Vijenac 219

Glazba

80. operni festival u Veroni: Aida, Carmen i Trubadur

Zeffirelli u mitskoj Areni

Akustika Arene doista je fascinantna. Nema pomisli o bilo kakvu ozvučenju ili mikrofonima koji su često neizbježni kod predstava na otvorenom.

80. operni festival u Veroni: Aida, Carmen i Trubadur

Zeffirelli u mitskoj Areni

Akustika Arene doista je fascinantna. Nema pomisli o bilo kakvu ozvučenju ili mikrofonima koji su često neizbježni kod predstava na otvorenom. Najtiši pianissimo u kakvoj ariji jednako se dobro čuje u cijelom gledalištu, od partera u koji se ulazi po crvenom tepihu i za koji ulaznice stoje 154 eura, do najviših gradinata,

za koje posjetitelji tri sata prije početka stoje u redu kako bi zauzeli što bolje mjesto, koje su platili dvadesetak eura

Stari Rimljani nisu ni slutili kakvu su uslugu učinili budućim dalekim naraštajima kada su početkom 1. stoljeća izgradili monumentalnu Arenu. Danas joj nedostaje vanjski krug arkada, od kojega je ostao tek maleni dio. Arena je iznutra od vrha do dna ispunjena kamenim tribinama što joj daje izvanrednu prirodnu akustiku. To je zapazio talijanski tenor Giovanni Zenatello kada je 1913. pokrenuo ljetni operni festival u Areni, u povodu 100. obljetnice rođenja Giuseppea Verdija. Organizirao je seriju od pet izvedbi opere Aide, koja će postati njezinim zaštitnim znakom, a sama Arena s prostorom za oko dvadeset tisuća posjetitelja mitskim mjestom ljubitelja opere.

Ovogodišnji ljetni operni festival u veronskoj Areni bio je jubilarni, osamdeseti. Festival nije održavan ratnih godina Prvog i Drugog svjetskog rata. Postao je jednim od najpoznatijih, najuglednijih i najvažnijih u glazbenom svijetu današnjice. Hrvatski umjetnici redovito su na njemu sudjelovali. Najveći uspjeh na vrhuncu karijere imala je Ljiljana Molnar-Talajić. Ona je sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća pjevala Aidu i Leonoru u operi Moć sudbine i bila slavljena kao jedna od najomiljenijih sopranistica koja je zadržavala dah publici arijama, dok su u golemu gledalištu treperile svjećice, što je poseban doživljaj i običaj koji traje. Lovro Matačić dirigirao je Wagnerova Lohengrina 1963, Biserka Cvejić proslavila se kao Amneris u Aidi potkraj šezdesetih, a posljednjih godina nastupali su Boris Martinović i Vjekoslav Šutej. Pretprošle godine naša je ugledna baletna umjetnica Sonja Kastl s velikim uspjehom koreografirala operu Moć sudbine, a prošle je ponovno nastupao Riječanin Giorgio Surian kao Zaccaria u Nabuccu.

Akustika Arene doista je fascinantna. Nema pomisli o bilo kakvu ozvučenju ili mikrofonima koji su često neizbježni kod predstava na otvorenom. Najtiši pianissimo u kakvoj ariji jednako se dobro čuje u cijelom gledalištu, od partera u koji se ulazi po crvenom tepihu i za koji ulaznice stoje 154 eura, do najviših gradinata, za koje posjetitelji tri sata prije početka stoje u redu kako bi zauzeli što bolje mjesto, koje su platili dvadesetak eura.

Publike ne nedostaje. Dolazi sa svih strana svijeta kako bi uživala u istinskim opernim spektaklima, i po cijenu da izvedbu prekine kiša. U slučaju kiše, čeka se neko vrijeme, a nakon odigrana prvog čina uprava festivala ima pravo prekinuti izvedbu bez obveze povrata novca. To se ne događa često, ali se tijekom svakoga ljeta dogodi dva do tri puta.

