Poezija svakodnevnih stvari

Poezija svakodnevnih stvari

Kounellis traži od promatrača da pri istraživanju njegovih radova upotrijebi sva svoja osjetila. On spaja različite materijale u vrlo dramatske kompozicije, koje bi se mogle svesti na dihotomiju struktura (anorganska forma) — senzibilnost (organska forma), dva aspekta koja su u dijalektičnom uzajamnom djelovanju

Gent je široj publici možda najpoznatiji kao grad srednjovjekovne arhitekture, gotičkih crkava, slavnih tornjeva, slikovitih kanala i nadasve katedrale čiji prostori čuvaju Gentski oltar Jana Van Eycka. No od 1999, nakon više od dvadeset godina borbe i nastojanja, Gent i Belgija dobili su muzej suvremene umjetnosti SMAK (Stedelijk Museum voor Actuele Kunst) i time se definitivno ucrtali na kartu svjetske scene suvremene umjetnosti. Osim djela iz iznimno vrijedne i zanimljive zbirke umjetnosti od 1945. do današnjih dana, čija se postava periodično mijenja, muzej je vrlo aktivan u organizaciji izložbi kako velikih svjetski poznatih imena tako i mladih, neafirmiranih, tek dolazećih umjetnika. Okosnicu zbirke ponajviše čine djela umjetnika Arte Povera iz Italije koji su šezdesetih i sedamdesetih godina na vrlo radikalan način uveli novi jezik i ikonografiju uporabom organskih i industrijskih, nekonvencionalnih i neumjetničkih materijala i postupaka. Prvom samostalnom, retrospektivnom izložbom Jannisa Kounellisa u Gentu, jednog od najvećih umjetnika Arte Povera, SMAK se vraća korijenima svoje kolekcije.

Posvajanje prostora

Izložbu čini šezdesetak djela iz razdoblja 1958-2001, s posebnim naglaskom na recentnije instalacije, a postavili su je Jan Hoet, otac i direktor SMAK-a (našoj javnosti poznatiji kao glavni kurator Documente IX 1991), i sam umjetnik koji je u Gentu boravio dva tjedna. Kounellis uvijek intenzivno i osobno percipira i posvaja dani prostor, čijom transformacijom stvara dramatsku pozornicu na koju uvodi svoje radove: »Cijeli je muzej platno na koje stavljam svoju sliku.« Prostor čini osnovu Kounellisova jezika, i promatrač se aktivno kreće kroza nj pokušavajući dešifrirati tajne kodove. U svojim radovima Kounellis se koristi organskim materijalom: ugljenom, vrećama od jute, vunom, starim kaputima, kavom, drvom; anorganskim materijalom: čeličnim pločama i gredama, starim željezom, fragmentima gipsanih odljeva antičke skulpture, okvirima metalnih kreveta; i životinjama kao što su leptiri, ptice i zlatne ribice. On spaja različite materijale u vrlo dramatske kompozicije, koje bi se mogle svesti na dihotomiju struktura (anorganska forma) — senzibilnost (organska forma), dva aspekta koja su u dijalektičnom uzajamnom djelovanju.

Motiv koji nas kao kroz labirint vodi kroz prostore jesu vreće od jute napunjene ugljenom, postavljene u krugove koji su i sami ispunjeni ugljenom. Ti će nas krugovi pratiti do kraja izložbe. Poslije će Kounellis vreće ugljena slagati na metalne police, ispisivati tiskarski nanesenim brojkama, slovima i strelicama (prizivanje radova iz prvoga razdoblja s kraja pedesetih, dok je još bio vezan uz dvodimenzionalnu površinu), slagati crvena platna na vreće. Izbor materijala nije nimalo slučajan i ima duboke kulturološke konotacije. Ugljen kao simbol industrijalizacije i 20. stoljeća asocijacija je na rudnike i težak rad i s druge strane na toplinu i zemlju. Vreće od jute u kojima se prenose dobra s jednog kontinenta na drugi, mjera koja spaja različite kulture kroz trgovinu i transport. U jednom radu, gdje jednostavno uzima vreće kao takve i polaže ih jednu na drugu na kolica, izravno se sugerira njihova uporaba u transportu.

