Za teatar različitosti i tolerancije

Za teatar različitosti i tolerancije

Politika da, ali u našem slučaju ona koja njeguje toleranciju, različitosti, nacionalne, estetske, vjerske, spolne...

Predstava s kojom završavamo Splitsko ljeto, Kolt#sov Roberto Zucco, upravo je takva

S kazališnim redateljem, ravnateljem Drame HNK Split i Dramskog programa Splitskog ljeta Ivicom Buljanom razgovarali smo o njegovu proteklom mandatu na tim dužnostima, časopisu »Frakcija«, programu ovogodišnjeg Splitskog ljeta i njegovim planovima za budućnost.

Ivica Buljan, rođen 1965. u Sinju, studirao je francuski jezik i komparativnu književnost, a kao kazališni kritičar objavljivao u »Studentskom listu«, »Poletu«, »Startu« i »Slobodnoj Dalmaciji«. Član je uredništva »Novog Prologa« i »Frakcije«. Prevodio tekstove Bernarda-Marije Koltesa. Kao dramaturg sudjelovao je u više od dvadeset predstava s Vitom Tauferom, Matjažom Pograjcom, Christianom Colinom, Jeanom-Michelom Bruyereom, Pierreom Dieppendaelom, Krisztofom Warlikovskim, Mare Sesardić, Robertom Waltlom... Režira tekstove Pascala Quignarda, Marine Cvjetajeve, Piera Paola Pasolinija, Ivane Brlić-Mažuranić, Bernarda-Marije Koltesa, Lucija Aneja Seneke, Roberta Walsera — u Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Bruxellesu i Moskvi. Od 1998. do listopada 2002. ravnatelj je Drame HNK u Splitu.

Pripremate posljednje Splitsko ljeto u svom sadašnjem mandatu. Možete li našim čitateljima detaljnije predstaviti ovogodišnje dramske premijere i reći o vašim umjetničkim razlozima izbora tih autora i redatelja?

— Na ovogodišnjem Splitskom ljetu izvest ćemo tri premijere, imati mnoštvo gostovanja i reprize Ptičica i Edipa. Autorsku obradu Wildeova Idealnog muža povjerili smo Elvisu Bošnjaku. Izbor Idealnog muža protupuritanska je i protufarizejska gesta. Obrađen u današnjem hrvatskom filistarskom kontekstu, on je i šamar društvu marioneta.

Koprodukcijski projekt na osnovu teksta Kvartet njemačkog književnika i dramatičara Heinera Mullera, iskorak je Splitskog ljeta prema suvremenom kazalištu vizualnih, jezičnih i gestualnih posebnosti.

Koltesova poezija, klasična baza komada spojena s pričom o ubojici bez razloga, svojevrstan je sat anatomije koji traži otvorenu, samokritici podložnu javnost. Zucco će biti izveden na Katalinićevu brigu, na terasi Dalmacijavina s pogledom na park, more, luku i željezničku postaju iza. Riječ je o idealnom mjestu koltesovskih metafora.

Smiješne mi se čine tvrdnje o kazalištu kao nepolitičnoj instituciji. Kazalište je politično. Zato uostalom i toliko borbe oko imenovanja kazališnih uprava. Politika da, ali u našem slučaju ona koja njeguje toleranciju, različitosti, nacionalne, estetske, vjerske, spolne... Predstava s kojom završavamo Splitsko ljeto, Koltesov Roberto Zucco, upravo je takva. Najbolji francuski tekst prošloga desetljeća režira Ivan Popovski, makedonskoga podrijetla i ruske kazališne biografije, a sa splitskim glumcima i umjetničkom ekipom. Samo u dodiru s različitim, Drugim, u njegovu izvornom značenju dovodi se u pitanje rutina. A rutina je neprijatelj kazalištu.

Ako se osvrnute na svoj rad kao ravnatelja dramskog programa Splitskog ljeta, kao i onaj na čelu Drame HNK Split, koje predstave smatrate najvećim uspjesima, a u kojim ste se slučajevima nadali i boljim rezultatima?

— Moj projekt Split životna je i kazališna pustolovina, posveta gradu u kojem sam prvi put upoznao kazalište i prema kojem sam osjećao stanoviti dug i poštovanje. Povratak starim strastima bolan je. Prije dolaska u pamćenju sam okretao slike prastare Ristićeve Golgote i Hamleta, glas i ruke Zdravke Krstulović u Šnajderovu Kamovu, smrtopisu. Zbilja je bila drukčija, sve je to odavno nestalo. S druge strane, u Split sam došao očaran Nordeyevom idejom transformacije konzervativnog nacionalnog kazališta u javno kazalište i suvremeni teatar kreacije. Sudeći prema reakcijama splitskih vijećnika, šutnji kazališne kritike, kulturne javnosti i mlakoj bezvolji Ministarstva, projekt Mani Gotovac, Nikše Bareze i moj nije osobito uspio. Projekt se jednim, ali vrlo malim, dijelom zasnivao na kvalitetnom ziheraštvu. U njemu bi možda bili Shakespeareova Tri kralja u režiji Edurada Milera, Williamsova Tetovirana ruža Ivice Boban, Sofoklova Antigona Paola Magellija. Ziheraški, jer je riječ o odličnim redateljima i sigurnim predlošcima koji računaju na odobravanje kritike i simpatije publike.