Festival je ove godine počeo već 21. lipnja i potrajat će do 1. rujna. Svake godine početak se pomiče kako bi se izvelo što više predstava. Prethodne dvije godine na repertoaru su bile samo opere Giuseppea Verdija, a ove pored prošlogodišnjega Trubadura i novih produkcija Aide i Nabucca vratili su se Bizetova Carmen i Puccinijeva Tosca.

Ovogodišnji veronski festival apsolutno je u znaku redatelja Franca Zeffirellija, njegove premijerne produkcije Aide što ju je postavio za otvaranje, prošlogodišnjega Trubadura i Carmen iz 1995, koja je ponovno na repertoaru nakon dvije godine. Jasno je, kada je o Zeffirelliju riječ, da su njegove predstave, kojih je ujedno scenograf, istinski operni spektakli. Neka su njegova ostvarenja, kao Turandot u Metropolitanu, Cavalleria rusticana i Pagliacci u Scali, filmske ekranizacije tih dviju jednočinki, te Traviate s Teresom Stratas i Placidom Domingom i Otella s Domingom i Katijom Ricciarelli, antologijska viđenja tih opernih djela u sveobuhvatnosti i kompleksnosti njihovih sastavnica. Zeffirelli je podjednako majstor cjeline i detalja — cjeline koja rezultira spektakularnošću opernoga makrokozmosa i detalja do kojih ponire u opernom mikrokozmosu svakoga lika, protagonista ili statista.

Najbolji Trubadur

Od veronskih triju predstava najbolji je nedvojbeno Trubadur. Predstavio ga je kao glazbenu dramu snažna viteškog duha na povijesnoj vjetrometini predstavljenoj živopisnim vojničkim i ciganskim logorima, mračnim kulama, mnoštvom oružja, mačeva i kopalja, oklopljenim konjanicima, ljubavničkim i osvetničkim strastima glavnih likova. U predstavi je sve savršeno dozirano i ujednačeno. Bogati kostimi Raimonde Gaetani s dijelovima žarkih boja ne prelaze granicu kiča i djeluju efektno. Masovni su prizori Trubadura zadivljujući, osobito uskovitlani plesni prizori treće i pete slike sa Španjolskim baletom Lucije Real i El Camborija, kao i finale drugog čina, kada se iz kule spektakularno otvara veliki zlatni crkveni oltar.

Zeffirellijeva Carmen poznata je od početka osamdesetih godina, kada ju je premijerno postavio u Bečkoj državnoj operi. Veronska verzija velikome je scenskom prostoru Arene prilagođena inačica sa spektakularnom slikom Seville s mnoštvom kuća i ulica, te brdima u pozadini. Kroz sva četiri čina prolazi masa svijeta, temperamentno pleše ponovno Španjolski balet Lucije Real i El Camborija, mizanscena i kretanje protagonista ravnomjerno su raspoređeni po golemoj pozornici. Kostimi Anne Anni tradicionalni su i živopisni, Dječji zbor Benjamin Britten vrlo dobro uvježban. No, u Carmen Zeffirelli nije u potpunosti zadržao ravnotežu. Neki su prizori djelovali prenatrpano. Pitanje je stane li doista u krčmu Lillasa Pastije u drugom činu toliko ljudi i da li se planinom u trećem činu kretalo doista toliko krijumčara. I upola manje ljudi na pozornici uvjerljivo bi dočaralo te prizore, a gledatelj se ne bi trebao upirati da u masi na početku drugog čina zapazi Frasquitu i Mercedes, povremeno i druge likove.

