Šenoa, Milković, Kozarčanin

Miroslava Tušek, (Ne)poznata obzorja. Studije i ogledi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.

Skoro se tijekom čitave druge polovice 20. stoljeća u znanosti o književnosti i kritici prethodno, 19. stoljeće, držalo prevladanom epohom, koliko u zbiljskopovijesnom toliko i u problemskom, pa i u duhovnopovijesnom smislu. Nije nam ovdje iznositi razloge tom više hotimičnom negoli prirodnom zaboravu. Potkraj razdoblja, negdje od osamdesetih godina naovamo, znanost o književnosti ponovno se latila ne samo preocjenjivanja poznatih činjenica, nego je, otkrivši nove podatke, stala i preocjenjivati književnost 19. stoljeća. Uvelike su tome pripomogli današnji akademici Frangeš, Šicel, Tomasović i Jelčić, jamačno i Ivan Martinčić glede Šuleka i »Kola«, pa istraživači stiha, posebice Kravar.

I glede Šenoe zadnjih se desetljeća slika znatno izmijenila. Jedna od zaslužnijih istraživačica svakako je tu Miroslava Tušek, koja je osamdesetih godina proučavala veoma malo poznato razdoblje života i djelovanja Augusta Šenoe u mladim danima. O Šenoinu djelovanju u Pragu znalo se koliko i u doba njegova života. Gđa Tušek međutim pošla je tragom provjerljivih podataka u odgovarajućim ustanovama i arhivima, te došla do podataka svakako zanimljivih glede piščeva života, a u komparatističkom pogledu znakovitih i glede Šenoina djela. Ponajprije, valja reći da je Šenoa, poslan od Račkog na studij prava, to svoje pravo vrlo brzo zapustio; otprilike nakon četvrtog semestra. Rečeno pučki, bio je »propali student«. Što pustopašna mladost, što praški književni život, što nesklonost teorijskom radu, mlada je pisca odvela u središte praškoga književnog života, ako tim eufemizmom možemo izraziti boravljenje po kavanama i novinskim redakcijama. Baš kao i danas, mladenačkom se životu hoće i nekakvih honorara! Mladež nije sklona sustavnom radu, više joj je do novinskog lakrdijašenja, odnosno, danas, do »slikanja na teveu«.

Šenoa je dakle postao novinar, te je izvješćivao »Pozor« u Zagrebu, ali — sada to znamo zahvaljujući mukotrpnom istraživanju gđe Tušek — daleko je više izvješćivao praško čitateljstvo o zbivanjima u domovini. Pobuđen rodoljubljem tadašnjih Čeha, i Šenoa hoće raditi za dobrobit domovine. Pobuđen mladočeškim romantizmom, i on piše svoju mladenačku poeziju. Druži se s uglednim, tada još mladim piscima. Društvo su mu VitĐzslav Hálek, Jaromir Erben, František PalackË, Karolina SvĐtlá, Sofie Podlipska, Antonín Jaroslav Vrtâtka, i drugi. Boraveći u Pragu do 1865. godine, pisao je u češkim listovima, redovito o kulturnim i političkim prilikama u Hrvatskoj, o »Jíhoslovanima«, o kakvu senzacionalnom događaju. Bili su to vrlo ugledni listovi: »Národní listy«, »Hlas«, »OsvĐta«, »Politik« i »Wanderer«, posebice pak ugledni i vrlo čitani ilustrirani časopis »Zlatá Praha«, u kojoj je objavio u dva nastavka kulturno-povijesni feljton o Dubrovniku, te nekoliko pregleda hrvatske i južnoslavenskih književnosti. Pišući isprva uz dobre lektore, Šenoa je posve ovladao češkim književnim jezikom. Bio je dakle češki pisac!

Ta činjenica baca i novo svjetlo na njegove hrvatske feljtone. Kao što se zna, Šenoa je, posrednik u oba smjera, objavljivao u Zagrebu »Praške listove«, te još nekoliko feljtona o tradicionalnom praškom životu. Kako se u to doba novinstvo i novinarski stil nisu, kao danas, odlikovali prostaštvom i lažima nego blagim humorom i istinoljubivošću, Šenoa je upravo tim dijelom najranijega opusa udario temelje svome kasnijem opsežnom proznom opusu. A, glede primjerice »Vječnog Žida u Zagrebu« iz 1862., kanio je pisati humorističke skice a napisao je, u sukcesiji, sjajnu svoju prvu novelu!

Gđa Tušek prati, poslije Praga, i Šenoinu djelatnost u Beču (1865-67), gdje mladi pisac, vičan dakako i njemačkom slogu, piše i uređuje »Slawische Blätter« i »Glasonošu«. Istraživanja gđe Tušek valjalo bi nastaviti ondje gdje je ona stala: komparatistički i stilistički analizirati Šenoin mladenački opus. Bio bi to prilog povijesti hrvatsko-čeških književnih odnosa, te stilistici hrvatskoga književnog (književnostnog!) jezika sredine 19. stoljeća. Njegovu je oblikovanju upravo Šenoa bitno pridonio.

Knjiga (Ne)poznata obzorja sadrži i autoričinu svojedobno vrlo zapaženu studiju (objavljenu u časopisu »Croatica«) o hrvatskom feljtonu 19. stoljeća, od Ljudevita Farkaša Vukotinovića do Jorgovanića, Folnegovića i upravo Šenoe. Glede 20. stoljeća, autorica objavljuje svoju tematsko-motivičku studiju o Zvonku Milkoviću, o recepciji djela Ivane Brlić Mažuranić (sa značajnim podatkom da su »Priče iz davnine« objavljene i oduševljeno dočekane upravo na engleskom 1924. kao na svojoj prvoj postaji), te, na kraju, romantično lijep esej o velikom samotniku, piscu Mrtvih očiju i Sama čovjeka, nesretnomu Ivi Kozarčaninu.

Miroslava Tušek znanstvenica je tradicionalno solidne filološke škole, pozitivistica sa smislom za provjerljivu točnost, zapadajući kadšto, glede njoj dragih autora (Milković, Kozarčanin), u čisti lirski slog. Njime ona izražava koliko vlastitu nepreboljenu stopljenost s izabranim znanstvenim predmetom, toliko i stanovitu modu koja je vladala prije no što se u našoj znanosti o književnosti uspostavio stroži (semiotički, komunikološki, strukturalistički) književnoznanstveni funkcionalni stil. Ona miješa esej i filološku raspravu.

Takav je stil sredinom prošloga stoljeća potjecao iz dvaju izvora. Prvi je »autorsko jastvo«, iz kojega je proizlazilo i uvjerenje, da je osobnost i »lijepo pisanje« zalog književnoznanstvene uvjerljivosti. Ne bih nikoga trebao iznenaditi, velim li da je u vlastitoj vehementnoj inačici takvim stilom pisao i Miroslav Krleža. A njegove su lijepe eseje držali istinitim i točnim iskazima! Nije bio, dakako, kriv Krleža, nego slijepci na njegovu tragu. Drugi je izvor rečenoga stila fenomenološki usmjerena kritika i znanost o književnosti sredine stoljeća, s jasnim početcima u Martinu Heideggeru i francuskim esejistima: Mauriceu Blanchotu i Gastonu Bachelardu. Oba su izvora hrvatskoj znanosti donijela mnogo dobra, prije no su bila prevladana: »ukinuta«.