Vijenac 219

Fotografija

Izložba fotografija Igora Zirojevića, galerija »Luka«, Pula, lipanj 2002.

Svjesni izričaj, trend ili...?

Njegova je vokacija upravo fotografija: ona portretna i modna. Ova je izložba koncipirana u obliku dnevničkih zapisa naslovljena Digitaldiary u kojoj Zirojević dokumentaristički bilježi trenutke njegove svakodnevice i njegovih modela, kao i prostora koje prisvaja na drukčiji način od ustaljena

Izložba fotografija Igora Zirojevića, galerija »Luka«, Pula, lipanj 2002.

Svjesni izričaj, trend ili...?

Njegova je vokacija upravo fotografija: ona portretna i modna. Ova je izložba koncipirana u obliku dnevničkih zapisa naslovljena Digitaldiary u kojoj Zirojević dokumentaristički bilježi trenutke njegove svakodnevice i njegovih modela, kao i prostora koje prisvaja na drukčiji način od ustaljena

Digitalna je fotografija nedvojbeno sve nazočnija u dokumentiranju svakodnevice i upitno je da li je ona trendovski izričaj, eksperiment ili svjesni izbor pojedinca zbog motiviranosti izražavanja drukčijeg pristupa životu. To je samo jedan od oblika izražavanja arhitekta Igora Zirojevića. koji se fotografijom kao medijem bavi od rane mladosti. Danas on vodi grafički studio Stožer u kojem se profesionalno bavi grafičkim dizajnom, fotografijom i multimedijom.

Njegova je vokacija upravo fotografija: ona portretna i modna. Ova je izložba koncipirana u obliku dnevničkih zapisa naslovljena Digitaldiary u kojoj Zirojević dokumentaristički bilježi trenutke njegove svakodnevice i njegovih modela, kao i prostora koje prisvaja na drukčiji način od ustaljena.

Okrenutost krajoliku bez ljudskih objekata dočarava vremenske mijene i izriče upravo protočnost vremena. Priroda i motivi koji nas okružuju na njegovim su fotografijama realni, i irealni a u pojedine fotografije prirode dodaje magličasta svjetla inkorporirajući zamagljenja.

On se igra kombinirajući živo i neživo, apstraktno i konkretno. Upravo priroda svojim unutarnjim gibanjem daje dinamiku, dok su ljudi i životinje pozicioniranjem u slici zaustavljeni u statičnosti koja govori o trenutku egzistiranja. Oblikujući fotografiju kombiniranjem živih tijela i prirode, mrtvih tijela u toj istoj prirodi koju postavlja u drugi plan, on nas informira o odnosu živo-neživo, a upravo možda prirodi udiše osobinu trajna egzistiranja unatoč naglašenoj konstanti prestanka življenja...

Ljudi su, moglo bi se reći, donekle i irelevantni, ali ni u kom slučaju pasivni. Oni jesu aktivni u trenutku, ali bilježenjem fotoaparatom stavljeni su u pasivni odnos. Dakako, očito je da podastirući neke fotografije koje nisu baš za svakoga on nastoji sablazniti pojedince i isprovocirati javnost, primjerice aktom u zrcalu, lutkom i sličnim...

Logično je da sve kreće iz prirode pa je upravo ona najjača konstanta intrigantne izložbe koja slijedi svoj tijek iz dana u dan jer, podsjetimo se, o dnevniku je riječ. Spomenuvši pojam riječ, koja nije nenazočna u Zirojevićevim digitalnim zapisima, ona je upravo svedena na minimum. Danas je riječ očito minimalizirana, ali je upravo jednom akteru ovih zapisa dana sposobnost riječi u jednoj upitnoj rečenici kojoj nije nužno definirati svrhu. Upitno je da li bi koja dodatna riječ pojačala efekt fotografije ili ga minimalizirala?

Ante Kovač

Vijenac 219

219 - 25. srpnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak