Sjajna Bašćanska ploča

Kao što je Šulekov orkestralni slog i način instrumentacije otkrivao stil njegove osobne sinteze barokno-klasičnog i romantičarskoga glazbenog naslijeđa, tako se i vokalni slog Bašćanske ploče iskazuje kao sinteza najkvalitetnijih tekovina europske vokalne tradicije

Zagrebački ljetni festival, ove godine kraći i programa siromašnijeg no obično, svedena na seriju koncerata komorne glazbe, pokazao se na samom početku ipak vrlo atraktivnim, zahvaljujući u prvom redu seriji odličnih interpreta, uključenih u mali, unutarfestivalski ciklus francuske komorne glazbe prve polovice 20. stoljeća. Nakon sjajne koncertne večeri flautistice Renate Penezić i njezinih isto tako sjajnih gostiju (violinistice Marije Epulić, violistice Edite Fabek, violončelista Krešimira Lazara, harfistice Nicolette Sanzin i pijanistice Andreje Feitl), u Klovićevim dvorima tri su večeri za redom francusku komornu glazbu izvodili francuski glazbenici-solisti festivala Pablo Casals iz Pradesa.

Na drugom koncertu, 11. srpnja predstavljene su neke od najljepših stranica komorne glazbe 20. stoljeća uopće, iz pera Francisa Poulenca, Gabriela Faurea i Dariusa Milhauda.. Valja odmah reći da je muziciranje petorice francuskih glazbenika (bili su to Jean-Claude Vanden-Eynden, glasovir, Olivier Charlier, violina, Bruno Pasquier, viola, Yvan Chiffoleau, violončelo i Michel Lethiec klarinet), od prvog izlaska na scenu pokazalo visoku izvođačku klasu umjetnika, koji njeguju komorno muziciranje, a dolaze iz sredine u kojoj se takvo umijeće i voli i cijeni.

Umjesto da kao hrvatski instrumentalisti (oni koji su još ostali s netaknutim visokim izvođačkim kriterijima) umjetnički djeluju usprkos vlastitoj sredini (koja ne samo da ih ne stimulira nego ih i obezvređuje i onemogućava gdje god može), francuski su glazbenici u mogućnosti razvijati sav svoj umjetnički potencijal u ipak daleko kulturnijem i prijateljskijem okruženju. Finoća muziciranja tih sjajnih glazbenika, među kojima se posebice isticao klarinetist Michel Lethiec, otkrivala se od kompozicije do kompozicije kao prirodno stanje usklađenosti golema umjetničkog potencijala i visoke razine kulturnog miljea u kojem se takav potencijal može njegovati i održavati. Poulencova Sonata za violončelo i glasovir pokazala je već taj suvereni, oslobođeni i tonski fino izbalansirani stil svirke. Chiffoleau i Vanden Eynden nastavili su svoje tonski rafinirano muziciranje i u Faureovoj Serenadi za violončelo i glasovir op. 98, da bi sljedeće Poulencovo djelo, Sonata za klarinet i glasovir, u punom sjaju otkrila izvanredno izvođačko umijeće klarinetista Michela Lethieca. Divno muzikalne, pokretljive fraze krasna tona u svim registrima i izražajnosti koju je gradio na mogućnosti kolorističkih efekata svog instrumenta, Lethiec je bezrezervno oduševio sve posjetitelje koncerta, koji su u njegovu virtuoznom muziciranju znali prepoznati blistavu površinu jednog istinski muzikalnog, duboko senzibilnog interpreta.

Pravoj paradi izvodilačke vještine u zajedništvu najfinijeg tkanja komorne svirke pridružio se i violist Bruno Pasquier, u odabrana tri stavka iz sonate za violu i glasovir (naslovljene Četiri lica) Dariusa Milhauda. Koncert je priveden kraju jednom od sigurno najnadahnutijih komornih skladbi napisanih potkraj 19. stoljeća, Prvim glasovirskim kvartetom u c-molu, op. 15, Gabriela Faurea. Podjednako pasionantno i lirski profinjeno djelo u kontrastima za Faurea tako karakteristične poetičnosti izraza do ulomaka gotovo bramsovske snage izričaja, taj je prelijepi glasovirski kvartet našao u francuskim glazbenicima punokrvne i zahvalne interprete. Bilo je to istinski saživljeno muziciranje, dovedeno do pune perfekcije zajedništva, koje je izvođenju Faureove skladbe dalo ljepotu autentična tumačenja.

