Rod Steiger

I dok i nije nastupao u glavnim ulogama, publika ga je pamtila: krupan, robustan, često u ulogama negativaca, s uočljivom iznadprosječnom histrionskom energijom

Prije dva tjedna preminuo je u sedamdeset sedmoj godini života poznati američki filmski glumac Rod Steiger, koji je svojom nazočnošću punih dvadeset godina obilježavao američki, na trenutke i na neuobičajen način i europski film. Rođen je u Washingtonu, služio je za Drugoga svjetskog rata u ratnoj mornarici, a zatim pohađa glumačke škole, među kojima i slavni Actors’ Studio. Nastupa u kazalištu (Broadway), a na filmu debitira 1951. u Zinnemannovu filmu Teresa. Na sebe je privukao pozornost i dobio nominaciju za epizodnu ulogu u filmu Na dokovima New Yorka (1954) Elije Kazana, a Oscarom je nagrađen 1967. za ulogu šerifa u filmu Normana Jewisona U vrelini noći. No, i dok i nije nastupao u glavnim ulogama, publika ga je pamtila: krupan, robustan, često u ulogama negativaca, s uočljivom iznadprosječnom histrionskom energijom. Te odlike, pak, vraćaju nas i u posebnu fazu u povijesti sustava zvijezda.

Riječ je, naime, o stalnom podtipu u tom sustavu, koji je trajao pedesetak godina. Dok su se neki dominantni tipovi i mijenjali, neki podtipovi, za koje su bile rezervirane druge glavne uloge, usprkos razvojnim varijacijama, znali su biti postojaniji. Riječ je, naime, bila više o tipu lika, i to onoga koji je u dramskom kontekstu djela zapravo potpora glavnom. Bio je to negativac koji je u priči filma prepreka i prijetnja junaku (najčešće tzv. čovjeku od akcije ili momku iz susjedstva), što znači i šansa koja junačini pruža prigodu da iskaže različite vrline. Prema ondašnjim standardima, a također dugotrajnim standardima privlačivosti, taj negativac bio je ili neobična ili ružna izgleda.

U sustavu zvijezda taj se sekundarni tip nazivao heavy, a kad bi se govorilo o liku, onda je to bio bad man (gay) — dakle, najčešće kriminalac, nasilnik, grubijan, a nešto rjeđe i uglađeniji podmukli nitkov. Da bi se podsjetilo, dovoljno je spomenuti onoga s reputacijom najružnijega, a to je bio Jack Elama, kojega su otprilike do potkraj pedesetih pozitivni likovi ubili u pedesetak filmova, u mnogima već na samom početku. No, dotle je već pružio jasni žanrovski signal, a i onaj čvrsto svjetonazorni — da na ovome svijetu nažalost ima i loših ljudi, koje, međutim, čeka zaslužena kazna, pa je dobro što Elama kadikad bude ucmekan kao pas. I opisujući dalje taj lik, bila je to osoba koju — prema određenju publicista — volimo mrziti. Tek rijetko netko je bio zvijezda zahvaljujući i takvim ulogama. Neko vrijeme u tom smislu briljirali su Sesue Hayakawa, Erich von Stroheim, a poslije u nekoliko uloga i James Mason.

Poseban profil

Svi ti glumci s atributom heavy imali su i specifičnije karakteristike — najčešće markantni, razlikovali se izgledom, pogodovali su različitim žanrovima, izražavali su i različite vrste zloće i nasilnosti. Rod Steiger počeo je uglavnom s takvim ulogama, ali se i razlikovao, imao je svoj profil. On je bio heavy koji se i koleba, koji zna izazvati i sažaljenje. Primjerice njegova je prva slavna uloga ona brata Marlona Branda kojega potkupljuje podzemlje u filmu Na dokovima New Yorka, zbog čega se na rubu suza nađe Brando, a možda i poneki gledatelj. U Oklahomi (1955) Freda Zinnemanna, pak, postoji antologijska scena. Iako je to pastoralni mjuzikl, u njemu postoji i zao grubijan (Steiger), koji je uz to još i priglup. I u jednom broju pjevaju njemu dobri momci kako će on zapravo biti ovjenčan svojom smrću, kako će biti neprežaljen, u što se on uživi, ne znajući, siromah, da ga ne vole i da će završiti na vilama. U tom prizoru svojom pjesmom likovi zapravo deklariraju stajalište gledatelja da je to čovjek kojega volimo mrziti, ali koji nam može pružiti i sadističko zadovoljstvo.

