Zbacio sam sve tradicije

Zbacio sam sve tradicije

Franjo je Mosinger idejama i osviještenošću te kvalitetom išao je ukorak sa suvremenicima u Europi, čija su djela imala drukčije sudbine od njegove

Izložba fotografa Franje Mosingera (1899-1956), jednog od naših prvih umjetnika-fotografa, koju smo do nedavno imali prilike pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, zamišljena je s namjerom da se njegov opus revalorizira, budući da se smatra jednom od »najmarkantnijih osobnosti u povijesti hrvatske fotografije« (M. Tonković).

Naime, izložena djela pripadaju fundusu Muzeja, a zbirku koja se sastoji od sto pedeset fotografija i velikog broja negativa donirala je, još 1966. godine, glumica i pjevačica te miljenica zagrebačkoga teatra Mila Popović, Mosingerova supruga i dugogodišnja muza. Autorica teksta, stučne kunsthistoričarske i slojevite studije oeuvrea Franje Mosingera, kustosica je Marija Tonković.

Pojava Franje Mosingera zanimljiva je i bitna epizoda u povijesti fotografije u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Tako su i postavljene koordinate ove izložbe kako bi se skrenula pozornost na istaknutu ličnost koja je dio naše fotografske baštine. S pravom, premda je djelovao u svom krugu, a ne kao kvasac koji bi svojom pojavom poticao nebrojene umjetničke impulse. Mosinger radi bez previše doticaja s fotografskim amaterskim pokretom koji dvadesetih i tridesetih uzima maha u Hrvatskoj.

Po čemu je Mosinger moderan?

Čini mi se kao jedna od najvažnijih postavki teksta i općenito valorizacije toga opusa svjesnost o vlastitom modernizmu. Naime, po čemu je Mosinger moderan fotograf? Ako krenemo od nekih karakteristika modernosti — živjeti sa svojim vremenom, ali i protiv njega, prezirati pretjeranu sentimentalnost, ali težiti uzbuđenjima, imati visok pojam o vlastitoj ličnosti, težiti originalnosti, plastičnosti, društvenom nekonformizmu i neposrednosti, tada naš umjetnik odgovara opisu. Svojim ambicijama Mosinger potkraj dvadesetih usvaja tendencije nove objektivnosti kako prema tematici (svakodnevni objekti, ulica) tako i u tehnici fotografske slike (u početku se koristi plemenitim postupcima, a poslije prelazi na čistu fotografiju), eksperimentira. Na reklami atelijera u Ilici 8 lijepo piše: Moderna fotografija. Atelier Mosinger.

Atelijer je naslijedio od oca Rudolfa, uglednog fotografa (studira u Beču, a karijeru fotografa ostvario u Varaždinu i Zagrebu; kao kuriozitet, 1896. bio je organizator prve filmske projekcije u Zagrebu), zbog čije se smrti vraća iz Beča u Zagreb kao nedovršeni student arhitekture. Započinje karijeru profesionalnog fotografa, bavi se filmom, objavljuje fotografije u časopisima te dakako izlaže u Zagrebu. Mladoga fotografa podupire Iso Kršnjavi u povodu izložbe u Salonu Ullrich, u kojem izlaže u nekoliko navrata tijekom dvadesetih godina.

Slijedi trogodišnja epizoda u Beogradu. U Zagreb se vraća 1939. Za ratnih godina zbog nestašice slika po narudžbi čak i zagrebački fotograf Mladen Grčević kupuje od njega jedan od aparata.

Početak u piktorijalizmu

Dakle što dodati o djelu fotografa koji je svoje djelovanje i izlagačku aktivnost započeo vrlo rano, kao dvadesettrogodišnji mladić, izložbom krajolika i portreta koji tadašnji tisak zapaža kao podizanje fotografija na razinu umjetnosti ranih dvadesetih godina 20. stoljeća kada se u svijetu fotografije događaju važni pomaci u smislu njezine afirmacije i ozbiljna prihvaćanja od strane šire publike.

