Zavodljiv izlog suvremenosti

Zavodljiv izlog suvremenosti

Najbogatija europska nacija poduzela je nakon pada Zida te spajanja Zapadnog i Istočnog Berlina jednu od najopsežnijih urbanih rekonstrukcija u novijoj povijesti, generirajući mnogobrojne projekte diktirane podjednako zahtjevnim funkcijama glavnoga grada koliko i težnjom restitucije nekadašnjeg statusa vodećega gradskog središta na potezu od Londona do Moskve

U posljednja dva desetljeća Berlin je drugi put ponio epitet prijestolnice arhitektonskoga globusa. Nakon što je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća Kleihuesovim projektom Internationales Bauausstellung (IBA) zapadni dio tada još podijeljena grada pretvoren u laboratorij postmoderne arhitekture, lansirajući na međunarodnu scenu niz novih imena, sada se na prijelazu stoljeća nova/stara prijestolnica ujedinjene Njemačke još intenzivnije izgrađuje u hipermodernu metropolu 21. stoljeća uz participaciju vodećih svjetskih arhitekata. Najbogatija europska nacija poduzela je nakon pada Zida te spajanja Zapadnog i Istočnog Berlina jednu od najopsežnijih urbanih rekonstrukcija u novijoj povijesti, generirajući mnogobrojne projekte diktirane podjednako zahtjevnim funkcijama glavnoga grada koliko i težnjom restitucije nekadašnjeg statusa vodećega gradskog središta na potezu od Londona do Moskve. Suočivši se s izazovom reurbanizacije na krhotinama nekadašnje metropole, Berlin se pretvorio u najveće svjetsko gradilište, blistavu izložbu vladajućih arhitektonskih trendova, ali i ključno mjesto propitkivanja prirode modernoga velegrada. Stoga nije čudo da je za najvažniji skup arhitekata na početku novog stoljeća odabrana upravo njemačka prijestolnica, u kojoj se od 22. do 26. srpnja održava 21. kongres međunarodne unije arhitekata (UIA). Zamašan graditeljski pothvat privukao je posljednjih godina u Berlin mnogobrojne posjetitelje, ne samo arhitekte, urbaniste i inženjere nego i obične turiste i znatiželjnike, inaugurirajući potpuno novi tip tzv. graditeljskoga turizma, koji kulminira upravo u vrijeme održavanja kongresa arhitekata.

Malo je svjetskih gradova koji su imali tako buran razvoj, posebno u dvadesetom stoljeću, kao Berlin. Njegova povijest pamti uspone i padove i češće je obilježena dominacijom autoritarnih režima i, u ekstremnim slučajevima, vladavinom straha i nasilja, negoli slobodom cijeloga grada i njegovih stanovnika. Iako su i neki drugi gradovi iskusili velike amplitude u razvoju, nijedan nije doživio sudbinu dugogodišnje podijeljenosti koja je u olovnim vremenima hladnoga rata kulminirala podizanjem Zida kao završnog udarca njegovu urbanitetu, ali i kao simbola jednog vremena što mu je priskrbio mitski status.