I glumio je Steiger u takvim, drugim glavnim ulogama, u ulogama uglavnom urbanijeg heavyja, koji često zna nešto i o bontonu sve do početka 1960-ih — u filmovima Premingera, Aldricha, Robsona, a 1959. bio je i vrlo uvjerljiv Al Capone u filmu Richarda Wilsona. Tada, naime, počinje dobivati glavne uloge, a i putovati u Europu, gdje se ističe kao građevinski špekulant u filmu Francesca Rosija Ruke nad gradom (1963), a i kao Mussolini u filmu Mussolini: posljednji čin (1974) Carla Lizzanija i Napoleon u Waterloou (1970) Sergeja Bondarčuka. U oba povijesna filma kraj mu je bijedan; njegov Napoleon izgubi dostojanstvo i izazove zažaljenje: poražena, dok urla i rida, odnose ga pobočnici s bojišta.

No, vremena se mijenjaju, a i sustav zvijezda ima posebne i donekle autonomne zakone. I tako, u vremenu tzv. novog Hollywooda, u vremenu kada se demistificiraju mnogi američki mitovi i razaraju ustaljene predodžbe Amerikanaca o sebi samima, počinje preispitivanje obilježja dotad obožavana lijepog izgleda i, dakako, javlja se stajalište da i oni neprivlačni mogu biti pronositelji vrline, pa će to, na primjer, utjecati na promjenu likova dotadašnjih grubijančina Leeja Marvina, Charlesa Bronosona i dr. No, uz taj događaj, do kojeg dolazi prema razvojnom principu kontrasta, utjecao je i onaj dijelom autonomni zakon zvjezdanog sustava. Ništarije koje smo voljeli mrziti, a koje smo gledali u pet-šest filmova godišnje, postali su, kao dio repertoara koji volimo, nešto što pripada i voljenom u svijetu filma. Riječ je, prema tome, bila i o voljenju negativca, a kad se nekoga voli...

Trostruki preobražaj

Steiger tako s trima filmovima doživljuje preobražaj: u talijanskom Došao je čovjek (1965) Carla Lizzanija on je papa Ivan XXIII, u Čovjeku iz zalagaonice (S. Lumet, 1965) beskrupulozni iscjeđivač posljednjega što siromasi imaju, koji na kraju shvati svoju neljudskost i, napokon — nagrada Oscar — južnjački šerif u U vrelini noći, koji na kraju prihvaća pomoć preziranog crnačkog detektiva, tog prokletog crnčuge. I sada Steiger definitivno predstavlja ono što se naziva karakternim glumcem, dakle, glumac sa statusom koji izmiče tipologiji sustava.

No, što je danas s tipom heavyja? Godine 1967. Ian i Elisabeth Cameron napisali su knjigu The Heavies (London, Studio Vista) u kojoj prtretiraju više od stotinu glumaca toga žanra, a mnogi od tih poznati su i mlađim gledateljima jer nastupaju u mnogim klasicima američkoga filma. Tu su knjigu oni, čini se, napisali u posljednjem trenutku, trenutku prije naznačene promjene, obuhvativši razdoblje od dvadeset i pet proteklih godina. Bi li se takva knjiga, o jednako dugu nedavnom razdoblju, mogla napisati danas? Ima i danas nešto specijaliziranih nitkova na ekranu; na um pada Steve Buscemi, neke uloge Joea Pescija, bio bi takav De Niro iz Dobrih momaka da pretežito tumači takve uloge, možda William H. Macy da je malo manje slabić? Svakako, broj je neznatan u usporedbi s prijašnjim. Je li to zato što glumci nastupaju u manje filmova no prije pa se toliko ne ponavljaju pred gledateljevim očima? Nije li to zato što se briše granica između dobrih i loših, još više ona između nasilnih i nenasilnih?