Od teksta do predstave

Od teksta do predstave

U susretu iskusnih i onih koji tek dolaze ovogodišnja Dramska kolonija napravila je vrijedan posao

Svrha Dramske kolonije koju je prije četri godine zamislio Hrvatski centar ITI-UNESCO u suradnji sa MKFM iz Pule nije u sedam dana uzpio napraviti gotovu predstavu, nego svojevrsnom koncertnom izvedbom propitati odabrane tekstove. Krajnja izvedba dakle ne podrazumijeva sašiti gotovo odijelo sa scenografijom i kostimima, nego ima naum isprobati kroj teksta u suradničkom odnosu pisca, redatelja i glumaca. Isto tako glumci obično na pokaznoj izvedbi glume s tekstom u rukama, no ove godine stvorila se neobično dobra kreativna atmosfera pa su glumci već nakon nekoliko dana naučili tekstove napamet i proces je krenuo prema stvaranju doista prave predstave s razrađenim mizanscenom, odnosima lica i dosjetljivom uporabom dostupnih rekvizita. Pod budnim okom Željke Turčinović, predsjednice Hrvatskoga centra ITI, rađala su se tri odabrana teksta: Dirigent Dore Delbianco, studentice dramaturgije pod umjetničkim vodstvom Želimira Mesarića, iskusna redatelja i profesora na ADU, Julija i njezin poručnik Mađarskog pisca Akosa Nemetha u režiji Attile Beresh te U središtu utrobe meksikanca Medarda Trevina u režiji samog autora. Tekstovi su odabrani prema pravilu kolonije da se pokaže jedan tekst mladog i još neafirmiranog našeg pisca te po dva strana teksta koje biraju zemlje gosti, a riječ je piscima koji su se već afirmirali u svojim sredinama.

Uspješan model rada

Akos Nemeth jedan je od najvažnijih mladih pisaca u Mađarskoj, koji se može pohvaliti i međunarodnim uspjehom, a kao uspješan pisac bio je kum ovogodišnjega Biennala u Bonu. Njegova drama svojevrsna je moderna verzija Büchnerova Wojceka napisana u tarantinovskom stilu i progovara o frustracijama onih koji više nikom ne trebaju. Glavni junak Kovač otpušteni je vojnik bez posla što svoj bijes i nemoć iskaljuje na najbližoj osobi, svojoj ženi Juliji. Tema svojevrsnoga posttraumatskog sindroma, kaže pisac, proizašla je iz situacije koja je nastala u zemljama Istočnog bloka nakon raspada Varšavskog pakta i priča je ne samo o otpuštenim vojnicima nego i o gomili onih koji su nakon sloma velikih komunističkih mastodonata ostajali na cesti. Dramu koja se bolno referira i na našu poratnu stvarnost iznimnom scenskom ineligencijom režirao je Attila Beresh. Prostor vrta Hotela Kaštel fragmentarno je razigrao do maksimuma dosjetljivo se koristeći svakim iskoristivim prirodnim elementom od zida do panja, a glumačkom podjelom gdje svaki od muških lica u nekom trenutku igra glavnoga junaka naznačio univerzalnu dimenziju priče o frustriranim buntovnicima s razlogom. Bereshovoj zahtjevnosti i zanesenosti priklonili su se i glumci načinivši u sedam dana više od mogućeg. Hana Hegedušić, Antonija Stanišić, Saša Buneta, Sven Šestak, Goran Malus, Danijel Radečić i Ivan Glowatzky, neki od njih još na Akademiji, u kratku vremenu uspjeli su ostaviti svoj otisak u zadana im lica i zapravo je šteta što takav rad redatelja i glumaca nema priliku dalje rasti prema pravoj posve opremljenoj predstavi, koja bi se zaslužila naći na repertoaru svakoga našeg kazališta. Jednako dobar posao napravila je i ekipa drame Dirigent Dore Delbianco. U suradnji spisateljice, umjetničkog voditelja Želimira Mesarića i glumaca Jadranke Đ okić, Dijane Vidušin, Amara Bukvića i Borka Perića na vidjelo je izašao zreli rukopis mlade osobe, obiteljska drama iz velegradskog podzemlja socijalne podloge sa zanimljivim psihogramima likova. U podrumskom stanu bez prozora ona smješta krnju obitelj bez oca; majku, brata i sestru, njihove snove, čežnje i laži. Sin koji laže da se školuje za dirigenta i živeći nekog drugog sebe tone sve dublje, majka koja čuje glasove mrtvih i s njima razgovara, a sva je očekivanja usmjerila na uspjeh sina, te sestra koja šivanjem uzdržava obitelj i jedina koja ne živi kroz laž slika je tužna potonuća u iluziju u situaciji kad ne vidimo izlaz. Život je slaganje varke na varku, rekao bi Shakespeare. Dorina drama uglavnom izbjegava zamke socijalne patitike, nije početnički eksplicitna, nego se rastvara postupno u naznakama poput svojevrsna psihotrilera i također je vrijedna da joj se produži život na nekoj od profesionalnih scena.

U središtu utrobe

Obiteljskom, problematikom ali na posve drukčiji način, pozabavio se i tekst U središtu utrobe meksičkog pisaca Medarda Trevina, koji potječe iz dijela Meksika što ga rijeka Rio Bravo odvaja od Sjedinjenih Država, a to mu rodno područje određuje i tematiku. U kôdu svojevrsna magičnog realizma u kojem se isprepleću mrtvi i živi, prošlost i sadašnjost, Trevino obrađuje problem odlazaka sa zemlje u Ameriku u potrazi za boljim životom. Sraz između starih prkosnih mentaliteta koji ostaju čuvati zemlju i tradiciju te mladih, koje život nosi preko rijeke, istodobno je i sukob rigidnoga konzervativizma i mačizma očeva i podčinjenih žena te svjetonazora mladih, čija se tijela i um žele izmaknuti iz tradicijskih okova. Trevinovoj drami, istovremeno sirovoj i poetičnoj, uvjerljivost su podarili iskusni Ljubica Jović, Vinko Kraljević, Ankica Dobrić te sjajni mladi Ozren Grabarić, kao i Romina Vitasović, Đ enita Imamović i Toni Gojanović, student prve godine Akademije. U susretu iskusnih i onih koji tek dolaze ovogodišnja Dramska kolonija napravila je vrijedan posao, a modelom rada zasnovana na tijesnoj suradnji pisca, redatelja i glumca ukazala na put koji bi u praksi mogla iskušati i naša Akademija dramskih umjetnosti.

Gordana Ostović