Pruska grandomanija

Jedan od arhitekata recentne obnove Jürgen Sawada ovako je opisao vlastiti arhitektonski svjetonazor: »Ja sam Berlinčanin i kao takav stanovnik grada. Moja je arhitektura arhitektura grada. Također sam i Prus i kao takav purist... racionalist i iznad svega minimalist.« Te riječi precizno opisuju karakter berlinske arhitekture i urbaniteta čiji korijeni sežu u 17. i 18. stoljeće, kada je podignuta središnja barokna struktura ortogonalnoga rastera čija je predimenzioniranost za tadašnje provincijsko središte bila rezultat grandomanije pruskih vladara. Prva polovica 19. stoljeća razdoblje je Schinkela koji će berlinskoj arhitekturi dati klasicistički kod zamjetan i u suvremenim ostvarenjima. Nakon 1871. i osnivanja Njemačkoga Carstva nova se prijestolnica ubrzano razvija u snažno industrijsko središte i jedan od najvećih europskih gradova, čija populacija raste od 826 000 stanovnika 1871. na 2 040 100 stanovnika 1905, a arhitekturu obilježuje pompozni historicizam. Eksplozivan rast nastavlja se i u dvadesetim godinama, kada grad, oslobođen autoritarnih vlasti, proživljava jedno od najsvjetlijih razdoblja u svojoj povijesti kao dinamično europsko središte kulture i umjetnosti te kolijevka moderne arhitekture. Te tendencije bivaju iznenada prekinute ekonomskom krizom i dolaskom nacista na vlast 1933. Dvadesete su bile arhitektonski obilježene avangardnim idejama, izgradnjom infrastrukture i socijalnog stanovanja, a razdoblje nacizma rigidnim momumentalnim zdanjima tzv. antimodernizma (kako neki zovu arhitekturu nacionalsocijalizma) i monstruoznom zamisli Hitlera i Speera o grandioznoj svjetskoj prijestolnici Germanije, čije je ostvarenje pretpostavljalo rušenje cijelih gradskih četvrti. Plan srećom nije realiziran zbog nastupanja rata, no ono što nacisti nisu postigli mirnim putem učinila je ratna kataklizma koju su započeli. Grad je teško stradao od britanskih bombardera i ruskoga topništva, a uništenje povijesne urbane supstancije kao posljedica poslijeratne obnove u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih bilo je još i veće. Podjela grada reflektirala se i na arhitekturu, a oba dijela postala su zrcala društvenih sustava koje su reprezentirali. U istočnom Berlinu po sovjetskom uzoru podignuta je monumentalna Stalinallee kao prva socijalistička ulica na njemačkom tlu, a na području Zapadnog Berlina uz izgradnju Kulturforuma sa Scharounovim realizacijama Koncertne dvorane i Nacionalne knjižnice i Miesovom Nacionalnom galerijom poduzete su dvije međunarodne izložbe arhitekture. Interbau (1957) ostvarila je nekolicinu slobodnostojećih stambenih blokova, a IBA (1980-87) je u duhu postmoderne na području južnog Friedrichstadta i Tiergartena manifestirala povratak gradu i povijesnoj matrici ulice i bloka, što će postati konceptom recentne reurbanizacije.

Spajanje polovica

Iako privlačan umjetničkoj avangardi i raznim marginalcima, ponajprije zbog svoje neobične karizme, Berlin 1980-ih opterećen je neizvjesnom budućnosti. No sve se promijenilo u noći 9. studenog 1989, kada je Zid pao, a DDR ubrzo otišla u povijest. Nakon velikih polemika političari su godine 1991. odlučili da se Berlinu vrati status glavnoga grada jedinstvene države. Gradske vlasti, urbanisti i arhitekti suočeni su sa zahtjevnom zadaćom formiranja cjeline od dviju različito razvijenih i fragmentiranih polovica između kojih su pokidane sve veze. Proces obnove obuhvatio je cijelo područje grada, a najopsežnija rekonstrukcija poduzeta je u zoni povijesnoga središta, pustopoljine nastale nakon 1945. kojom se protezala granica između Istočnog i Zapadnog Berlina.

Ostvarenje koje najsnažnije simbolizira ujedinjenu Njemačku nedvojbeno je obnovljeni Reichstag (1999). Wallotova historicistička školjka, stradala u požaru 1933, podvrgnuta je temeljitoj rekonstrukciji i okrunjena novom staklenom kupolom prema ideji Normana Fostera. Osim što je ključni element u ekološki koncipiranom funkcioniranju zgrade (prirodna rasvjeta, ventiklacija) i javni vidikovac s fantastičnim vizurama, kupola je ubrzo postala novom gradskom ikonom reprezentirajući doslovno i metaforički transparentnost suvremene demokracije. U njezinu susjedstvu uz Trg republike podignut je prema projektu Axela Schultesa i Charlotte Frank monumentalni potez vladinih zdanja što na dva mjesta premošćuje rijeku Spree, simbolički povezujući nekoć razdvojene dijelove grada. Istočni dio kompleksa čine uredi za potrebe parlamenta, dok je zapadni dio namijenjen sjedištu kancelara. Arhitektura Kancelarijata (2000), u kojoj se mogu prepoznati utjecaji Andova elementarizma, ali i duh berlinske klasične tradicije, potvrđuje majstorstvo autora u manipulaciji svjetlom i materijalom (beton, staklo) koje su tako suvereno demonstrirali u ostvarenju Krematorija u Treptowu, remek-djelu suvremene berlinske arhitekture. Sjeverno od vladinih zgrada gradi se najveći infrastrukturni zahvat, glavni gradski kolodvor Lehrter arhitekata von Gerkana i Marga. Složeni interchange šinskog prometa, od metroa i regionalne željeznice do križanja dvaju transkontinentalnih linija superbrzih vlakova, organiziran je u više razina s impozantnim staklenim krovom duljine 430 metara koji prodire kroz središnju udvojenu staklenu vertikalu, dramatična gesta što ističe žarište europske željezničke mreže.

