Prezreni na svijetu

Prezreni na svijetu

Svijet duhova (Ghost World), red. Terry Zwigoff

Američki filmovi i TV serije stvaraju toliko lažnu sliku srednjoškolskoga života da se ponekad čini gotovo nemogućim od njih očekivati da ga prikažu iole stvarnim. Svijet duhova Terryja Zwigoffa utoliko predstavlja iznimno osvježenje na repertoaru. Ovaj dokumentarist, koji je na glas došao filmom o underground karikaturistu R. Crumbu, za svoj je igrani debi odabrao sličan materijal, strip Daniela Clowesa Ghost World. Obojica su kao koscenaristi ove godine bili nominirani za Oscara, pomalo neočekivano postavši perjanice one strane američke simbioze filma i stripa koja nema potrebu posezati za superjunacima kako bi rekla nešto relevantno. (Filmovi Iz pakla i Road to Perdition dio su istog, obećavajućeg trenda.)

Svijet duhova priča o dvije maturantice koje se ne žele uklopiti u prevladavajuću, melodramatsku medijsku sliku svojih vršnjaka. Enid (Birch, u ulozi koja predstavlja organsku ekstenziju njezina nastupa u Vrtlogu života) i Rebecca (Johanssen, koja također nakon niza dječjih uloga stasava u zanimljivu mladu glumicu) dvije su djevojke kakve se može zateći u svakom razredu: odviše inteligentne, stoga ne baš popularne, druže se kako bi jedna drugoj čuvala leđa u svakodnevnom srazu s banalnom okolinom. Mjesto u kojem žive prigradsko je naselje Los Angelesa, ali to bi jednako tako mogao biti i bilo koji američki, pa i europski gradić — globalni konformizam dokinuo je svaku individualnost njihova okoliša, što im dodatno otežava potrebu da očuvaju individualnost u tom prijelomnom trenutku svojih života. Nakon mature od njih se očekuje da upišu fakultet i krenu nekim od zacrtanih putova integriranja u društvo. Rebecca, koja je ponešto slabiji karakter, s vremenom će pristati na kompromis, te naći zaposlenje i stan. Enid neće. Njezin će junak postati Seymour (Buscemi, u jednoj od najboljih uloga karijere), također iznimno senzibilan čovjek srednjih godina koji utjehu od sveprožimajuće depresije nalazi u sakupljanju raritetnih ploča. Svijet duhova znade da obuzetost nekom pasijom nije izlaz, već samo način preživljavanja u vremenu potrošačkoga konformizma. Stvarna emocija pretočena u nju smjesta osobi daje pridjev gubitnika, no to možda nije naročito odbojno kad se znade kakva je alternativa, čini se da tvrde Zwigoff i Clowes.

Više situacija unutar ovako mudro opserviranog problema tvori Svijet duhova jednim od najboljih filmova iz suvremene američke neovisne produkcije, no ipak mi je naročito dojmljiv podzaplet o Enidinom snalaženju na popravnom iz likovnog. Naime, Enid izvrsno crta, no njezin je talent nebitan u eri postmodernog, politički korektnog tumačenja umjetnosti. Kad ona napokon pristane igrati igru prema takvim pravilima i priloži rad koji suočava Amerikance s njihovom nedavnom rasističkom prošlošću, osveta sustava bit će nemilosrdna. Istina će se po Enid pokazati pogubnijom čak i od potrebe da ostane individua. Ovo su iznimno ozbiljna pitanja, s kojima se američki neovisnjaci suočavaju jednako nevoljko kao i Hollywood.

Ipak, sve ove vrline Svijeta duhova ponešto su kompromitirane Zwigoffovim razmjernim nedostatkom zanatske vještine. Film nema naročit ritam, vizualiziran je jednako umješno kao i većina hrvatskih filmova, a dramaturški kostur scenarija počiva na konstrukciji koja je mogla biti znatno jača. Ovo primjećujem samo stoga što je tim bjelodanije da se radi o ružnom pačetu, filmu koji će teško pronaći publiku, ali će među senzibilnima i prezrenima zacijelo naći kultno poklonstvo.

Vladimir C. Sever