Predviđanje prošlosti

Predviđanje prošlosti

Josip Barković, Rasplet u Rimu, Naklada Pavičić, Zagreb, 2002.

Često se tvrdi kako je za dobro i objektivno sagledavanje povijesnih činjenica nužan vremenski odmak. No, velik broj vrlo uspjelih domaćih romana i pripovjedaka iz devedesetih često se bavio baš neposrednom hrvatskom svakidašnjicom. No, zanimljivo je da su se u posljednjem desetljeću reaktivirali i neki od pisaca starije generacije čije su glavne literarne uspješnice, uglavnom, već pale u zaborav. Upravo oni su se odlučili obračunati s nekim zbivanjima iz svoje prošlosti zaključivši vjerojatno kako sada, s prave distance, mogu dobro sagledati stvari. Jedan je od najsvježijih romana koji se bavi takvom (ne)podobnom prošlošću Rasplet u Rimu: roman o Zagrebačkom velesajmu Josipa Barkovića.

Loša iskustva s bratstvom i jedinstvom

Rođen još davne 1918. godine, Barković je velik dio književnoga opusa posvetio rodnom kraju — Lici, te zbivanjima vezanim uz Drugi svjetski rat, u kojem je i sam aktivno sudjelovao kao pripadnik partizana. Mnogi čitatelji još bi se i sada mogli prisjetiti njegova najvećeg hita iz tog okruženja — Vjeveričina romana Zeleni dječak. No, za Barkovićev su opus najvažnija njegova ozbiljnija djela ratne tematike, u kojima je vrlo realistično opisivao ono što je sam vidio i doživio, bez previše umjetničkog kićenja i bez pretjerana razmišljanja o stilistici ili karakteristikama pojedinih pravaca koji se, kako sam Barković kaže, ionako mijenjaju svakih desetak godina. U skladu s općom atmosferom i u Barkovićevim se romanima iz toga doba mogu naći internacionalne ideje o bratstvu i jedinstvu svih naroda. No, uvidjevši sve loše strane koje su se često skrivale iza općih parola, Barković se sada okrenuo opisivanju osnovnih životnih problema u trenucima kada su se u ljudi počele javljati prve sumnje u ispravnost komunističke ideologije.

Roman o intimnoj propasti

Glavni junak Raspleta u Rimu upravo je takav jedan pojedinac — Egon Virt. U Drugom svjetskom ratu čvrsto se borio za oslobođenje svoje zemlje i ideale koje je komunizam propagirao, no upoznavši prilike u svijetu gdje je boravio po najrazličitijim poslovnim i političkim zadacima, sve više sumnja u budućnost socijalističke Jugoslavije. Potkraj pedesetih, upravo dok razmišlja o životu u inozemstvu, nude mu istaknuto mjesto generalnog direktora Zagrebačkog velesajma koje, nakon kraćeg oklijevanja, ipak prihvaća. Uz čvrstu potporu gradonačelnika Većeslava Holjevca — Vece, Virt provodi poslovni program koji ima vrlo malo zajedničkog sa socijalističkim konceptima samoupravljanja, zbog čega se uskoro grupiraju njegovi pristaše, ali i neprijatelji. Nakon pada njegova moćnog zaštitnika — u opasnosti je sada i Virtova karijera. No, u drugom dijelu knjige Barković težište romana prebacuje na Paulu Duler, Virtovu najbližu suradnicu. Podrijetlom iz bogate buržoaske obitelji i odgojena u strogom katoličkom duhu ona, nakon intimne afere s Egonom, postupno izdaje sve svoje ideale — od obiteljskih do poslovnih, političkih, pa i vjerskih. Na kraju, potpuno moralno shrvana i uvučena u podle komunističke spletke, tragično okončava svoj život.

Barković je vrlo plitko i predvidljivo postavio odnose između glavnih karaktera, a pridružuje im, ili suprotstavlja, podjednako jednobojne epizodiste. Zlikovci su u njega posve crni, tek ih povremeno i sasvim očekivano gricne crv sumnje, dok oni nevini uvijek znaju kako pravilno postupiti u određenoj situaciji. Tek je Paula, razapeta između ta dva svijeta, nešto detaljnije i zanimljivije obrađen lik. To posebno dolazi do izražaja na samom kraju, kada Barković s mnogo emocija, ali i osjećaja za mjeru, zaokružuje njezinu sudbinu. Barković se u ovom romanu potrudio uvjerljivo dočarati i atmosferu jednog razdoblja — to mu je ponajviše uspjelo pomoću arhaičnog i pomalo naivnog literarnog stila. Tako on tu opisuje izvanbračnu aferu u kojoj sudionici sami sebi predbacuju biranim pjesničkim riječima, neprestano pobuđuju jedno drugo na dubokoumna preispitivanja životnih vrijednosti i političkih stajališta, a uz sve to u krevetu još rješavaju i uzajamne obiteljske probleme.

Pretjerana ispravnost

No, najveći su nedostatak gotovo svih literarnih djela koja se obračunavaju sa zbivanjima iz piščeve prošlosti spoznaje autora o neposrednim posljedicama tih zbivanja. A ta se saznanja tada neizbježno odražavaju i na likove njegova romana. Tako Barkovićevi glavni junaci sasvim jasno vide propast socijalističkog poretka, bez problema uočavaju sve njegove političke i gospodarske nedostatke te predviđaju vlastitu sudbinu — gotovo kao da gledaju u čarobnu kristalnu kuglu. Ta pretjerana ispravnost i vidovitost većine likova čitatelja može poprilično iziritirati. A, iako vrlo autentičan i uvjerljiv, među ostalim i zbog mnogobrojnih autobiografskih momenata, autorov književni stil iz pedesetih suvremeni će čitatelj bez razmišljanja okarakterizirati kao dosadan, ili barem odveć moralizatorski i poučan.

S obzirom na nastupajuće godišnje odmore, možemo slobodno reći da je književna sezona zima/proljeće 2001/2002. zasigurno pokazala modele i kreatore s mnogo većim potencijalom da ih se svrsta pod: obavezno nabaviti za vruće ljetne dane.

Jelena Gluhak