemo sada razglabati o stanju u školstvu, o utjecajima suvremenih masovnih medija, o prodoru raznih šatrovačkih elemenata, o podilaženjima umjetno stvaranomu »masovnom ukusu«, itd., itd. Jer Maja Wolny o svemu tome dovoljno govori, i ono što kaže, primjenjivo je uglavnom i u nas, ali najveću pozornost posvećuje kompleksnom problemu raznih tuđica u poljskome. Usputno citira i jednoga njihova jezikoslovca koji je izrazio žaljenje što u poljskome ima mnogo posuđenica, a u drugim europskim jezicima nema ni jednoga polonizma, čak je i votka ruska (naime, poljski se kaže wódka, čitaj vutka). Razumije se, ne radi se o tome da bi trebalo žaliti što u drugim jezicima nema polonizama ili kroatizama (uostalom, zapravo ih nešto i ima, iako nam neki i ne služe baš na čast), ali poplava modernih tuđica zaista je problem za sve jezike, velike i male. Tu je prije svega riječ o suvremenim anglizmima.

Totalna borba protiv anglizama i tuđica uopće, naravno, ne bi imala smisla. Ono što je bitno jest uspostaviti ravnotežu između razvoja civilizacije i njegovanja jezične kulture. Citirat ću iz priloga Maje Wolny jedan kratak odlomak:

Uporaba strane riječi djeluje kao čarobni štapić. Rokovnik je samo običan notes dok je planer magičan predmet za planiranje vremena. Dok je ručak prozaičan obrok čija je svrha napuniti želudac, lunch je ugodan odmor, ukusan prekid rada. Voditelj se naspram menadžer čini sitnim, bezvrijednim činovnikom.

O tim bi se riječima dalo mnogo govoriti. Jasno je da je riječ o svojevrsnom snobizmu, jezičnom snobizmu. No je li samo o tome riječ? Radi se naime o tome da primjerice menadžer (menedžer) nije u engleskome nova riječ — zapravo je tu uporaba stare riječi širega značenja za jednu razmjerno novu radnu funkciju, točnije novi oblik funkcije. Ni poljski ni hrvatski nisu prihvatili tu englesku riječ u svim značenjima u kojima se ona upotrebljava u samome engleskom jeziku. Nije dakle u pitanju samo snobizam (i slično), moglo bi se reći i da su poljski i hrvatski obogaćeni za jednu novu riječ, jer riječi koje su u prošlosti bile upotrebljavane za starije značenjske nijanse engleskoga leksema manager nisu nestale, one i dalje žive.

Drugim riječima, treba i poljski i hrvatski osposobljavati da postojećim riječima po potrebi proširuju značenje ukoliko nije iz kojega razloga uputnije prihvatiti neku tuđicu ili ukoliko se nije pojavio i prihvatio kakav zgodan neologizam. Radi se dakle o tome da jezična kultura treba osigurati prave mjere između tih mogućnosti.

Druga je tema same Maje Wolny već spomenuti natječaj. Prispjelo je oko dvije tisuće punih ili bar djelomičnih odgovora s poljskim zamjenama stotini tuđica iz deset različitih životnih sfera (znanost, šport, zabava, popularna kultura, kompjutori, poslovni život, moda, kozmetika, i dr.). Prispjelih odgovora bilo je raznih, s tisućama predlaganih novih polonizama za sto tuđica, od čega je samo manjina bila prihvatljiva da bi mogli biti predloženi stručnjacima (organizatori su posebno izabrali 25 najuspjelijih). No bilo je i mnogo ponavljanja, neuspjelih ili iz raznih razloga posve promašenih prijedloga, pa i šaljivih ili opscenih rješenja.

Zašto je pak bilo važno upozoriti na prilog Maje Wolny? Na to pitanje ima više odgovora. Dobro je znati da neki problemi nisu samo naši. Dobro je znati i da se drugdje vodi o njima briga — poljski je primjer samo jedan, i to sigurno ne najuočljiviji (prije svega ne u usporedbi s Francuskom, sa srednjoeuropskim zemljama i s nekim skandinavskim). Dobro je znati i da briga za jezik nalazi lijep odaziv u publici. I konačno, dobro je znati da je briga za jezik i jezičnu kulturu drugdje dio opće kulture, dio društvene klime, a da nije proglašavana nazadnjaštvom, nacionalizmom i sličnim epitetima.