Anatomija jednog propadanja

Anatomija jednog propadanja

Strahovit primjer propadanja naše vrhunske povijesne arhitekture događa se nadomak Zagreba i svih relevantnih institucija. U selu Gornja Bistra, sa zagorske strane Medvednice, nalazi se dvorac grofova Oršića, sagrađen u drugoj polovici 18. stoljeća, koji ide u red najkvalitetnijih spomenika barokne umjetnosti na ovom prostoru...

Iako je posljednjih desetak godina obnovljeno nekoliko ključnih spomenika povijesne arhitekture u Hrvatskoj, obnova kulturne baštine u nas danas još nije ni sustavna ni preventivna, nego interventna. Mnoga kulturna dobra visoke vrijednosti prepuštena su propadanju. Mjerodavne institucije koje su dužne brinuti se o tome kakvi se zahvati rade na povijesnim građevinama, počesto s inercijom odobravaju njihovu devastaciju i degradaciju. Pored toga, one samoinicijativno ne nude nikakve programe prenamjene i obnove kulturnih dobara, nego se to ostavlja na teret lokalnih vlasti, što proces obnove čini još sporijim. U Hrvatskom zagorju je, primjerice, sačuvano tridesetak baroknih dvoraca, no nijedan od njih danas nema namjenu u kojoj bi do punog izražaja došao njegov autentični povijesni i prirodni ambijent.

Čest je problem i jednaki tretman u sagledavanju i vrednovanju baštine te određivanju prioriteta za obnovu. Najkvalitetnija djela stavljaju se u istu razinu s onima koja imaju tek lokalnu ili ambijentalnu vrijednost. Obnova spomenika visoke arhitektonske vrijednosti ostavlja se rješavanju na razini privatnih vlasnika ili lokalnih vlasti iako su to spomenici od nacionalnog značenja. Strahovit primjer propadanja naše vrhunske povijesne arhitekture događa se nadomak Zagreba i svih relevantnih institucija. U selu Gornja Bistra, sa zagorske strane Medvednice, nalazi se dvorac grofova Oršića, sagrađen u drugoj polovici 18. stoljeća, koji ide u red najkvalitetnijih spomenika barokne umjetnosti na ovom prostoru...

Osim što je u njemu dijelom očuvan izvorni inventar i vrhunske freske iz 1776. godine, taj je dvorac iznimne arhitektonske kvalitete i tipološki je jedinstven u Hrvatskoj. Njegova svečana dvorana, natkrivena oslikanom kupolom, eliptična je tlocrta, čime se dvorac približava srodnim rješenjima štajerskog i bečkog baroka. U stručnoj javnosti prepoznat je kao vrhunac barokne stambene arhitekture u nas. Do danas nam je ostao nepoznat arhitekt koji ga je gradio, no naručitelji, a to je bila obitelj Oršić, pripadala je u najbogatije društvene slojeve 18. stoljeća u Hrvatskoj.

»Humana« prenamjena u bolnicu?!

Danas dvorac služi kao bolnica za retardiranu djecu. Ta je namjena potpuno neprimjerena jer je građevina pretijesna i nefunkcionalna za bolnicu. Osim toga, ustanova je u stalnim financijskim poteškoćama, a povremene donacije ne pokrivaju ni njezine osnovne troškove. Sve se to odražava na stanje zgrade. Zbog uvođenja infrastrukturnih elemenata zgrada je strahovito degradirana jer su strukture zidova na previše mjesta probijene cijevima i elektroinstalacijama. Građevina je izrazito nagrižena vlagom, a s oronule fasade otpada žbuka i vrijedni barokni ukrasi. Za potrebe bolnice nedavno je dovršena izgradnja dizala uz barokne arkade dvorišnog pročelja, čime se dogodilo novo uništenje fizičkog integriteta zgrade.

Pored svega, treba reći da bolnica uglavnom živi od domaćih i stranih donacija. Brojni sponzori, među njima i supruge stranih veleposlanika, u više su navrata organizirali humanitarnu pomoć bolnici. Novo dizalo bilo je dar poduzeća Končar. U članku objavljenu u »Vjesniku« 18. ožujka 2001. s patetičnim naslovom Osim svog srca, inžinjeri daruju djeci i dizalo, autor kaže da se »u priči između Bolnice i Končara dogodio sretan kraj«, a taj kraj je dizalo. Takav kraj, nažalost, nije bio sretan i za dvorac.