U njegovoj okolini tada prevladava piktorijalizam, pravac u fotografiji koji je razvijao estetiku na manipulaciji negativa u tamnoj komori te je, suprotstavljena čistoj fotografiji, tražila svoju svrhu, raison d’etre u interpretaciji motiva kao najdublje impresije umjetnika. Tako je i mladi Franjo Mosinger započeo profesionalnu karijeru fotografa u maniri piktorijalizma, pa radi u tada popularnoj tehnici brom-uljnog tiska. Jedan od detalja s izložbe dražesna je studija Prva cigareta, gdje dječak s kapom na glavi pali cigaretu, te vedute dubrovačke Sponze i Gornjeg grada u Zagrebu.

Njegov cilj, što je i vidljivo iz djela na izložbi, bilo je prerastanje obrtničkih ograničenja i uobičajenih kompozicija. Zalaže se za fotografiju i dokazivanje vlastitog savoir faire pisanjem stručnih članaka, otvara filmsko poduzeće s braćom te ambiciozno izlaže. Snima sjajne portrete vodećih umjetnika i intelektualaca — Blagoja Berse, Vladimira Becića, Maksimilijana Vanke, Josipa Horvata.

Dakle, odupirući se svjesno tradicijama, polazi kao jedan od prvih naših umjetnika za modernom te sam svjedoči o tome što je za njega kao umjetnika konkretno značilo: »Ja sam si uzeo za zadaću da kod nas uvedem beskompromisnu umjetničku fotografiju i da u tom smjeru odgojim našu publiku. Zbacio sam sve tradicije... kao retuš, ucrtavanje pozadine, usiljene i nenaravne poze itd. Pravac kojim sam odlučno udario jest stvarnost i istinitost u estetskoj formi.«

Prepoznati prave vrijednosti

Na Franju Mosingera treba gledati kao na jednu od zanimljivijih ličnosti povijesti fotografije. Kao pripadnik umjetničkog kruga, modernim pristupom pokazuje Zagreb kao sredinu koja teži aktualnosti iz Europe prenijeti kući. O tome svjedoči izložba Deutscher Werkbunda Film und Foto koja seli iz Stuttgarta u Zagreb 1931. godine, a uz nju se vežu veličine kao što su L. Moholy-Nagy, Edward Weston, El Lissitzky, Imogen Cunningham, povjesničar umjetnosti Siegfried Giedion, Atget i Man Ray! To nešto govori i o Zagrebu, koji je znao prepoznati prave vrijednosti svog vremena i uključiti se u suvremene struje, premda je bio na periferiji europskih kulturnih zbivanja (dio izložbe činili su i hrvatski umjetnici, no ne znamo tko su bili izlagači).

Iste godine Mosinger priređuje izložbu Novi smjer u fotografiji Franje Mosingera, kojom se afirmirao kao jedan od pionira (J. Horvat) novih usmjerenja u umjetničkoj fotografiji portretima zagrebačke kulturne elite i tipičnom ikonografijom nove objektivnosti početka tridesetih, studijama cvijeća, svakodnevnih predmeta koji sami postaju protagonistom fotografske slike (Bačve, Kompozicija).

U svakom je slučaju Franjo Mosinger idejama i osviještenošću te kvalitetom išao ukorak sa suvremenicima u Europi, čija su djela imala drugačije sudbine od njegova. Ostavio je opus za koji je bila potrebna ponovna i cjelovita interpretacija. Ovu izložbu možemo smatrati pozitivnim pomakom kako bi se upotpunila slika fragmenta povijesti hrvatske fotografije 20. stoljeća i ove umjetničke ličnosti. Očigledno je da fotografski arhivi i zbirke naših muzeja imaju još mnogo skrivenog blaga.

Iva Brezovečki-Biđin