Osorsko tisućljeće

Od koncerata na našim priobalnim glazbenim festivalima valja podcrtati važnost koncerta otvaranja ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri. Program, naslovljen Osorsko tisućljeće hrvatske glazbe, predstavio je u izvođenju mješovitog zbora HRT-a pod ravnanjem Igora Kuljerića niz skladbi, nastalih u razdoblju od gotovo tisuću godina: Exultet iz osorskog Evanđelistara (oko 1070), potom Misu za pet glasova op. 14 Tomasa Cechinija (Veronežanina koji je početkom 17. stoljeća došao na istočnu jadransku obalu, te najprije u Splitu, a poslije i u Hvaru djelovao kao orguljaš i kapelnik), novo zborsko ostvarenje Igora Kuljerića Osor, skladano na prvi stih istoimenog soneta Vladimira Nazora, do sada sasvim napoznat zbor (Pohvala Bogu) Ivana Brkanovića te na kraju Bašćansku ploču Stjepana Šuleka.

Upravo posljednja skladba u odličnoj izvedbi mješovitog zbora HRT-a, uz drevni Exultet (melodijski najrazvijeniji od tri postojeća notna zapisa iz spomenutog osorskog Evanđelistara) ostavila je najsnažniji dojam. Šulek je Bašćansku ploču napisao upravo na narudžbu Osorskog festivala 1980. godine. Do danas je to djelo ostalo na margini interesa naših zborskih ansambala, možda i zato što je riječ o ostvarenju izvan Šulekova najvažnijeg, pretežito orkestralnog opusa. Bašćanska ploča skladana je za mješoviti zbor a cappella, na tekst velike povijesne vrijednosti, ali ne i osobita literarnog značenja. Šuleku kao rasnu glazbeniku taj je tekst bio ponajprije izazov u prihvaćanju mogućnosti sugeriranih ne sadržajem, nego u najširem smislu povijesnim značenjem takva zapisa sa svim onim bogatim krugom asocijacija koje su u njemu mogle potaknuti stvaralačke impulse. Polifonim bogatstvom i minucioznom razradom dionica (zborski slog klasičan je četveroglasni, s mjestimičnim dijeljenjem do sedmeroglasja i duljim odsjekom šesteroglasne fuge), partitura Bašćanske ploče djeluje vrlo jednostavno i na prvi pogled otkriva se kao uravnotežena cjelina, u kojoj se, prema načelu kontrasta, logično smjenjuju polifoni i homofoni ulomci.

Kao što je Šulekov orkestralni slog i način instrumentacije otkrivao stil njegove osobne sinteze barokno-klasičnog i romantičarskoga glazbenog naslijeđa, tako se i vokalni slog Bašćanske ploče iskazuje kao sinteza najkvalitetnijih tekovina europske vokalne tradicije: tehnike staroga motetskog i misnog stila, karakterističnog za nizozemske polifoničare 15. stoljeća i skladatelje talijanske renesanse, tehnike kanonske imitacije i vokalne polifonije baroka, te harmonijske komponente bliske renesansnom vokalnom slogu. Amalgamirajući sve te segmente u vlastitom skladateljskom iskazu na razini višeslojnih sinteza, Šulek je stvorio antologijsko djelo novije hrvatske zborske glazbe. Velika je zasluga ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri da su već pomalo zaboravljenu Bašćansku ploču Stjepana Šuleka ponovno predstavile javnosti. I to u kontekstu programa koji je naglasio visoke dosege i upozorio na tisućljetne korijene hrvatske glazbe.