Smisaona zbrka

Smisaona zbrka

A gdje je tu kazališna predstava?

Ljetna scena Amadeo nastavlja praksu prikazivanja monodrama, za koju je ove godine zadužen glumac Zijah Sokolović. Prepun atrij i dobar dio potencijalnih gledatelja koji je 12. srpnja ostao ispred ulaza svjedoči o očitoj naklonosti zagrebačke publike, barem onoga dijela koji u kazalište ide ponajprije da bi se zabavio, spram ovoga glumca. Ako odijelimo kazališne predstave, a time i kriterije prosuđivanja, na one koje služe zabavi i one koje ipak teže i određenoj inovativnosti u teatru, zapravo nema ništa loše u tome da dio kazališne ponude zadovolji nasušnu potrebu publike za zabavom u ljetnim mjesecima. No, i tu treba poštivati određene kriterije kvalitete. Ne ulazeći previše u same glumačke sposobnosti Zijaha Sokolovića, brušene kroz brojne komičke uloge i za ovaj žanr posve zadovoljavajuće, pitanje koje se nameće gledanjem njegova nastupa je: a gdje je tu kazališna predstava? Naime, splet monologa, pantomime i klaunovskih gegova tek provizorno određenih temom iz naslova (a rodu očekujte samo u tragovima) i provučenih kroz nešto više od sat trajanja ipak bi trebao imati nešto jasniju ideju i koncept.

Želeći nam duhovito prikazati kako je došao na svijet, Zijah Sokolović nakon prologa u kojem imitira čitavu paletu zanimanja kojima se htio baviti kad je bio mali sve dok ne dođe do glumca — kako bi mogao nastaviti priču, najednom odlazi u dramaturški posve nepotrebnu epizodu — priču o dječaku i drvetu (kojoj poenta nije osobito jasna, a neće se razjasniti ni poslije i čija je svrha vjerojatno popunjavanje vremena), da bi nakon dvadesetak minuta svi zajedno uplovili u glavni dio u kojem odgovor na pitanje kako je došao na svijet dobivamo kroz gotovo pa tečaj o razvoju djeteta od fetusa do rođenja, začinjen humorom koji obilježava pretjerano ponavljanje istih šala, koji kulminaciju redovito doživljava pri spominjanju intimnih dijelova tijela, kao i kad publika poslušno uglas poviče riječ gaće. Unatoč odobravanju i smijehu publike (što na ovom mjestu uvodi pitanje o potrebi odgojne funkcije teatra), nemoguće je oteti se dojmu da je ova predstava napravljena tek s upola upregnutim kreativnim potencijalima i pretjeranim računanjem na glumački šarm, te da je iz njezine nategnutosti i smisaone zbrke može izvući samo dobra redateljska i/ili dramaturška intervencija.

Ljubica Anđelković