Aida s novim likom

Aida se kao veronska svetinja uvijek očekuje s posebnim zanimanjem. Od 1913. vidjelo ju je šest milijuna gledatelja. Prethodna produkcija redatelja, scenografa i kostimografa Piera Luigija Pizzija bila je označena kao plava, lunarna Aida. Franco Zeffirelli načinio je ove godine zlatnu Aidu. Dok se u Carmen i Trubaduru držao tradicionalnoga pristupa koji izvornim autorovim zamislima o djelu ništa ne dodaje, nego ih samo interpretira, u Aidi mu to nije bilo dovoljno. U mnogim predstavama koje je gledao, kako sam kaže, nikada nije u dovoljnoj mjeri našao utjecaj mističnih i vjerskih sila u starome Egiptu što ih je Verdi genijalno utkao u svoju glazbu. Zato je odlučio to ostvariti u Veroni. Uveo je novi lik vrhovne svećenice i nadjenuo joj ime Akmen. Ona je posrednica između božanskih moći i ljudskih sudbina, osobito sudbine ljubavnog trokuta između Aide, Amneris i Radamesa. Akmen vodi igru, dojavljuje Amneris što čini njezina suparnica, predvodi trijumfalni prizor u drugom činu. Zamisao o Akmen čini se zanimljiva, intrigantna. Koliko je realna, drugo je pitanje. U Aidi postoji lik egipatskoga kralja, odnosno faraona, koji je božanstvo, a i njegova kći, buduća vladarica, nije ništa manje moćna. Zamisao o Akmen svela se u provedbi na balerinu u čudnu kostimu s perjanicom na glavi, što je odudarao od ostalih kostima, koja je u nekoliko prizora tanahnom plesnom pantomimom posredovala između božanstava i ljudi. Taj je lik premijerno bio namijenjen čuvenoj primabalerini Carli Fracci. Njezina slava u Italiji ne jenjava. Svake sezone nastupa u nekoliko predstava, tumačeći šetajuće uloge i privlačeći publiku svojim imenom, pa je to bio i njezin prinos Aidi.

Franco Zeffirelli konstruirao je veliku, zlatnu piramidu koja je dominirala Arenom. Međutim, načinjenoj od metalnih cijevi s proredima i prozračnoj, toj piramidi nedostajalo je masivnosti ploha ili egipatskog kamena, a time i autentičnosti. Osim toga, prostor goleme pozornice kojim je virtuozno vladao u Trubaduru i Carmen Zeffirelli ovdje nije iskoristio. Sabio ga je i veliki ansambl nagurao na rampu, pa je čak i treća slika u Amnerisinim odajama bila prenatrpana. Kostimi Anne Anni davali su raskošnu sliku ansambla, osobito u trijumfalnoj sceni s linijama crvenih i svijetloplavih kostima na zlatnožućkastom fonu ostalih, ali nisu najbolje odijevali protagoniste, pogotovo Aidu i Radamesa.

Bez obzira na iznesene zamjerke, Zeffirellijeve predstave u Areni jedinstvene su i, s obzirom na ambijent, neponovljive. Dojmu pridonosi izvanredno svjetlo Paola Mazzona. Glazbena strana na vrhunskoj je razini. Orkestar i zbor, inače stalni ansambli fundacije Veronska Arena koja održava stalnu opernu, baletnu i koncertnu sezonu tijekom cijele godine u Filharmonijskom kazalištu, izvrsni su ansambli vrhunskih orkestralnih glazbenika i opernih pjevača izražajnih, zvonkih glasova, najvećim dijelom Talijana, kojima je operna glazba u krvi. Ugled odabranih dirigenata dodatno osigurava uspjeh predstava. Trubadura je dirigirao mlađi dirigent Nicola Luisotti, Carmen poznati Alain Lombard, a Aidu prvi Arenin dirigent Daniel Oren, zadužen za premijere. Oren je tek malo iznenadio u šestoj slici Aide, gdje je Amneris dopustio neprimjerena jecanja i glasne uzvike.

Kiša i loše vrijeme noćna su mora publike i organizatora festivala. Nevrijeme što je sredinom srpnja poharalo velik dio Italije i Istre u Hrvatskoj na čudesan je način zaobišlo Veronu. Trubadur 13. srpnja prošao je bez problema, ali kiša koja je padala gotovo cijeli sljedeći dan odgodila je početak i prekinula izvedbu Aide koja se ipak završila oko dva sata, na veliko zadovoljstvo svih. Organizatori i izvođači nisu razočarali oko dvadeset i dvije tisuće gledatelja pristiglih iz cijeloga svijeta.