Ako izuzmemo šutnju mjesnih općinskih činovnika, s čije strane ne dolaze poticaji za obnovu dvorca, dobro je podsjetiti da u Strategiji kulturnog razvitka Hrvatske koju je izradilo Ministarstvo kulture stoji da bi država trebala u potpunosti financirati obnovu spomenika kulture nulte kategorije.

Od skladišta do betonskog šahta...

Temeljni problem dvorca u Gornjoj Bistri jest njegova namjena. Infrastruktura bolnice ne samo da nije prikladna za dvorac iz 18. stoljeća nego je za nj pogubna. Stoga zadržavanje te namjene znači dalje uništavanje. Treba uzeti u obzir i odbojnost mještana prema bolnici. Istinsko rješenje jedino je prenamjena. Uz pomoć namjenskih kredita i donacija valjalo bi izgraditi novu bolnicu, koja bi bila negdje u blizini te bi, uz povećani kapacitet i zadržavanje dijela postojeće opreme, stajala manje nego kompletna obnova dvorca. Dvorac je iznimno visoke kvadrature, a potpuna obnova bila bi složen restauratorski zahvat. Svakako bi, uz ambiciozan i dobro osmišljen projekt revitalizacije, uz državnu potporu, u svrhu pronalaženja nove kulturno-turističke namjene, dvorac mogao biti prezentiran na način na koji zaslužuje. I, što je najbitnije, jedan je od rijetkih koji bi se, uz dobru promidžbu, mogao i sam uzdržavati. U hrvatskim se muzejima čuvaju portreti grofova Oršića, a u zavičajnom muzeju u Brdovcu dio pokućstva iz dvorca u Bistri. Prezentacija te grofovske obitelji, uz sačuvani rokoko ambijent u dvorani i kapeli, šumoviti perivoj s vrtom i fontanom, mogli bi ovaj dvorac, u drukčijim okolnostima, učiniti prvorazrednom turističkom atrakcijom. Dvorac bi se mogao priključiti nizu drugih o kojima se brine ustanova Muzeji Hrvatskog zagorja, sa sjedištem u obližnjoj Gornjoj Stubici.

Ono što se zasad može učiniti kratkoročan je korak. Treba hitno sanirati građevinu i spriječiti propadanje. Nedavno su počeli radovi na obnovi krovišta pod nadzorom Konzervatorskog odjela Uprave za zaštitu kulturne baštine. Također treba regulirati odvod oborinskih voda, jer je sam popravak krovišta bez odvoda vode beskoristan.

Drugo, treba staviti izvan funkcije glavnu dvoranu dvorca, koja služi kao skladište i dječja igraonica, a u kojoj ugrađeni radijatori zagrijavaju prostor i zidove, s kojih se onda ljušte kasnobarokne freske. Poznati lik dame s lepezom koja sjedi na naslikanom balkonu iznad vrata, čini se da neće još dugo, jer se freska na tom mjestu napuhnula i popucala. Veći komadi oslika otpali su i s vrha kupole, gdje je scena Apolona i Dijane s muzama što sjede na oblaku.

Drugi je korak staviti izvan uporabe sklop kasnobaroknih ormara s rezbarijama, koji stoje na hodniku prvog kata. I, na kraju, radi zaštite perivoja, koji je spomenik prirodne baštine, zabraniti parkiranje i vožnju oko dvorca. To svakako neće vrijediti za vozila hitne pomoći, koja svaki put, parkirajući se, moraju zaorati duboko u francuski parterni vrt. Perivoj dvorca desetljećima je uništavan. Osim što je kroz njegov sjeveroistočni dio prošla cesta i sagrađene su kuće za potrebe bolnice, izgrađeno je dječje igralište te divovski betonski šaht s instalacijama.

Dvorac u Gornjoj Bistri eklatantan je primjer kako se u Hrvatskoj uništava najvrednija arhitektonska baština. Odgovornih za to je mnogo. Ima li odgovornih i spremnih da se to zaustavi?

Petar Puhmajer