U nesigurnom dijelu sigurno su Vera Baxter Marguerite Duras, Koltesov Povratak u pustinju, Fuggardov Svinjac, a najbitniji segment programa su rad s Filipom Šovagovićem na trilogiji Cigla — Ptičice — Festivali, promocija tekstova Elvisa Bošnjaka (Otac, Nosi nas rijeka, Idealan muž), Ante Tomića i Ivice Ivaniševića (Krovna udruga), Jurice Pavičića (Trovačica), Mate Matišića (Svećenikova djeca), Nikole Čelana (Baš-beton)...

Jednake je važnosti i rad na suvremenoj režiji. Tu bih izdvojio najdražu predstavu iz ove četiri godine, Šest lica traži autora u režiji Françoisa-Michela Pesentija, ali bih joj dodao predstavu koju spremamo, Roberta Zucca u režiji Ivana Popovskog, Cyranoa de Bergeraca Tomija Janežiča i neskromno Senekina Edipa u mojoj režiji. Program dakle nije rađen prema modelu uspješnih i neuspješnih predstava. Računao je na suvremenost i kritičnost, umjetnike s biografijama, ali bio otvoren nizu debitanata, pisaca, glumaca, scenografa, kostimografa... Intimno, svojim najvećim uspjehom držim poziv Lepe Smoje da u Splitu odsad uvijek imam boravak kod nje, i to u Smojinoj sobi.

Govoreći o protekloj sezoni želim reći da Krležine Gospodu Glembajeve i U agoniji u režiji Aleksandra Anurova, učenika Anatolija Vasiljeva, držim važnim predstavama u Splitu, ali i u hrvatskom kontekstu. Nosi nas rijeka i Idealan muž Elvisa Bošnjaka rezultat su odluke o kontinuiranu radu s domaćim piscima. Krovna udruga Tomića i Ivaniševića u režiji Marija Kovača etički je odgovor na moralnu katastrofu zemlje i nespremnost da se suoči s posljedicama neodgovornosti, šovinizma koji je dugi niz godina divljački i diskreno nametan kao vrijednost novoga društva. Nismo zazirali od te vrste angažmana.

Zbog čega nije bilo intenzivnijih razmjena gostovanja s drugim hrvatskim kazališnim kućama? Serafina Splićanka odlično je primljena u Zagrebu na Danima satire, no veliku većinu vaših predstava zagrebačka publika nije mogla vidjeti...

— Od prvog dana u Splitu nastojali smo intenzivirati veze s inozemstvom. U kratko vrijeme postali smo član Europske kazališne konvencije, a naše predstave gostovale su u Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Bugarskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Venezueli, Slovačkoj... U Hrvatskoj su nam partneri bili najprije Nenad Šegvić, koji je svake sezone pozivao naše predstave na Festival malih scena u Rijeci, bili smo redoviti gosti na Danima satire, a Šest lica traži autora spektakularno su odjeknuli na Eurokazu. Željeli smo pokazati i ostale predstave, ali za to nije bilo zanimanja organizatora, a financijske okolnosti nisu nam dopuštale da sami organiziramo gostovanja.

Možete li se osvrnuti na časopis »Frakcija«? Iako nitko ne osporava njegovu teorijsku vrijednost, čuju se kritike da je postao odveć hermetičan i čitateljski neprohodan...

— »Frakcija« od početka nije zamišljena kao ostali kazališni časopisi u zemlji, kao zbroj portreta glumaca, redatelja, katalog kritika o predstavama, ni kao izvjestitelj sa sajma taštine ili promotor nagrada. Podnaslov magazin za izvedbene umjetnosti upućuje na teoriju koja je krupnim manevrima protjerana iz ove zemlje. Ne zanimaju je kolokvijalnost ni frivolnosti, niti je ikad računala na široki krug čitalaca. Njome uredništvo pokušava održati korak sa svijetom i suvremenosti. Ako ima prethodnike, oni su »Prologove« teke teorije i radovi npr. jednog Petra Brečića. Ima posve didaktičku dimenziju namijenjenu studentima, praktičarima izvedbenih umjetnosti, ali pokriva stravične praznine u proučavanju suvremenoga kazališta u svim performansama, od plesa, neverbalnih oblika, videa, likovnosti i moderne glume.

Kakvi su vam planovi za razdoblje nakon kraja mandata? Imate li već nekih ponuda u smislu stalnog angažmana, i pripremate li neke projekte kao redatelj?

— Do dolaska u Split bio sam slobodnjak, bit ću i odsad. U naponu sam energije, koju ću, umjesto očito uzaludna društvenog angažmana, više usmjeriti prema osobnom, s malo žaljenja, ali usklađeniji s domaćom stvarnosti. Iskustva u organizaciji, osobne i poslovne kontakte s umjetnicima iz svijeta, iskoristit ću kad pokrenem svoju kompaniju. U koprodukciji Cankarjeva doma i Mini teatra u Ljubljani te Karantene Slavena Tolja radit ću Schneewittchen Roberta Walsera. Za predložak sam, kao i dosad, uzeo poetsko-dramsko djelo u kojemu nema psiholoških raščlanjivanja ni linearnog zapleta. Walser je u nas nepoznat autor kojega su obožavali Kafka i Benjamin. Njegov dramolet početak je onoga poetskog moderniteta što se jasno artikulirao u Becketta, ili u kazalištu Thomasa Berhnardta. Radim i na Medeji Ivane Sajko, a u &TD-u bih trebao režirati Pročišćene Sarah Kane.

Marijana Lisjak