Paralelni svjetovi

Paralelni svjetovi

Posljednja topla noć, autori Evelina Rudan, Slađan Lipovec, Denis Peričić, recital Srebrna cesta 2001, izbornik Tomislav Ribić, Varaždinsko književno društvo, Varaždinske Toplice, 2002.

Kao što doznajemo iz predgovora, Srebrna cesta poetski je recital nazvan prema pjesničkoj zbirci Gustava Krkleca. Recital je bio aktualan sredinom sedamdesetih, kada je iznjedrio nekoliko pjesničkih imena (Jagoda Zamoda, Ivica Jembrih i drugi), a prošle je godine obnovljen uz nešto izmijenjenu koncepciju, naime, nastupaju samo tri pjesnika iz tri različita govorna područja: štokavskoga, kajkavskog i čakavskog. Recital je, prema tome, usmjeren na književnost narječja, što je prilično važno kad se uzme u obzir bogatstvo našeg dijalektalnog pjesništva i njegova prilična zanemarenost u medijima.

Male teme

Dijalektalno je pjesništvo kao podzemni, paralelni svijet koji pluta ispod onog vodećeg standardnog, a sigurno ima mogućnost pružiti određene zanimljivosti, specifikume sudbina iz različitih podneblja i tome pripadajuće male teme. Sve su teme na dijalektu — koji je tako blizu slengu, novoj tendenciji u našoj književnosti — obavezno male; jer govore iz vrlo subjektivizirana očišta, čak i onda kad nominalno govore o velikim stvarima.

No, i ovdje je riječ o trima autorima, koji imaju vlastite posebnosti i čiji pjesnički jezici traže podrobniju analizu. Evelina Rudan pjesnikinja je koja dolazi iz Istre i po mom mišljenju najbliža je kvorumaškoj generaciji osamdesetih. Njezina je poezija mješavina modernističkih postavki — čija je osnovna osobina nedorečenost — metaforike i različitih pjesničkih slika; a konačni je proizvod tako nalik na radove hipotetskoga tipičnog hrvatskog pjesnika (ili pjesnikinje) koji je odrastao na tradiciji kvorumaša. Dakle, u njezinoj poeziji važni su ludizam, ritam, svojevrsna bezazlenost i opuštenost. Ipak, famozna dubinska naracija izbija iz pjesama Eveline Rudan, a njezina izmještenost u Istru, kao i melodioznost njezina dijalekta, ipak je djelomično vežu uz suvremenost i otvaraju u smislu novog. U smislu događajnosti koja nam jedina preostaje danas, u nedostatku velikih moralnih tema, kad pričamo o svojim sudbinama.

Kad ova knjiga već nameće koncept i kontekst trojice autora, onda mi pjesme Slađana Lipovca izgledaju kao prijelaz iz moderne u postmodernu ili, ako ne volite termin postmoderna, može se reći da su njegove pjesme na tragu nove poetike. Možda je ovaj autor odveć osjećajan, suptilan i nježan, pa se čini da se ponovno vraća onamo, na izvore iz osamdesetih, ili još ranije. No, u poeziji Slađana Lipovca prisutan je stanovit ultramoderni okus koji nadilazi osamdesete i otkriva priličan potencijal pa čekamo da se taj autor konačno oknjiži — jer još nije objavio ni jednu knjigu. Možda je to dugo čekanje, valjda zbog nedostatka novca, imalo i neke dobre strane, jer je otvorilo novu dimenziju i mogućnost da autor izluči ono najbolje. Njegovi stihovi, po mom mišljenju, zahtijevaju dodatni napor, razvoj, još malo dublju koncentraciju i oštrije fokusiranje fenomena ili teme, kao i izbjegavanje otvoreno književnih aluzija, uz dalji razvoj metaforike, pa korpusu hrvatskog pjesništva mogu pružiti nešto novo, nešto što naša poezija još nije imala.

Najosvješteniji Peričić

Denis Peričić treći je autor u knjizi i negdje je najbliži najnovijoj hrvatskoj produkciji, takozvanoj narativnoj pjesničkoj potki. Treba dodati da Denis Peričić piše na kajkavskom i da mu to vrlo dobro ide. Njegova je poezija najosvještenija, najviše je u trendu, svjesno predana dijalektu. Njegov je pogled usmjeren prema van, na fenomene i vanjske male događaje i sudbine, a ima i osvrte na svjetsku književnu tradiciju, pa čak i srednjovjekovno slikarstvo. Evelina Rudan odveć je bezazlena kad se okrene prema unutra, a Lipovec je odveć apstraktan, pa je Peričić, na neki način, najzreliji.

Eto toliko; teško je bilo usporediti tri različita autora — jer sam pristalica individualnosti, ili čak solipsizma, a ne neke zajedničke usporedbe ili sinteze. No, knjiga Posljednja topla noćkorektna je i zatvara stanovitu cjelinu, najviše u smislu obuhvaćanja sva tri naša narječja, u smislu suprotstavljanja jezičnih razlika — što je i bila namjera izbornika.

Rade Jarak