Pjevačke zvijezde

Publiku pored scenske spektakularnosti najviše privlače pjevači. U Areni pjevaju oni trenutno najbolji. Trenutno najbolji ne znači da su idealni. Kada u Veroni nema idealne Carmen, onda to znači da je nema ni u svijetu, osim možda Denyce Graves. Ruskinja Irina Mishura ima izvanredan, pastozan glas i zna svirati kastanjete, ali nema izgleda, temperamenta ni glumačkog karaktera potrebna za Carmen.

Idealan je svakako Don Jose tenora Luisa Lime, kojega smo, srećom, prije četiri godine u istoj ulozi doživjeli u Zagrebu. Njegov glas ima u idealnoj mjeri raspoređenu liričnost i dramatičnost, lijepu ujednačenost i profinjenost vokalnog izraza. Scenski je okretan i temperamentan i više je nego sugestivno izrazio Don Joseov fatalni susret s Carmen i njegovu nesretnu sudbinu. Prekrasna je Micaela kineske sopranistice Hei-Kyong Hong nježna, nosiva, zvonka glasa što je milozvučno odjekivao Arenom. Bariton Gregg Baker kao Escamillo odudarao je svojim pompoznim nastupom od ostalih.

U Trubaduru i Aidi ženski se solistički par neuobičajno podudarao u sličnostima glasovnih odlika. Sopranistice Dimitra Theodossiou kao Leonora u Trubaduru i Fiorenza Cedolins kao Aida imaju krasne, svijetle verdijanske glasove s punim, zaobljenim visokim tonovima, nosivim pianima i dinamičkim rasponom. Obje su angažirano i toplo ostvarile svoje ženstvene uloge. Mezzosopranistice Dolora Zajick, inače zvijezda Metropolitana, kao Azucena u Trubaduru i Marianne Cornetti kao Amneris u Aidi, izvrsno su pjevale. Imaju bogate, ujednačene glasove sa sopranski sigurnim visinama i pastoznim dubokim registrom. Obje hendikepira izrazito nizak stas, što je u Azucene manje važno i manje uočljivo u dramatičnosti lika. Marianne Cornetti se u dramatičnim trenucima egipatske princeze odveć oslanjala na izvanjske efekte.

Tenori su bili posve različiti. Trenutno vodeći talijanski tenor Salvatore Licitra bio je blijedi Radames, bez ičega što bi barem malo zagrijalo publiku. Piero Giuliacci vrlo je sigurno pjevao Manrica glasom s dovoljno dramskih kvaliteta i lakih, lirskih zapjeva na teškim mjestima, kao u stretti što ju je ponovio na zahtjev publike. To je običaj u Areni i nagrađuje se burnim aplauzom bez obzira na stvarni domet pjevača.

Lijepim belkantističkim pjevanjem oduševio je bariton Alberto Gazale kao strastveni grof Luna u Trubaduru. Odličan Amonasro u Aidi, posebice zbog dramskoga karaktera glasa, bio je bariton Ambrogio Maestri. On je nastupio u trijumfalnoj sceni bez maske, izvanrednog izgleda, valjda ne vjerujući da će se predstava doista održati. Tek je u trećem činu stavio bradu i, kao i Aida, izgledao vrlo neuobičajno i upitno, suviše orijentalno, svjetloputo i premalo etiopski. Tri basa — Enrico Iori kao Ferrando u Trubaduru, te Giacomo Prestia kao Ramfis i Orlin Anastassov kao Kralj u Aidi — bili su solidni, svaki na svoj način.

Nabucco i Tosca

Premijera Nabucca je bila 20. srpnja u režiji i scenografiji Graziana Gregorija, kostimima Carle Teti i pod glazbenim vodstvom Daniela Orena. Naslovnu ulogu tumačili su Alberto Gazale, Leo Nucci i Alexandru Agache, Zaccariju Giacomo Prestia i Kristinn Sigmundsson, Abigaillu Andrea Gruber i Micaela Carosi. Izvedbe Toske počinju 10. kolovoza s Danielom Dessi u naslovnoj ulozi. Dirigira Giuliano Carella, Cavaradossija pjeva Fabio Armiliato, Scarpiju Ruggero Raimondi i Carlo Guelfi.

Davor Schopf

Vijenac 219

219 - 25. srpnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak