Smjena generacija i koncepata

Smjena generacija i koncepata

Koncept Documente 11, koji je Enwezor razradio sa svojim kokuratorima: Carlos Basualdo (Argentina), Ute Meta Bauer (Njemačka), Sussanne Ghez (SAD), Sarat Maharaj (Južnoafrička Republika), Mark Nash (Velika Britanija) i Octavio Zaya (Španjolska) internacionalan je i interdisciplinaran. Novina Enwezorova koncepta tzv. su platforme njih četiri — odnosno Documenta prije Documente

Na Documentu 11 u Kassel pozvano je 118 umjetnika cijeloga svijeta, od toga iz Hrvatske, odnosno iz Zagreba, čak tri — iz Njemačke ih je jedanaest. Na prvoj Documenti izlagao je Slovenac, zagrebački đak Ljube Babića, Zoran Mušič. Inače su izlagali hrvatski umjetnici: Vojin Bakić, Edo Murtić, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Slaven Tolj — dok je arhitekt Vladimir Nikolić — također rodom iz Zagreba, radio zapaženu ahitekturu Documente 8 (1987).

O i oko Documente...

Kaselski slikar i profesor Umjetničke akademije Arnold Bode (1900-1977) nabavlja novac i zajedno s prijateljima osniva 1955. Documentu 1, dotad najveću i najuspješniju izložbu moderne umjetnosti održanu u Saveznoj Republici Njemačkoj. U dva mjeseca sto trideset tisuća posjetitelja došlo je u ratom gotovo posve razrušen Kassel. Documenta je održana u Fridericianumu, prvom javnom muzeju građenom početkom 18. stoljeća. Iz te inicijative građana rođena je nadaleko najvažnija institucija za preispitivanje aktualne umjetničke produkcije — čak važnija od mnogo starijeg Biennala u Veneciji. Do 1997. bilo je više od tri milijuna posjetitelja — ove godine očekuje se čak cijeli milijun. Svaku Documentu dočekivali su kritičari s mnogo skepse i uzdisaja — s mnogo hvale na račun one prethodne (»da, ona prijašnja, to je još bila umjetnost«). Pravo je čudo da se tako dugo održala. Sve do legendarne Szeemanove Documente 5 (1972) grad Kassel i pokrajina Hessen dodjeljuju joj premalo novca i prave pitanje zbog nastalih deficita, koji nisu mogli biti pokriveni ni rekordnim posjetom. Tek s Documentom 6 imenovan je službeni poslovni upravitelj, koji kontinuirano vodi ured Documente. Od tada se Documenta smatra i pitanjem političkog ugleda te je i javna ruka darežljiva. Deficiti dakako i dalje postoje, no preko njih se diskretno prelazi. Naravno da iza kulisa ima borbi, rivaliteta i svađa. Nerazumijevanje građana Kassela zamijenila je znatiželjna tolerancija — shvativši, ako im je već umjetnost nerazumljiva, razumljivo im je da im je potrebna kao događaj — događaj koji nitko nema. To se osjeti odmah po dolasku u grad (ovaj put na novootvorenom kolodvoru Intercity posjetitelja Documente dočekao je čak crveni tepih!). Taksisti živnu, hoteli i privatni smještaj popunjeni su, gastronomi zadovoljni. U tih sto dana Documente može se sasvim dobro živjeti.

Belgijanac Jan Hoet, umjetnički ravnatelj Documente 9, nesuđeni slikar i boksač, prva je zvijezda Documente (Joseph Beuys umire 1986). Catherine David bila je prva žena na vrhu ove prestižne svjetske umjetničke manifestacije (Documenta 10), a Okwui Enwezor je i zvijezda i prvi Neeuropljanin i prvi umjetnički ravnatelj Documente u 21. stoljeću i najmlađi ravnatelj, koji uostalom Documenta piše velikim početnim slovom. Okwui Enwezor rođen je 1963. u Nigeriji, završio je studij političkih znanosti, pjesnik, kritičar, kurator, s mjestom stanovanja u New Yorku, Londonu i Kasselu. On naglašava transnacionalnost ovoga projekta. »Umjetnost kao nacionalno poduzetništvo je preživjela.«

Interkulturalni diskurs

»Važnija od činjenice da sam ja prvi Neeuropejac koji vodi Documentu jest činjenica da je riječ o smjeni generacija. Postoji niz kuratora koje zanima i ono što se događa izvan umjetnosti, što se događa na drugom kraju svijeta (interkulturalni diskurs). Otvoreno je novo poglavlje, nije mu namjera da se uzdigne iznad svojih prethodnika, niti bi se to usudio, no činjenica je da se nitko od njih nije pozabavio postkolonijalizmom kao sferom problematike globalizacije, koja je njezina tema. Raspravljalo se o odnosu Istok-Zapad; komunizam-kapitalizam, ali nitko nije razmišljao o tome što je značila dekolonizacija.

Zato u središte izložbe stavlja gubitak centralnih orijentacijskih točaka postkolonijalnog svijeta. »Želimo li naknadno predočiti postkolonijalizam, sa svim njegovim umišljajima, revizijama i sumnjama, moramo odgonetnuti kakvu bi ulogu trebala imati kultura i umjetnost. »Pritom je riječ o djelu i njegovu djelovanju na snagu individualne predodžbe«, kaže Okwui Enwezor.

Na Documenti 11 izlaže sto dana 118 umjetnika. Nikada do sada u povijesti Documente nije se dogodilo da je Hrvatska bila u tolikoj mjeri zastupljena. Tri umjetnika zastupaju Hrvatsku: najstariji je, sa 81 godinom, kipar Ivan Kožarić, slijedi 53-godišnja videoumjetnica Sanja Iveković te 34-godišnja vizualna umjetnica Andreja Kulunčić. Svi žive i rade u Zagrebu.

