Skriveni skladatelj

Skriveni skladatelj

U ime pravde (The Yards), Howard Shore

Film U ime pravde (The Yards) govori o mladiću Leu koji je upravo izašao iz zatvora i pokušava početi život iznova. Kako to obično biva, sapleće se u spletku svog najboljeg prijatelja Willieja, pa mora bježati kako ne bi ponovno dospio u zatvor. Radnja je tipična, ali je za takav tip filma režija Jamesa Graya neuobičajeno spora. Pokušaj da se standardna priča umjetnički uobliči, čini mi se, ostao je samo pokušaj, a tomu je sigurno pridonijela izrazita pasivnost glazbe.

No, iznenađuje skladateljski potpis partiture filma U ime pravde — potpisao ju je Howard Shore. Shore je, naime, skladatelj koji privlači zanimljivom, često eksperimentalno nastrojenom, glazbom izrazito gustih harmonija, koja obično aktivira film iznutra. U ovome slučaju njegova je glazba rijetka, a ne gusta, apatična i slabokrvna, a ne zanimljiva i prepuna unutarnjeg zbivanja. Kao osnovicu partiture Shore je iskoristio prozračan harmonijski obrazac. Obrascem se služio uglavnom kao neutralnom podlogom koji ne govori ništa o filmskim slikama, kao da je dobio uputu odozgo da se javlja što rjeđe i da, kada se javlja, ostane po strani.

U Shoreovu harmonijskom obrascu ima mnogo potencijala za budući razvoj. To su harmonije koje zvuče gotovo melodijski, poput pratnje iz koje će se svaki čas razviti melodija. No što se tiče melodijskoga razvoja, Shore je vrlo škrt, te rijetko dopušta melodiji da se doista razvije. Glazba služi ili kao neutralna podloga ili kao najava moguće akcije. Pa će u sceni u kojoj Leo treba dokrajčiti policajca kojeg je istukao pred sâm ulazak u bolnički hodnik Shoreova progresija progovoriti u suzdržanu, ali napetu crescendu. Ostavivši sâmo zbivanje bez glazbe, Shore će obnoviti svoju progresiju prateći Leov bijeg iz bolnice (jer zadatak nije izvršen, a Leo bježi jer zna da će sada i sâm postati lovina) i ljutiti izlazak krminalca koji ga je nadgledao. Da se u tom trenutku glazba barem malo aktivirala i da nije ostala zaogrnuta u svoj nostalgično-tugaljivi ton, scena bi izgledala drukčije. Ovako, akcija je dobila tugaljiv prizvuk koji je već ovdje utvrdio osjećaj da u filmu neće biti pravoga happy enda. Ali, zašto to odmah otkriti gledateljima?

Shore je majstor u primjeni tišine pri stvaranju suspensa, i to se i ovdje čuje. Prava akcija, poput naručenoga napada na Lea, odvija se u ekstremnoj tišini, bez ikakva zvuka. Time je dobiven dojam da se kadrovi odvijaju u slow motionu, premda toga nema. A ako skladatelj i odluči pisati za akcijske scene poput tučnjave Willieja i Lea na ulici ili ubojstva nadglednika na ranžirnom kolodvoru, onda je to tutnjava koja se doživljava ili kao zvučni efekt ili kao, recimo, zujanje helikopterske elise. No sve se to doima usporeno, a čini se da je upravo glazba razlog takva doživljaja slike. Jer upravo je ona mogla profunkcionirati kao pokretač radnje kao što i funkcionira u scenama u diskoklubu, gdje je uporabljena prizorna glazba. S druge je strane dojam i taj da je Shore dobio naputak da napiše nešto što će zvučati poput Rotina Kuma, ali je konačni rezultat, nažalost, daleko od onoga koji je postignut u mogućem uzoru. Uzor su mogli biti i Planeti Gustava Holsta, odakle je i iskorišten dio stavka Saturn (Erikin sprovod). No svi uzori oslabili su snagu inače odlična filmskog skladatelja, tako da je njegov prinos filmu ovaj put bio — nažalost, ali to moramo reći — minoran.

Irena Paulus