Umjetnošću do egzistencije

Umjetnošću do egzistencije

Mladen Labus, Umjetnost i društvo, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, 2001.

Knjiga ima dva podnaslova: jedan nam govori kako je tu riječ o ontološkim i socio-antropološkim temeljima suvremene umjetnosti, a drugi nam daje do znanja da se tu analizira »paradigmatska estetička refleksija Maxa Bensea«. To je važno napomenuti iz dva razloga: prvo, sam naslov umjetnost i društvo odabran je pomalo nespretno, jer se iz toga može pretpostaviti da ćemo naići na neku sociološku studiju, a zapravo je riječ o hard-boiled filozofiji: naslov je vjerojatno odabran zbog komercijalnog efekta. Drugo, s obzirom da se ovdje radi o cjelovitu djelu s preciznom, jasnom i originalnom metodologijom te da je knjiga najvećim dijelom posvećena Benseovoj estetici, nameće se zaključak da pred sobom imamo djelo monografskoga karaktera, vjerojatno doktorsku disertaciju, no o tome na koricama ne nalazimo nikakve podatke. Knjiga uistinu jest monografska, no to je više sustavan opis ontološkog utemeljenja suvremene umjetnosti negoli iscrpan prikaz Benseova djela. Bilo kako bilo, riječ je o vrlo zanimljivoj studiji.

Sprega umjetnosti i tehnike

Labusova metodologija počiva na ovoj premisi: u estetičkoj refleksiji susreću se teorijski bitak znanosti i estetički bitak umjetnosti: to je zbog toga što moderna umjetnost sve više postoji u mediju misli, a ne u mediju osjećaja, te se upravo time radikalno razlikuje od tzv. klasične umjetnosti. Benseov trud u zasnivanju moderne znanstvene estetike u velikoj je mjeri rezultat duha moderniteta, koji je zapravo duh racionalne artificijelnosti i iznuđeno oslobađanje od predmetnosti i značenja. Jednostavnije kazano: suvremena umjetnost i estetika danas više uopće ne mogu bez teorije, bez medija refleksije. Štoviše, umjetničko djelo ne samo da ne postoji bez teorije, nego ono bez nje uopće ne može biti shvaćeno. Bitak umjetničkog (tj. ljepota) nije ukinut, nego je umjesto gnoseološke postao ontološka kategorija — na mjesto ljepote sada dolazi refleksija. Moderna umjetnost postaje spoznajnoteoretski hermeneutički organon stvarnosti; putem umjetnosti istražuje se i stvara smisao egzistencije, pa otuda i naslov knjige umjetnost i društvo. U konačnici, ključnom se pokazuje sprega umjetnosti i tehnike: svjedoci smo toga da je umjetnički bitak postao neodvojiv od znanstveno-tehničkog bitka.

Heideggerov utjecaj

Kao što je to već uočila recenzentica knjige, Labusov se postupak donekle oslanja na Benseov: sastoji se u povezivanju matematiziranoga proučavanja umjetničkog djela i argumentacije razvijene na spekulativan način. Knjiga počinje glasovitom Hegelovom osmrtnicom umjetnosti, a završava tezičnim zaključkom. Ovdje je od presudna značenja veza moderne umjetnosti i moderne tehnologije, jer one zajedno sudjeluju u »promjeni antropološke strukture modernog čovjeka«: to je pravi zaključak autorova razmatranja te ujedno odaje njegove hajdegerovske korijene. Uostalom, utjecaj Heideggera nije vidljiv samo po izboru teme, postavljanju problema i pogledu na citiranu bibliografiju: i Labusov je stil (ili žargon) nedvojbeno hajdegerovski, pa se nevičnu čitatelju može učiniti teško prohodnim ili zamornim. Takav stil u nekih autora često je bio rezultat pomodarstva i mogao je/može imati kobne posljedice: u Labusa to je jedini prikladni način da se iskaže ono što se ima za reći i pritom ne upadne u Heideggerovu jamu. Umjetnost i društvo doista je sintetičko djelo koje »predstavlja temelj za daljnja socio-kulturna i fundamentalna antropološka istraživanja«, a osim toga pokazuje zavidnu autorovu upućenost u predmet koji proučava i volju da se on svlada najboljom mogućom metodološkom paradigmom (ona je ovdje primarno ontološka). Utoliko je riječ o knjizi koju svakako treba pročitati. No treba spomenuti i slabosti, a ima ih barem dvije: preopćenita razina rasprave i stilska krutost. Prije svega, knjizi nedostaje kontekstualizacija, nedostaju konkretne (egzaktne u doslovnom smislu te riječi) analize suvremenih umjetničkih djela. Drugo, knjiga je pisana klasičnim i lako razumljivim jezikom, s nedvosmislenim referencijama, no i dalje je tvrda za čitanje, pogotovo za nefilozofe.

Nema jednoznačnoga odgovora

Labusova je knjiga najjača ondje gdje filozofijski propituje položaj umjetničkog djela u tehničko-znanstvenom dobu, a najslabija kada tu sintezu treba primijeniti na konkretna djela. No čini se da to nije autorov problem: većina današnjih teoretičara, pa i samih umjetnika, pristupa umjetničkom djelu gotovo isključivo kroz medij refleksije, pa takav spekulativan način govori naposljetku više o samoj teoriji nego o praksi. Teorije se bave teorijama, a ne umjetničkim djelima, jer su i ona sama proizvod ovakve ili onakve teorije. Je li umjetnost danas tek nešto više od osjetilnog sjaja ideje ili intelektualna onanija samozadovoljnih kunsthistoričara? Ova studija o ontološkim temeljima suvremene umjetnosti na to pitanje ne može dati jednoznačan odgovor.

Tonči Valentić