Samo tragom baštine

Samo tragom baštine

O protekloj kazališnoj sezoni u Varaždinu moglo bi se govoriti na mnogo načina. Ovisno o pristupu i interpretaciji, ona bi mogla dobiti različite uvide, koji bi ovisili i o uvažavanju ili zanemarivanju širega konteksta kazališnog života, strahu od općih mjesta, itd., itd. No kako nema ništa gore od dugih uvoda kratkim tekstovima, kakve je čak i u novinskoj sezoni kiselih krastavaca teško tolerirati, najbolje je što prije prijeći na stvar.

Zamjetnih zahvata u suvremenost u repertoaru zapravo nije bilo. Živućih dramskih pisaca, hrvatskih ili prevedenih, uglavnom također. Nastavilo se tradicionalnim njegovanjem tradicije, starije i novije, hrvatske i svjetske. Najstariji i još najveći kućni pisac ovoga kazališta, jedan od začinjavaca kajkavskoga teatra, Tituš Brezovački, pojavio se zaslugom redatelja Georgija Para svojim na ovoj pozornici dosad neizvođenim dramskim tekstom Sveti Aleksi, dramatiziranom legendom koju više ili manje svi kazalištarci mimoilaze, osim toga redatelja, koji se u njoj 1977. okušavao i na pozornici zagrebačke Komedije. U varaždinskoj prigodi, koja se sretno poklopila s božićnim blagdanima, odnosno latentnom potrebom za baroknim sjajem koliko veličanstvene toliko intimne svečanosti, predstava je sa svojim raskošno slikovitom i prisnom rekonstrukcijom školskog teatra u teatru (scenografija Dinke Jeričević) i maštovito kitnjastim kostimima (Marije Žarak) dobila ponajprije odlike vizualne senzacije. U svesrdnom nastojanju da ne bude zasjenjen dekorom (i za ženske uloge tragom rekonstrukcije isključivo muški) glumački ansambl krenuo je rubom burleske u gotovo bi se moglo reći hipertrofiranu karikaturalnost, koja bi bez smirujućih naglasaka Tomislava Lipljina i ganutljiva izraza bespomoćnosti mladoga Darka Plovanića u naslovnoj ulozi opasno zagazila u jednoličnost. To veći i izražajniji bio je zato završni obrat, što ga je kao istinsko iznenađenje apoteozom s ljupko naivnim trijumfom ljepote i dobrote u najneposrednijoj komunikaciji s gledalištem kao veliko slavlje i poentu večeri zanosno ostvario Ljubomir Kerekeš.

Melankolična melodrama

Sljedeći događaj na velikoj pozornici bio je povratak Odona von Horvatha u hrvatsko glumište predstavom njegova pučkog komada Don Juan se vraća iz rata u režiji Želimira Mesarića. Oni koji su svojedobno u Teatru ITD vidjeli gostovanje studenata kazališne akademije iz Graza s ovim djelom sjetit će se pomalo naturalističkog izraza teške poslijeratne bijede i pustoši, pri čemu je u sivilu dekora melodramska potka djela bila posve zanemarena. S jače naglašenom težnjom za univerzalnošću Želimir Mesarić pristupio je von Horvathovu Don Juanu kao melankoličnoj melodrami visoko estetizirana scenskog putovanja prema smrti kroz postaje nemogućih i izjalovljenih ljubavi, što je podjednako opravdano, ali teže dopire do autorova gorkog humora. Dojmljive vizualne obrise dali su scenograf Ivo Knezović i kostimografkinja Dijana Kosec-Bourek. Na Maloj sceni Zvonimir Rogoz Ivan Lovriček zapaženom izvedbom Krležinih Balada Petrice Kerempuha proslavio je četrdesetu obljetnicu glumačkoga rada, a na samom kraju sezone uprizorenjem Igre u dvoje Tita Strozzija u režiji Vladimir Gerića glumci Ljiljana Bogojević i Ivica Plovanić ostvarili su glumački trijumf u predstavi koju bismo rado pozdravili i na gostovanju u Zagrebu.

Raskol je preteška, razvod odveć pravnička riječ za ono što se, bit će slučajno, dogodilo u varaždinskom glumačkom ansamblu, koji kao da se podijelio na mušku i žensku stranu. Jedino je (odbjegli) prvak, sada gost iz HNK u Zagrebu, Ljubomir Kerekeš jednako dobro primljen na objema stranama, ostajući nositelj repertoara, možda u očekivanju dobro došle prinove. Nakon što je sudjelovao u strogo muškoj predstavi po uzoru na isusovački školski teatar Sveti Aleksi, Kerekeš je kao naslovni junak von Horvathova pučkog komada nastupio u raskošnom okruženju ženskog ansambla (Kralj-Novak, Rocco, Zelenika-Konjević, Sinošić, Bogojević, Krpan, Barath-Bastaić, Job), iz kojega bi mnoge zaslužile zamjetnije glumačke prigode. Naposljetku, neizbježno pitanje. Je li sezona na velikoj sceni dala ostvarenja dužeg daha, predstave iznimna dometa koje bi mogle trajnije poživjeti s publikom u svojem gradu i na gostovanjima poput uspjeha iz prošlih sezona, kao što su primjerice predstave Bogi Ivač ili Vsakovič? Ako je odgovor negativan, slaba je utjeha u tome što ni u drugim sredinama nažalost uglavnom nije bolje.

Marijana Grgičević