Referiranje na zbilju

Referiranje na zbilju

Za razliku od tri navedena recikliranja već viđenog, Delmestre je Nasrtajima na njen život ponudila novinu, ugodno iznenađenje u obliku eksperimentalnoga projekta svojevrsne antidrame

Sintagma osječka kazališna scena dugo je bila sinonim za izvedbe na repertoaru jedinoga kazališta u Osijeku — Hrvatskog narodnog kazališta — no čini se da je na pomolu promjena jer Neovisna umjetnička scena Barutana postaje sve aktivnija. Nakon Mishimine Gospođe Aoi u režiji Sanje Ivić na samom je kraju ovogodišnje sezone Noževima u kokošima Davida Harrowera, u režiji Saše Anočića podigla zanimljivost uzburkavši kazališni život grada na Dravi.

HNK u Osijeku ove godine zaključilo je 95. kazališnu sezonu i gotovo jednaku medijsku pozornost privuklo događanjima na kazališnim daskama kao i događanjima oko njih budući da su ta često bila isprepletena pikantnim i dramatičnim zapletima: mnogo buke izazvao je otkaz Saše Anočića i njegov odlazak u ZeKaeM, kamo je prošlu sezonu otišao i Anočićev kolega Krešimir Mikić; nešto je manje zapažen odlazak Hrvoja Barišića, ali je s velikom pozornošću i političkim implikacijama praćen izbor za novoga ravnatelja drame: naime, dramski kazališni repertoar sljedeće sezone krojit će Velimir Čokljat, koji je već obavljao tu funkcije do 1993. godine, a iste ga je godine zamijenio Darko Milas ostavši na funkciji do prije šest-sedam mjeseci, a kada je podnio ostavku zbog, kako je rekao, klipova koje mu u radu podmeću ljudi iz kuće, nerijetko s izraženijim političkim backgroundom. Osim promjene kadra česta su tema novinskih napisa bile i financijske poteškoće u kojima kazalište grca već desetljećima, kao i problem nepostojanja kazališne publike u Osijeku: osim one premijerne, mjesta uglavnom pune srednjoškolci, kojima je odlazak na predstavu uklopljen u nastavni program...

Na repertoaru HNK ove su sezone ponuđene četiri dramske premijere: u listopadu 2001. postavljena je hrvatska praizvedba djela Zsigmonda Moricza Rodbinske veze, a koju je režirao Tamás Balikó, u prosincu slijedila je također hrvatska praizvedba drame Tone Partljiča Jedan dan istine u režiji Želimira Oreškovića; u ožujku 2002. izvedena je drama Kažiprst Borislava Vujčića čiji je redatelj Radovan Marčić, a posljednja premijera u sezoni izvedena je u lipnju, prema djelu Martina Crimpa Nasrtaji na njen život, u režiji Nenni Delmestre.

Vrtlog mita i korupcije

Zajednička nit koja se proteže u prvim trima predstavama jest izravno referiranje na (osječku, hrvatsku), i to suvremenu, društvenopolitičku zbilju začinjenu raznovrsnim aferama: fabularni slijed Rodbinskih veza razvija se oko velike gospodarske afere koja je svojevremeno uzdrmala mađarsku javnost fokusirajući se na naivna mladca koji se našao u vrtlogu mita i korupcije, gdje pokušava tragati za istinom i pravednošću. Ponesen osjećajem moći i strastima u konačnici postaje žrtvom, tragičnim likom koji rascijepljen vlastitim unutarnjim konfliktom izabire smrt. Satirična komedija Jedan dan istine na pozornicu dovlači mnoštvo likova iz srednjeg društvenog sloja čiji je svakodnevan jezik, uz brzu izmjenu replika, isprepleten jeftinim usporedbama i aluzijama na seks, sa središnjim motivima društvene nepravde i korumpiranosti vladajućih koji ističu da je sva moć u kapitalu, Kažiprst pak reciklirajući geteovsku tematiku prodaje duše đavlu također podsjeća kako povijest uporno ponavlja identične, i to tragične, sudbine zrcaleći ih u svim vremenima, pa tako i u današnjici.

Za razliku od tri navedena recikliranja već viđenog, Delmestre je Nasrtajima na njen život ponudila novinu, ugodno iznenađenje u obliku eksperimentalnoga projekta svojevrsne antidrame: djelo provokativno, agresivno, zastrašujuće, zbunjujuće — bez dramske radnje, vremena i mjesta, pa čak i glavnog lika koji bi se pojavio na pozornici. Predstava je izazvala oprečne ocjene, a pitanje koje se najčešće postavljalo ticalo se recepcije: kojem je dijelu i tako malobrojne kazališne publike ta teško prohodna, hermetična predstava zapravo namijenjena?

Posjećeno kulturno ljeto

No da osječka kazališna publika i te kako postoji i da ne treba podcjenjivati njezin ukus i interese moglo se izvrsno vidjeti u posjećenosti programa Osječkoga ljeta kulture tijekom srpnja: gostovanje Zagrebačkog kazališta mladih s predstavom Brat magarac Renea Medvešeka pred improviziranu pozornicu u dvorištu Rektorata privuklo je oko tisuću gledatelja; isti je odaziv bio i na gostovanju Nemoćnika u pameti u režiji Jiűija Menzela i izvedbi Gradskog kazališta Komedija, a da kvaka nije samo u tome da je trava u susjednom dvorištu uvijek zelenija, svjedoči i već spomenuta domaća, osječka predstava Noževi u kokošima, koja se može skicirati kao sraz humora, nasilja, seksa i ljudske gluposti, u izvedbi Neovisne umjetničke scene — naime, Barutana je bila premala za sve zainteresirane gledatelje.

Kristina Peternai