Koncept Documente 11, koji je Enwezor razradio sa svojim kokuratorima: Carlos Basualdo (Argentina), Ute Meta Bauer (Njemačka), Sussanne Ghez (SAD), Sarat Maharaj (Južnoafrička Republika), Mark Nash (Velika Britanija) i Octavio Zaya (Španjolska) internacionalan je i interdisciplinaran. Novina Enwezorova koncepta tzv. su platforme njih četiri — odnosno Documenta prije Documente. Platforma 1 održana je u Beču i Berlinu o temi Demokracija kao nedovršeni proces. Platforma 2 održana u New Delhiju bila je rasprava o temi Eksperimenti istine: pravni sustavi u mijeni i procesi pronalaženja znanja i pomirenja. Platforma 3 u St. Luciji obrađuje pojam créolité i kreolizaciju, problematiku ubrzana kulturnog miješanja na cijelom svijetu. Tijekom pedesetih godina na Karibima je nastao novi koncept: créolité. Platforma 4. u Lagosu, bavila se problematikom afrikanskih gradova Freetowna, Johannesburga, Kinshase, Lagosa i pokušajem otkrivanja potencijala tih gradova kao mjesta ljudskog vitaliteta, kreativiteta i atraktiviteta. I, naposljetku Platforma 5 na Documenti 11 u Kasselu, koja se održava na različitim mjestima: Firdericianum, Orangerie/Karlsaue, Documenta-Halle, Kulturbahnhof i prvi put prostorije pivnice Binding.

Veze umjetnosti i znanosti

Fridericianum, dosad središnja izložbena zgrada Documente, nudi mješavinu klasika poput Hanne Darboven, Ona Kaware, Dietera Rotha i mladih zvijezda poput Stana Douglasa, Mone Hatoum i Shirin Neshat. Ecke Bonk želi povezati umjetnost i znanost. Za Documentu 11 digitalizirao je sva godišta Rječnika braće Grim, koji su stvarali u Kasselu (uoči Documente 11 otvoren je i obnovljeni muzej braće Grimm u Kasselu). Bonk voli tipografiju, voli je očito i Sanja Iveković, koja dva kata iznad Bonkova projekta izlaže svoje radove. Na tri panoa ispisuje hrvatski tekst ćirilicom (!). Njezin projekt Tražim mamim broj, rađen specijalno za Documentu 11, sastoji se od videa, fotografija, dokumenata poslaganih na policama i stolovima, računalima — priča je to njezine majke, antifašistkinje Nere Šafarić, koja odvedena u Ausschwitz postaje žrtvom medicinskih eksperimenata. Zbog izgubljena broja ne priznaje joj se zaslužena mirovina. Tema nažalost još aktualna.

U Fridericianumu je i mnogo videofilmova. Sve skupa posjetitelje očekuje devedeset sati videoumjetnosti — program koji jedva netko može svladati. Promatrajući publiku može se vidjeti da vrlo brzo napuštaju crne kutije da bi zavirili u sljedeću.

U Documenta-Halle do samog Fidericianuma izlaže mlada zagrebačka umjetnica Andrea Kulunčić (rođ. 1968). Njezin projekt Distributivna pravda, nastao u suradnji s timom suradnika, fotografa, filozofa, programera, sociologa, izložen je u Documenta-Halle. Njemački tekst brošure vrvi nažalost greškama, koje otežavaju razumijevanje teksta. (www.distributive-justice.com).

Najnoviji i najatraktivniji prostor Documente je pivovara Binding, gdje je Enwezor dobio šest tisuća četvornih metara izložbenog prostora. Do njega se može doći ili besplatnim autobusom od Fridericianuma, ili za ovih ljetnih vrućina odlučiti se za prelijepu vožnju brodicom rijekom Fuldom. U novo koncipiranoj zgradi pivovare može se naći svestran program od izvrsnih crno-bijelih fotografija (Ryui Miyamoto), instalacija (Yinka Shonibare), skulpture (Louise Bourgaois), važnih radova Tanija Bruguera, Kubake — u svojoj zemlji slavljena kao nacionalna junakinja — radovi nezamislivi bez Fluxusa i performansa: videoinstalacije — vjerojatno najpoetičnije i najljepše na Documenti 11 Igora i Svetlane Kopystiansky. Ovdje izlaže i Ivan Kožarić svoj Atelijer. Moj opus naziva Ivan Kožarić svoj projekt na Documenti 11. Izloženo je oko šest tisuća figura, slika, grafika, kolaža, fotografija, novina, raznih predmeta, za Hrvate obvezni pinklec, smeća, svega što se tijekom godina nakupilo u njegovu zagrebačkom atelijeru u Medulićevoj ulici. Atmosferu podcrtava cvrkut ptica, snimljen pred zagrebačkim atelijerom. (Momci i djevojke vrlo dobro čuvaju Atelijer, ali nažalost zaboravljaju uključiti ptičice.) Izloženo se može iščitati na razne načine, zaustaviti se na mnogobrojnim portretima i autoportretima, »To je moja škola... vlastita škola«, objašnjava Kožarić, zaustavivši se na etnološkom blagu koje je sakupljao:

»To je djedovska škrinja gdje su plahte oslikane...

ima ih jako puno... ovo su ručnici, ima mojih šivanja...

malo svile, malo špenadla... mnogo toga sam poklonio i

obično je toga najviše po svijetu.«

Dobronamjernik može otkriti Kožarića vjernika. Na bijelom platnu stoji ispisano: »Bože, koliki si!«

Ljiljana Fabricius-Ivšić