Bezazlena zabava

Kralj škorpiona (Scorpion King), red. Chuck Russel

Mala uloga u Povratku mumije bila je dovoljna da producenti u kečerskoj zvijezdi Dwayneu Johnsonu, poznatijem kao The Rock, prepoznaju potencijal filmskog stara. Režiser i scenarist Mumije i Povratka mumije, Stephen Sommers, smislio je priču u kojoj isti lik, Kralj Škorpion, postaje protagonist, ali je radnja prebačena u vrijeme kad je bio mladi akadijski plaćenik koji tek treba zbaciti s trona opakog tiranina Memnona i sam postati vladar. Sommers je film očito zamislio kao neku mješavinu tzv. podžanra mača i magije (s vrhunskim uzorom u Conanu) i humornih pustolovina a la Indiana Jones, dakako s obaveznim melodramskim začinom, pri čemu lik protagonistova ljubavna interesa, saveznice iz neprijateljskog tabora (Kelly Hu), može asocirati na jamesbondovske situacije.

Sommers je međutim pribjegao poprilično čudnom konceptu u kojem je naslovni junak nedodirljiv svojim protivnicima poput Ptice Trkačice iz istoimena crtića, i to upravo na takav humoran način (primjerice, padne s visine od kojih stotinjak metara na tvrdi pod harema i tek se neznatno ugruva, ili dobije strijelu u leđa koja ga tek zagolica), dok su njegovi protivnici smješteni u sasvim drugačiji, ’realistički’ kontekst, što znači da stradavaju kao ’obični smrtnici’. Ukratko, Kralj škorpiona (The Scorpion King, 2002) smjesa je na koju bi se moglo primijeniti postmodernističko anything goes, što današnji, ’stvarnosni’ duh vremena ipak slabije podnosi. Energična režija Chucka Russella, potpisnika hitova Maska i Brisač (karijeru započeo hororima Strava u Ulici brijestova 3 i Mjehur-ubojica), nesputano fabuliranje ispunjeno doslovno neprestanom akcijom i obiljem humora, lijepe pojave The Rocka i Kelly Hu te fine glumačke epizode Granta Heslova i Michaela Clarkea Duncana (čiji talent čini se ne zaostaje mnogo za onim Vinga Rhamesa, na kojeg fizički podsjeća) kao junakovih pomagača, jednako kao i uvjerljiv nastup Stevena Branda u ulozi glavnog negativca Memnona, Kralja Škorpiona usprkos evidentnoj infantilnosti, koja uostalom (djelomično) može biti i simpatična, čine bezazleno zabavnim ostvarenjem o čijim kreativnim dometima ne bi trebalo prestrogo suditi.

Damir Radić