Alice u zemlji zombija

Resident Evil, red. Paul W. S. Anderson

Ako dovoljno dugo nešto radiš, izvještit ćeš se, kažu. U slučaju Paula W. S. Andersona, redatelja koji je imenu dodao inicijale kako ga nitko ne bi zamijenio s Paulom T. Andersonom, dugogodišnji trud na stvaranju polugledljiva smeća B i C kategorije (Mortal Kombat, Soldier, Event Horizon) urodio je, konačno, jednim posve poštenim B-filmom. Resident Evil u sebi nema naročite originalnosti, no u tolikoj je mjeri svjestan toga da mu je teško uputiti zamjerku. Napokon, ovo je vrijeme kad se u potpune B-koncepte ulažu bjesomučne količine novca i od njih stvaraju nazovi-A-hitovi. Za razliku od Kralja škorpiona, primjerice, Resident Evil ima pošten odnos s publikom, onakav kakav je B-film u suvislijim vremenima redovito imao.

Gotovo ništa, ipak, nije upućivalo na to da će film biti iole podnošljiv. Zasnovan je na videoigri, što nikad nije dobra vijest, i još se bavi zombijima koji haraju golemim podzemnim industrijskim kompleksom, te je stoga prvobitno bio ponuđen Georgeu Romeru. Romero, autor Noći živih mrtvaca i Zore mrtvaca, neporecivih klasika zombi-žanra, nakon nekoliko mjeseci pretprodukcije napustio je projekt daleke 1999. godine. Tek je Andersonov dolazak oživio film — što, u svjetlu njegovih ranijih radova, također nije bila dobra vijest. Povremene vijesti na Internetu dodatno su još uzrujavale obožavatelje videoigre, navodeći da je Anderson napučio scenarij likovima koji s predloškom nemaju veze, tako da je čak i ciljana fenovska publika stala rogoboriti. Zapravo, jedina ponešto intrigantna stavka u produkcijskoj računici bila je Milla Jovovich — koja je u karijeri glumila u svemu i svačemu, ali nikada ni u čemu sličnom B-filmu o zombijima. Zar je zaista njezina karijera spala na takve grane nakon neopravdano prezrene Ivane Orleanske?

Snolika logika

Resident Evil započinje nizom fascinantnih sekvenci, povezanih snolikom logikom koja tek u drugom dijelu filma biva racionalizirana. Saznajemo za postojanje goleme multinacionalne korporacije Umbrella, koja globalni uspjeh duguje faustovskom radu na vojnoj virusnoj biotehnologiji: zatim promatramo kako smrtonosni virus satire stotine ljudi u nekoj neodređenoj građevini, djelujući u sprezi s inteligentnim superračunalom: zatim se, začudno, budimo u kadi s nagom Millom (koja se u filmu zove Alice, premda to nikad ne saznajemo): promatramo je kako odijeva najružniju haljinu u svojoj dosadašnjoj karijeri i luta golemom luksuznom vilom... Nekoliko trenutaka potom sve to bit će preobraženo u još jednu imitaciju Cameronovih Aliensa u Andersonovoj karijeri, no prvih desetak minuta najzanimljivije je dostignuće njegove karijere. Sve ostalo u filmu posve je predvidljivo, no nipošto ne i uvredljivo — dok epilog, sročen u najboljoj tradiciji žanra, tvori organsku cjelinu s prologom i ujedno znači početak radnje videoigara. Čini se da Anderson ipak zna što radi.

I tako taj čudan podžanr ekranizacija interaktivnih računalnih pustolovina tek s ovim filmom stječe kakvu-takvu legitimnost. Mortal Kombat i Super Mario Bros., s kojima je sve počelo, bili su teške uvrede za gledatelje: prošlogodišnji Lara Croft: Tomb Raider bio je još gori, najvećim dijelom zbog samodopadnog nastupa Angeline Jolie. Resident Evil u Milli Jovovich nalazi čvrsto, uvjerljivo emocionalno uporište; Alice djeluje kao starija sestra Leloo iz Petoga elementa, novorođenče koje nije svjesno vlastitih moći i karmičke odgovornosti koju nosi. Sve derivativnosti filma prelamaju se kroz nju i stječu pristojnu uvjerljivost, čime Resident Evil postaje najzdraviji žanrovski film repertoara.

Vladimir C. Sever