Tkanje s tračnica

Tkanje s tračnica

Irena Lukšić, Sjajna zvijezda Rovinja, Biblioteka Mozaik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

»Još se nisam vozila na željeznici«, napisala je Dragojla Jarnevićeva u svome dnevniku 17. studenoga 1866. Kapitalno izdanje toga dnevnika priredila je s mnogo mara za tisak suvremena spisateljica, znanstvenica i prevoditeljica Irena Lukšić.

Putovati vlakom u nas nije sada i ugodno ni udobno, čitati u vlaku neku zahtjevniju knjigu nikako nije moguće. Neka tuga što se razabire iz bilješke u dnevniku Dragojle Jarnevićeve jer nije imala prilike u ono davno doba (prije gotovo stotinu i četrdeset godina) putovati željeznicom navodi nas na pomisao kako je zlatno i romantično vrijeme tog prometnog sredstva zauvijek prošlo.

Ali Irena Lukšić, vozeći se često željeznicom, pa makar samo na relaciji Duga Resa — Zagreb, izmaštala je i stvorila velik dio svog književnog opusa. Dakle, putuje se vlakom, spisateljici očito omiljenim ili tek neizbježnim sredstvom, ali odredište često nije ono za koje se kupila karta. Autoričino neobično pripovijedanje zasniva se na naizgled banalnim sitnicama i nezanimljivim osobama, no spisateljica ih vješto, gotovo nekom opsjenarskom tehnikom, dovodi u neočekivane, čak bizarne situacije.

Preokretanje priče

Odmah se u Sjajnoj zvijezdi Rovinja, uvodnoj pripovijetki, nazire spisateljičin duhovit smisao za detalj i čarobnjačka navada da priču preokrene u trenu, baš kad čitatelj pomisli da je uhvatio takozvanu nit. A tih niti ima u pripovijedanju Irene Lukšić bezbroj. One se pojavljuju, granaju, pa opet nestaju kao uzorci na nemirnom tkanju, kao obećavajući počeci nekih priča koji potom tajanstveno uviru u neki drugi tekst.

Biti netko drugi — to je uzbudljiva opsesija ove stilski dotjerane proze koja dosljedno slijedi višestrukost u fabuliranju naizgled nezamjetnih, nepoticajnih pričica što se postupno slažu u mozaični krajolik kakav, primjerice, zapažamo zureći kroz prozor željezničkog vagona.

Mnogima je životna želja upravo u promjeni identiteta, uživljavanju u živote uspješnih i slavnih osoba ili barem onih koje se takvima pričinjaju. Otuda i čitalačka pomama za biografijama i autobiografijama koje preplavljuju knjigom tržišta i postaju sve razornije u razotkrivanju intime, prešućenih tajni i pomno skrivenih slabosti. Tračevi tako postaju najomiljenije štivo potrošačke publike željne senzacija.

Izdvojena od svijeta

No, junaci pripovijetki Irene Lukšić, ukoliko ih tako uopće možemo nazvati, sasvim su obični, prosječni ljudi koji manje-više neopazice promiču životom. Oko prodaje posuđa Zepter u vlaku zapleće se i razpleće cijela predstava u kojoj sudjeluju pravi i zamišljeni suputnici u brojnim varijantama. Sindrom višestrukih života pojavljuje se u autoričinim prozama kao stalni lajtmotiv i pruža joj razne moućnosti koje ona prevrće kao igraće karte i ruši poput pločica domina.

Autorica sebe predstavlja kao osobu na svoj način izdvojenu od svijeta, obuzetu lektirom i piscima koje proučava, promatračicu realnog života, dosadna i konvencionalna, kojemu treba dodati dosjetke i maštovite začine kako bi se lakše podnio. Izviruje tu i Dragojla Jarnevićeva i Veronika Desinićeva i stari majstor, slavni autor Lolite Nabokov, pa pregršti imena, naziva, pojmova, provincijalnih i neznanih, učenih i znanstvenih, trivijalnih i slučajnih, potrebnih možda tek rješavačima križaljki. »Svi su živjeli, samo sam se ja dala uvući u beskonačnu priču...« piše autorica.

Ima u svemu tome štivu i pretjeranosti i neprirodnosti, pa opet i privlačnosti koja čitatelju, posebice ljubitelju igara s tekstovima, ne da odahnuti.

Sjajna zvijezda Rovinja možda nije za čitanje u vlaku, ali je dobro došla prije večernjega dnevničkog obroka televizije, koji nam ne dopušta biti netko drugi izvan realnosti.

Sunčana Škrinjarić