Razbijeni mit

Razbijeni mit

Paradoks je da se najboljom predstavom sezone i vrhuncem mandata, koji je stalno ustrajavao na urbanom, na modernom, na svjetskom teatru pokaže predstava koja na scenu vraća ruralni motiv, koja ne pokušava biti agresivno moderna bez ikakva pokrića i koja ne mrda iz Hrvaca, sela u blizini Sinja, čiji su glavni scenski rekvizit svinjske polutke

Četvrta, posljednja dramska sezona Mani Gotovac i Ivice Buljan u splitskom HNK mogla bi se rezimirati prilično drastično: najlošija sezona njihova mandata koja je završila jednom od najboljih, ako ne i najboljom predstavom u protekle četiri godine. Riječ je o praizvedbi drame Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka u režiji Nenni Delmestre, premijeri koja se radikalno suprotstavila svemu onom što je uspostavljeno kao koncept i nit vodilja promovirana u splitskoj Drami u protekle četiri godine.

Niz banalnih viceva

Sezona je počela nečim što se naziva Krovna udruga i pretendira biti komedijom, po uzoru na, zapisali su autori, Allo, allo i američki sitcom. Ivica Ivanišević i Ante Tomić napisali su jedan od najbanalnijih komada koji se u proteklom desetljeću pojavio na domaćim scenama, navodno komediju, koja nema nikakvag dodira s dramskim umijećem, koja je niz banalnih viceva bez ikakve dramaturške niti i za koju je prava šteta što je nitko izvan Splita nije vidio kako bi se mit o genijalnosti u splitskom HNK konačno razbio. Mario Kovač nije svojom režijom pokazao baš ništa od svoga talenta, uspio je još ogoliti sve dramaturške nebuloze, a to kako se tu glumilo, vikalo i prenemagalo nije dugo viđeno. Cijela je ta ratna splitska priča dobila neugodne ideološke konotacije, jer su se neki usudili reći da crno-bijelo viđenje svijeta po kojem je jedan narod pitom i ljubazan, a drugi primitivan i brutalan, smrdi na šovinizam i da je potpuno svejedno kako se koji narod u takvoj isključivoj podjeli zove. Bilo kako bilo, potpisnik ovih redaka zbog svoje je kritike Krovne udruge zaslužio od intendantice titulu najgore životinje, proglašen je nečasnim (!?) i održana mu je u više navrata kratka ždanovljevska poduka Kako treba pisati čistu kazališnu kritiku (a da se ne bude najgora životinja). Na što nitko u Hrvatskoj nije posebno reagirao.

Nepoznavanje Krleže

Slijedilo je operetno prikazanje Gospode Glembajevih, za koju je prigodu izmišljen »veliki svjetski redatelj« Aleksandar Anurov, koji je, potvrdili su kolege iz Moskve, a dokazala i njegova režija, tek odličan ruski glumac-komičar bez profesionalnih režija. Ako se na Mirogoju tada treslo, nije teško pretpostaviti tko se u grobu okretao. Takvo elementarno nerazumijevanje Krleže, za kojeg je sam Anurov saznao tek kad mu je ponuđena splitska režija, a koliko ga je stigao čitati bjelodano je bilo na premijeri, nije odavno viđeno na domaćim scenama. Teško je odlučiti se što je u predstavi bilo nebuloznije, vožnje romobilom, tijardovićevska koreografija, peristilska scenografija ili dramaturške intervencije koje su pojele ponajbolje napisane uloge.

Kako je Anurov, rekli su u Upravi, čovjek koji je navikao raditi dvanaest sati dnevno, dodijeljen mu je još jedan Krleža, U agoniji, opet režiran s nizom elementarnih prekršaja, ali u kojem se glumci nisu dali ni na romobile ni u operetne koreografije pa su Zoja Odak i Milan Štrljić uspjeli zadržati dovoljno Krleže da cijela priča ipak bude donekle podnošljiva, što je u sezoni do toga trenutka bilo već dostignuće.

Sjajna Zagora

A onda se u splitskom HNK na samom početku ožujka (nije li to malo rano za posljednju sezonsku premijeru?) dogodio vlaški vikend, kad su pod zajedničkim nazivom Oj Zagoro praizvedeni Oprosti Stipe, monodrama Ilije Zovka u režiji Milana Štrljića i koprodukciji sa Štrljićevim privatnim kazalištem Vitra i Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka. Dva komada iza brda najednom su pokazala kako iza tog brda u zaleđu Splita stvari i nisu tako crne kako ih često pokušava pokazati i kako i tamo žive nekakvi ljudi koji ne samo da se znaju koristiti nožem i vilicom i nisu primitivci nego imaju i (čehovljansku) dušu. Zovkova monodrama nepretenciozan je glumačko-spisateljski rad, koja je uspjela dodirnuti emociju naizgled svakodnevnom pričom iz života malih ljudi. Ono što međutim postiže Elvis Bošnjak u Nosi nas rijeka, u mirnoj, preciznoj i temeljitoj režiji Nenni Delmestre i s minuciozno razrađenim glumačkim dostignućima pravi je vrhunac realističkog kazališta, uz nenametljivi čehovljanski odmak, i predstava na koju je splitska publika, nakon silnih pseudomodernističkih kazališnih maltretiranja, reagirala kao žedni na kišu. Paradoks je da se najboljom predstavom sezone i vrhuncem mandata, koji je stalno ustrajavao na urbanom, na modernom, na svjetskom teatru pokaže predstava koja na scenu vraća ruralni motiv, koja ne pokušava biti agresivno moderna bez ikakva pokrića i koja ne mrda iz Hrvaca, sela u blizini Sinja, čiji su glavni scenski rekvizit svinjske polutke.

Oproštajna sezona dueta Gotovac — Buljan još je jednom dokazala da se suvremeno kazalište ne postiže isključivo vanjskim scenskim efektima, lažnim i davno prožvakanim šokovima, iz većih scenskih sredina preuzetim konceptima, te bučnim naglašavanjem i dociranjem u svakoj prigodi kako je riječ o modernom teatru. Jer, mi to sami, ovako neuki i osuđeni na provinciju, inače ne bismo zapazili.

Zato bih rekao da je — s iznimkom Bošnjakove drame — najbolje u protekloj dramskoj sezoni bilo baš to što je bila — oproštajna.

Jasen Boko