Cijela grupa radova zasniva se na čeličnim pločama 100 X 70 cm, koje već od kraja šezdesetih postaju njegov prepoznatljiv znak. One znače određenu mjeru, kao i vreće koje puni ugljenom. Same dimenzije sugeriraju crtaće listove. To stvarno i jesu listovi na kojima Kounellis slika, ali njegov materijal nije ulje, nego komadi pronađena drva, ugljen, čelične grede, leptiri, uljne lampe, stare šivaće mašine. Tako stvara seriju tamnih monokroma s komadima ugljena koje pravilno, ritmički, niže u redove i veže žicom kroz probijene čelične ploče, ili ih pak ispunjava šarenim delikatnim leptirima. U drugom slučaju jednostavno vješa čelične ploče na zid i preko njih prebacuje vreće od jute (izravne reminiscencije na Burrijeve vreće), ili spaja čelične ploče u golemi mural, u koji utiskuje fragmente gipsanih odljeva antičke skulpture.

Dihotomije, fragmenti, kontrasti

Ovdje se moramo zaustaviti na motivu fragmentacije, koju Kounellis upotrebljava formalno — odlomljeni komadi antičke skulpture kojima se sugeriraju slavna vremena prošlosti, pa čak i njegovo grčko podrijetlo (iako se on uvijek osjećao talijanskim umjetnikom i dvadeset godina nije posjetio Grčku), ali i simbolično — fragmenti izgubljene cjelovitosti čovjeka i svijeta, izgubljene vizije. Kounellis duboko promišlja prošlost i sadašnjost zapadne civilizacije, sve revolucionarne povijesne događaje, od otkrića Amerike i Francuske revolucije pa do cijeloga prošlog, toliko dramatičnog stoljeća, koje promatra kroz dramu i kontradikcije (»Od rata naša kultura živi kroz kontradikcije i mi imamo samo kontradikcije«). Sve njegove radove prati konstantna napetost između materijala — anorganskog i organskog, mekog i tvrdog, teškog i laganog, lomljivog i čvrstog. Svojim kompozicijama spaja kontradiktorne elemente i stvara iznimnu dramatiku. To se posebno snažno osjeća u dva rada: jedan, kojim stvara gotovo trodimenzionalne kubističke kompozicije asimetrično postavljenih čeličnih ploča na zid, probijenih teškim metalnim kukama i sajlama na koje vješa dijelove olupine drvenog broda; drugi, gdje na čelične ploče stavlja teške čelične grede, oko kojih obavija stare, tamne kapute koje veže žicom. Tenzija između materijala, osjećaj goleme, stvarne težine, doveden je do maksimuma. Kounellis težinu upotrebljava kao materijal, kao dio svog jezika, ne fiktivnu, nego realnu, opipljivu težinu, kao što uvijek barata stvarnim materijalom koji gotov uzima iz stvarnosti i svakidašnjice. Rad koji je možda kulminacija težine i tenzije, formalne i simboličke, sastoji se od niza uza zid postavljenih čeličnih ploča ispred kojih su metalni okviri kreveta na kojima su položene zarolane čelične, grubo izbušene ploče dopola prekrivene starim dekama. Promatrača neizbježno prožima mračni nemir. To je umjetnikova vizija zbilje, ne deskripcija i prikaz, već stvarnost sama, onakva kakva jest. Kounellis je rekao da poslijeratnu generaciju umjetnika možemo shvatiti samo putem Drugoga svjetskog rata i da je cijela naša slika o čovjeku i svijetu tim iskustvima determinirana.

