Zatvorenost i netrpeljivost

Kakvo je stanje jazza u nas?

Razgovarajući nedavno s nekim od naših nekoć istaknutih jazz-glazbenika koji ljetne praznike provode u domovini, čuo sam dosta napomena o stanju i okolnostima u kojima se nalazi naš jazz danas. Ta su mišljenja sukladna razmišljanjima dijela domaćih glazbenika jazza, a dijelom i naših ljubitelja jazza. Pridonijele su tome i izjave nekih sudionika nedavno obilježene tristote obljetnice emisije Vrijeme je za jazz zagrebačkoga TV-studija, na proslavu koje uzgred rečeno nije bio pozvan stanovit broj glazbenika i zainteresiranih novinara. Čulo se u tim intervjuima svašta, od dakako panegiričnih čestitaka, pa do mišljenja jedne dame »da bi jazz u nas trebalo oživiti«, te da ta glazba u nas još nema položaj kakav zaslužuje. Razmišljanja su to preživjela, i kao da smo ih slušali prije tridesetak godina, kad su koncerti jazza u nas bili rijetkost.

U ljetnim smo mjesecima i u jeku turističke sezone, te prateći dnevni tisak saznajemo o brojnim manifestacijama jazza ili festivalima, lociranim dakako pretežno u našim priobalnim mjestima. Istina, u novinarskoj smo sezoni kiselih krastavaca, pa ipak spomenute izjave demantiraju Liburnia Jazz & Workshop u Lovranu, Transistria etno-jazz festival u Puli i St. Vičencu, Blues festival u Novigradu, koncerti jazza u Kraljevici, Makarski dani jazza, serija jazz-koncerata u Poreču (o kojima, zanimljivo, ove godine nismo primili nikakve obavijesti), 11. Kastafsko kulturno leto svoj je program projektom Kastav Blues Sekstet otvorilo i jazzu. Tu je još i Lastovo, sa do ovoga trenutka još neobjavljenim festivalom jazza i ostalog, a možda to na našoj obali i nije sve. U programu Dubrovačkih ljetnih igara nastupa, doduše u drugom glazbenom kontekstu, američki pijanist, klavijaturist i skladatelj Clare Fisher, pa direktor Igara gosp. Prlender u jednim dnevnim novinama sa zadovoljstvom zaključuje »povratku jazza u Dubrovnik«, spomenuvši da su Dubrovnik nekad pohodili velikani jazza Louis Armstrong i Dizzy Gillespie. U pravu je samo u pogledu ovog drugog, slavni Satchmo nije naime nikada kročio u Dubrovnik, grad koji je donedavno nekoliko godina imao i međunarodni festival jazza. Ni u Zagrebu ljeto ne prolazi bez jazza, ima ga u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri i u gornjegradskom prostoru Amadeo. Treba li dakle u ljetnim mjesecima, a da sezonu od kraja rujna do sredine svibnja i ne spominjem, biti nezadovoljan, pogotovo što je za neke od naših priobalnih lokaliteta donedavno jazz bio posvemašnja nepoznanica. Možemo li tim kvantitetom i programima svih tih koncerata i festivala biti zadovoljni, predmet je neke druge rasprave, koja bi u obzir trebala uzeti broj, profil i razinu naobrazbe našeg stanovništva, kojega većina za jazz nikada nije ni čula, pa slijedom toga i uopće ne zna što je to.

Odakle dakle među našim ljubiteljima jazza i u dijelu samih džezista toliko oprečnih razmišljanja o stanju jazza u nas? Jedan je svakako od razloga i monopolizam koji je zavladao i u tom segmentu glazbe. Govori se o klanovima (termin inače uobičajen u sferi zabavne i pop-glazbe) koji sami po sebi, dakako, u kvalitativnom nadmetanju, i ne bi bili najgore rješenje, ali monopolizam koncentriran u jednom ili dva središta džezističke moći, ponekad čak i s naznakama segregacije, za svaku je osudu, jer generira netolerantno i nezdravo ozračje u našem jazzu.

Neka mi bude stoga dopuštena usporedba s jednom sjevernom zemljom približnoga broja stanovnika našoj. Iz Finske dobivam od kolega već godinama sve moguće informacije o tamošnjem jazzu. Finska jazz-federacija i Finski glazbeni informativni centar bogato ilustriranim i diskografski opremljenim materijalima promiču svoj jazz u inozemstvu. Finski Ylesradio s dva programa i dva jazz-uredništva nazočan je programski na svim relevantnim domaćim i stranim manifestacijama jazza, i nije ni u kakvu suparništvu s nezavisnom jazz-postajom Groove FM. U Helsinskiju od visokoobrazovanih ustanova postoje Helsinki Pop & Jazz Conservatory i znamenita Muzička akademija Sibelius s odjelom za jazz, a na svim se kioscima finskih gradova mogu kupiti dva glazbena i jazz-časopisa, »Jazzrytmit« i »Rytmi«. U specijaliziranim trgovinama Digelius jazz-diskofil može naći ili naručiti sve, a u Finskoj se redovito održava čak osamnaest međunarodnih festivala jazza, predvođenih onim najpoznatijim u Poriju. Osam diskografskih kuća izdaju redovito i jazz, te je finska jazz-diskografija golema, pri čemu valja imati na umu da su se Finci razvili u elektroničku i digitalnu velesilu. Sve to rezultira dakako stimulacijom afirmiranih finskih džezista, ali i brojnih mlađih, koji tek stupaju na scenu, i koji prva iskustva stječu u big bandovima na koje su pak Finci vrlo ponosni, te tako u gradu Espoo postoji i Udruga finskih big bendova.

Usporedbe radi: Hrvatska ima četiri i pol, a Finska oko pet milijuna stanovnika, a s obzirom na teorije da opći parametri jazza rastu od juga prema sjeveru, stekli bismo dojam da u nas stvari i nisu tako loše, koliko su nam loše organizacije u kojima kao da se svatko nekoga boji, pa odatle i određena zatvorenost, rascjepkanost te, što i nije posve nevažno, postojanje nekad u našim krugovima jazza nezamislive netrpeljivosti, što naš jazz gura još više na margine muzičkih zbivanja nego što bi to objektivno trebalo biti.