U svijetu moderne opere

U svijetu moderne opere

Ostvaren je uspjeh sretna spoja energije i ideja brojnog umjetničkog tima

U tradiciji izvođenja djela s antičkim motivima na antičkim lokacijama, dirigent Nikša Bareza kao posljednji projekt u svojem mandatu kao umjetnički ravnatelj Opere HNK Split i glazbenog programa Splitskog ljeta, postavio je operu-oratorij Oedipus Rex Igora Stravinskog (libreto Jeana Cocteaua na temelju Sofoklova Edipa) produljen u duhovnoj kontemplativnosti Simfonije psalama istoga skladatelja. Dva djela iz neoklasične faze toga velikog stvaralačkog genija 20. stoljeća uprizorena u jednom zaokruženom luku na samu večer otvaranja 48. splitskog ljeta 14. srpnja uvela su Split u svijet moderne opere, a Hrvatsku u globalnu proslavu 120. obljetnice skladateljeva rođenja.

Starogrčka tragedija i zvukovna komponenta okamenjenoga ciceronskog latinskog vodili su Stravinskijevo glazbeno nadahnuće koje se u biti kanaliziralo u izraženoj pulsirajućoj ritmizaciji bez čestih metričkih promjena inače tako tipičnih za Stravinskijev skladateljski rukopis. U supstancijalnom motivičkom sadržaju, neoklasičnim skladateljsko-tehničkim postupcima, jednostavnim harmonijskim planovima i elementima ortodoksnoga crkvenog pojanja Oedipus Rex srodan je Simfoniji psalama, o čemu je pisao i sam skladatelj, a što je dovelo do ustaljene prakse u svjetskim produkcijama da se oba djela izvode zajedno. Tu je zamisao preuzeo i maestro Bareza za splitsko uprizorenje ostvareno pod paskom redatelja Ozrena Prohića, njegova višegodišnjeg suradnika u opernim produkcijama splitskoga kazališta, koji je Simfoniju nastavio na sam završni prizor Oedipusa Rexa (u završnu zamrznutu sliku uz stihove psalama na hrvatskoj ulazi ženski zbor u anđeoskoj bjelini kostima Silvija Vujičića) pritom joj dajući funkciju katarze i transcendencije događaja u tragediji. Odličnim režijskim potezom zadržavanja lika Edipa na samom ulazu u Vestibul tijekom trajanja Simfonije oba su djela još više povezana u čvrstu smislenu cjelinu.

U Prohićevoj je režiji šest likova u pet tumača (prema Stravinskijevu naputku Kreonta i Glasnika izvodi isti solist — ovdje bas-bariton Neven Belamarić) postiglo monumentalni plasticitet na tragu okamenjenih figura i mrtve prirode izvornih skladateljevih zamisli, geste su reducirane na minimalne okvire (pjevači se obraćaju publici, a ne jedan drugomu), a zbor sveden na tumača simboličke poruke geometrijskih vizura, što je sve bilo jasno vidljivo s uzdignutoga gledališta na Peristilu. Sve glazbene i scenske zahtjevnosti središnjega lika Edipa, koji punih sedamdeset minuta ne silazi s pozornice, u potpunosti je ispunio slovenski tenor Branko Robinšak, pjevač lirske mekoće i gipkih koloratura, koji je u toj ulozi već nastupio u dvjema inozemnim produkcijama. U uvjerljivosti interpretacije pratila ga je primadona splitske opere mezzosopranistica Nelli Manuilenko, koja je ostvarila moćan lik Jokaste, jedine žene u operi-oratoriju, premda joj je to bio prvi susret sa Stravinskijevom glazbom.

Gromki Belamarić

Za skladatelja tako važna zvukovna govorna komponenta latinskog jezika do najvećeg je izražaja došla u naglašenoj dikciji basbaritona Nevena Belamarića, čija je gromka boja glasa pravilno nadvisivala zvuk punog orkestra, no povremeno zasjenjivala ritamsku čistoću stravinskijevskih struktura u arijama Kreonta i Glasnika (upravo je njemu bila povjerena jedina arija u djelu s čestim izmjenama naglasaka i takta Reppereram in monte). Basu Ivici Čikešu laga dionice koja oslikava lik proroka Tirezije kao da je bila preduboka, dok je šaroliki raster solističkih glasova opere-oratorija upotpunjavao svijetli tenor Sveta Matošića Komnenovića, koji je s uspjehom nastupio u ulozi Pastira. U punoj snazi tona uz minuciozno izražene dinamičke nijanse zvučao je muški zbor splitskog HNK, napose u Oedipusu Rexu, dok je u Simfoniji psalama ženski dio zbora bio povremeno intonativno nesiguran (zborovođa: Ana Šabašov). Projekt je značio posebno iskustvo za članove orkestra splitskog opernog ansambla, jer orkestralna je partitura Igora Stravinskog pisana analitički, solistički tretirajući dionice, što je glazbenicima nenaviknutima na slične sviračke vratolomije bio veliki problem. I dok su oni u punom zvuku simfonijskog orkestra tijekom Oedipusa Rexa jasno slijedili ton svojih vokalnih kolega, palica dirigenta ogoljelim puhačima u Simfoniji psalama (pisanoj za orkestar bez violina i viola) nije pomogla da izbjegnu mjestimične ekscese. Iako duboko uživljen u ulogu pripovjedača, glumac Dragan Despot pretjeranom je deklamacijom i gestikulacijom ironizirao tragediju, što je narušavalo ideju libretista i skladatelja o neutralnosti i distanciranosti govorenih komentara.

Projekt postavljanja Oedipusa Rexa i Simfonije psalama Igora Stravinskog na splitskom Peristilu u povodu otvaranja 48. splitskog ljeta možemo u cjelini smatrati vrlo uspješnim ostvarenjem dodamo li još i vrlo sretno riješenu scenografiju Vesne Režić (bijeli paučinasti zastor koji se u ključnom trenutku izricanja istine o Edipu spušta i otkriva pozadinu Peristila), potom vrlo minuciozno razrađenu koreografiju Jasne Frankić Brkljačić te diskretnu i funkcionalnu rasvjetu Zorana Mihanovića. No, puni uspjeh sretnoga spoja energije i ideja brojnog umjetničkog tima leži tek u novim izvedbama pa se nadamo ulasku projekta u stalni repertoar splitske opere.

Jana Haluza