Izložba nije kronološki postavljena i između recentnijih radova pronalazimo i neke poznate, starije radove s kraja pedesetih i šezdesetih. Tako je tu i rad iz 1959, koji se sastoji od čelične ploče na koju umjetnik smješta policu sa starim, prašnjavim, praznim bocama i rad iz 1969. gdje stavlja jaje na metalnu policu. Od 1979. motiv police postaje složeniji dio njegove ikonografije, motiv koji za njega predstavlja akumulaciju, skupljanje ostataka prošlosti. Tako će se na policama naći komadi antičke skulpture, svijeća, dimne mrlje, kamenje, drvo. Tu je i Margarita, možda prvi njegov rad s vatrom iz 1967, u kojem svodi cvijet na najsirovije stanje — čelični skelet iz čije sredine suklja plavi plamen vatre. Oduzima svaku sentimentalnu, deskriptivnu vrijednost tom tradicionalnom motivu i dodaje mu element vatre kao simbol kreativnosti i progresa, destrukcije i promjena, čime vizualizira želje za socijalnim i kulturnim promjenama koje su bile aktualne potkraj šezdesetih. Rad iz 1980, koji je umjetnik izveo u Gentu za izložbu Umjetnost u Europi nakon 1968 i koji je u posjedu muzeja, zasniva se također djelomično na vatri. Sastoji se od nekoliko kamenih ploča što postavljene uza zid stvaraju jednu stubu, dimne, crne mrlje na zidu, nastale paljenjem krpe umočene u motorno ulje, i začađene slikarske palete koja ostavlja sjenu na zidu. Taj vrlo inventivan rad može se čitati kao simbol preokreta u umjetnosti osamdesetih, posebno u slikarstvu.

Misao i osjetilnost

Kounellis traži od promatrača da pri istraživanju njegovih radova upotrijebi sva svoja osjetila. Rad u kojem je miris jedan važan element svojevrstan je mobil, viseći stup mjerica kave koje vise jedna ispod druge, koji je Kounellis prvi put izveo još daleke 1969. Miris svježe kave osjeća se izdaleka. Kava je za Kounellisa puna simbolike, osobnih sjećanja, susreta, motiv njegovih putovanja, luka i možda i njegova rodnog Pireja, grčke luke, gdje se 1936. rodio, i odakle je 1956. krenuo na svoje prvo životno putovanje, u Italiju. Miris nas vodi i do metalnog bazena napunjenog s tisuću litara rakije u koji je dopola uronjen komad olupine drvenog broda. Ti radovi posebno ističu poetičnu stranu Kounellisove umjetnosti, poeziju svakodnevnih stvari.

Pred kraj putovanja nalazimo dva rada u kojima umjetnik upotrebljava životinje kao dio svojih instalacija. Kounellis se i prije koristio životinjama kao elementima svoga jezika i posebno je uzdrmao svijet umjetnosti instalacijom sa dvanaest konja koje je prvi put postavio 1969. u galeriji Attico u Rimu. U prvom radu vješa kavez s malom šarenom pticom u velikoj prostoriji okruženoj čeličnim pločama. Okružena neprirodnom okolinom, metalnim pločama i vrećama ugljena, ptica i vizualno živi čistu kontradikciju. I na kraju, tri akvarija postavljena na metalne postamente, sa zlatnim ribicama i zahrđalim, starim lancima na dnu. život i smrt u jednom i, ipak, nada na kraju.

»Ono što je važno jest uspjeti spojiti sve različite radove u jedno jedinstveno djelo, jednu jedinstvenu misao.« To je konačna namjera umjetnika. Spojiti sve radove, fragmente, sve komadiće u cjelovitost, u jednu umjetničku ideju, jednu priču. Istodobno s trajanjem izložbe na drugom katu izloženi su radovi umjetnika Arte Povera iz fundusa muzeja, Michelangela Pistoletta, Luciana Fabra, Marija Merza i ostalih, čime se na širem planu daje uvid u povijest Arte Povera i njezino potpunije razumijevanje.

Ivana Plas-Božiković