Prijeratna diplomatska četvrt južnoga Tiergartena vratila je svoju staru funkciju, a od novih veleposlanstava najinventivniji je zajednički kompleks skandinavskih zemalja (1999). Unutar tajanstvene zavojite ovojnice od patiniranih bakrenih lamela prema masterplanu austrijsko-finskog dvojca Berger + Parkkinen smješten je mali grad što sadrži pet odvojenih zgrada ambasada i šestu za zajedničke javne namjene. Neobično rješenje za tipologiju veleposlanstava arhitekturom manifestira poznati nordijski osjećaj za svjetlo i prostor.

Kritička rekonstrukcija

Obnova povijesnoga središta, ponajprije najelitnije ulice Unter den Linden koja završava Pariškim trgom oko kojega su smještena veleposlanstva Amerike, Francuske i Velike Britanije te trgovačke ulice Friedrichstrasse, određeno je strogim urbanim pravilima što ih je prema konceptu kritičke rekonstrukcije teoretičara Dietera Hoffmann-Axthelma propisao moćni gradski arhitekt Hans Stimmann. Dosljedno provođenje principa zasnovanih na tradiciji ulične mreže i gradskog bloka rezultiralo je u mnogo slučajeva tupom i sterilnom arhitekturom, a samo su najkreativniji arhitekti uspjeli zadovoljiti rigidnu blokovsku doktrinu i ostvariti originalna arhitektonska ostvarenja poput Britanskog veleposlanstva (2000) Michaela Wilforda i Gehryjeve DG banke (2001) na Pariser Platzu te Nouvelove staklene palače Galeries Lafayette u Friedrichstrasse (1996). Prema načelima kritičke rekonstrukcije zasnovan je i masterplan Hilmera i Sattlera iz 1991. za ponovnu izgradnju pustog Potsdamer Platza, mitskoga središta pulsirajućeg urbanog života iz razdoblja dvadesetih i ključnog mjesta za povezivanje podijeljenoga grada. Vlasnici zemljišta, globalne korporacije Daimler Benz i Sony, raspisale su natječaje za svoje lokacije na kojima su pobijedili Renzo Piano za veću zonu Debisa i Helmut Jahn za manju Sonyjevu lokaciju. Obojica su, svaki na svoj način, reinterpretirali izvorni plan. Jahn je kreirao Sonyjev kompleks (2000) u maniri američke korporacijske arhitekture s vertikalnim akcentom prema trgu i središnjim polujavnim prostorom (forumom) s impozantnim krovom u obliku eleviranog wigwama. Piano je u kompleksu Debis (1998) znatno povisio rubne višekatnice i preradio uličnu mrežu u odnosu na masterplan, a u svrhu postizanja raznolikosti arhitekture uz talijanskoga je majstora, kojemu je pripao najveći dio kolača, u fazi realizacije angažirano više svjetskih imena: Moneo, Kollhoff, Rogers i Isozaki. Konačni je rezultat iznimno ostvarenje snažne urbanotvornosti što je postalo najvećim znamenom ujedinjenja Berlina, a dinamičan gradski život na ulicama, u trgovačkim galerijama, kafićima i restoranima novoga kompleksa svjedoči o definitivnom povratku gradu, čemu je pridonijela i Pianova elegantna arhitektura od terakote i stakla.

Osim središnje zone i druga područja podvrgnuta su velikim graditeljskim zahvatima, poput grada na vodi Stralau u istočnom dijelu sa stambenim blokom (1998) Hremanna Hertzbergera, a od pojedinačnih objekata i interpolacija po ekspresivnosti arhitekture iskače dramatični Libeskindov Židovski muzej (1999), najrazvikanija suvremena berlinska građevina.

Iako gradskim vizurama i nadalje dominiraju kranovi, a proces obnove još nije završen, desetogodišnji gradograditeljski pothvat transformirao je Berlin u trenutno najizazovniji europski grad i zavodljivi izlog suvremene svjetske arhitekture.

Vinko Penezić