Novi prostori, nove slike

Novi prostori, nove slike

Postoje neke točke koje nas zanesu. Možda one mogu biti zanimljive jer su barem djelomično prepričljive. To je onaj odgovor kad vas pitaju kako je bilo i što ima tamo. Radovi na kojima se zaustavljam sigurno su jako dobri, ali nedvojbeno nisu najbolji na Documenti. Mene zanimaju samo vrlo osobne stvari, a i ne mogu drugo pošteno ispričati

— Ulovljena. Imaš škrge.

Parangali su na sve strane. Udice male bezazlene i velike od kojih se gine. Ulovit će te na prvi znak nježnosti.

Stvari gotovo nikada nisu tamo gdje bi ih se očekivalo. I dok se pokušavam izvući iz labirinta i dosjetiti se najmanje očekivanih rješenja — koja su sigurno ona prava — vrebaju me udice. Cijeli parangali iritantnih besmislica, emocionalnih zamki i lažnih opcija.

Nika Radić sjedi za volanom malog dizelskog citroena i sasvim spretno svladava jureće situacije europskih autocesta. Idemo u Kassel. Želimo vidjeti Documentu, a Nika se mora vratiti u Zagreb da postavi izložbu koja se otvara za desetak dana.

Nika Radić, Conversation in Nagarrindjeri, Studio Josip Račić, 20. lipnja — 20. srpnja 2002.

Izložba. Prvi put pišem o Niki. Dosta je dugo poznajem i još dulje pratim ono što radi. Htjela bih zahvatiti u ono što sam o njoj saznala kroz radove, putovanja ili jednostavno neka zajednička bivanja. Izložbu Conversation in Nagarrindjeri kustoski su inicirali i odradili Ana Dević i Klaudio Štefančić u Galeriji Josip Račić, studijskom prostoru zagrebačke Moderne galerije.

Nika Radić obilježila je pravi put. Na ulazu u Račić stupit ćeš na stazu. Vodit će te ona kroz dvije galerijske prostorije. I ako je slijediš, pratit će te Nikina ugodna lica i veseo glas, siđeš li sa staze ona će zabrundati, zarežati, podviknuti. Gledat će oštro i zabrinuto, govorit će nerazumljivim izumirućim jezikom... Priča o udicama s početka teksta trebala bi asocirati neka vrlo važna znanja, koja su po mome mišljenju jedan od bitnih sadržaja izložbe.

Nika je često u razgovorima, a ponekad i u svojim kratkim zapisima, sasvim jasno rekla kako je i zašto prestala raditi objekte — promatranje jednom stvorene forme postavljene u prostoru postalo joj je irelevantno. Ulaskom u veliki oblik događa se nešto drugo, recimo zasad samo — nešto višedimenzionalno... Haptičko iskustvo? U posljednjih su nekoliko godina njezini radovi artikulirali neke ponuđene prostore galerijskih interijera ili eksterijera. Započela je komunikaciju na drugoj razini. I razvila sasvim doživljajnu dimenziju.

Kretanje kroz prostor izmiče potpunoj racionalnoj kontroli, sadrži neke univerzalne principe koji su očito plod interakcije, plod osobina samoga prostora. To djelomice otvoreno komunikacijsko polje Nika posvaja kao moguće polje rada i komunikacije...

— Čini se da je iskustvo prostora nezavisno od obrazovanja, kulture ili interesa za umjetnost. Vjerujem da ako se uspijemo sporazumjeti na toj razini to može postati polazište za dalje...

— — —

Silazimo s autoceste u Regensburgu. Tražimo poštu. Moramo poslati neko pismo baš s današnjim datumom.

Idemo za golemim žutim poštanskim kamionom misleći možda... Ali naravno to je bila samo golema udica.

Putovanje protječe vrlo ugodno i lagodno unatoč nekim ne baš optimalnim uvjetima. Vozimo auto koji ne ide više od 100 km na sat, kiša lijeva i pred nama su još stotine kilometara...

— — —

U Conversation in Nagarrindjeri — komunikacijsku priču o izumiranju jezika, ali i značenja koja se nepovratno gube jer više nema finoga tkanja primjerena jezika koji bi ih mogao uhvatiti u svoju mrežu — možemo iskusiti znanje putovanja, umijeće lakog gibanja. Ono se poima u trećoj i četvrtoj dimenziji. Poima se tijelom i intelektom, okom i kožom...

Ja sam potpuno uvjetovana razumijevanjem slušača, gledatelja, recipijenta (onoga drugoga)... Ako ne možemo prenijeti saznanje i značenje koje nije zajedničko, ostajemo osuđeni i zatvoreni u polju saopćivog. I sada i ovdje ne mogu vam ispričati iskustvo ako ga ne dijelite sa mnom. I to će iskustvo ili saznanje brzo izblijedjeti. Služim se slikama i indukcijama, ali one su toliko bazične koliko i Nikine upute o kretanju po zadanoj stazi. Riječi prestaju biti bitne. Percipiramo izraze lica i tonalitet rečenice, a detaljnije i preciznije upute ostaju nejasne i strane poput roditeljskih zabrana djeci.

— — —

Dobar ritam putovanja kroz vrijeme i prostor neće značiti da se nikada nije dogodila greška. Nisu stvari protjecale bez upadanja u zamke i susretanja s udicama, ali to se gibanje nije zaustavilo. Kao po stazi u Studiju Račić i skretanje ka ljutitom glasu imalo je puni smisao. Komunikacija nije pukla, nastavila se na tisuću mogućih načina.

Čini se da taj labirint ima više izlaza, samo su svi na nekim sasvim drugim to jest neočekivanim mjestima...

— — —

Obično sasvim doslovno ne mogu izreći ono što moj slušač neće razumjeti. Kada me netko slijedi, ja se otvaram i slažem misli i rečenice koje su više od mene same. Njegovo me slušanje, makar i sasvim nijemo, sjajno vodi među zamkama ili udicama besmislenih i bezizlaznih zaključaka.

Tako je i Nika u Nagarrindjeriju napravila slovjevit rad koji se svakom otvara u razinama njegovih vlastitih moći i sposobnosti, volje i želje dodira s drugima.

Documenta 11, Kassel 8. lipnja — 15. rujna 2002.

Po kaselskoj smo se Documenti kretali naznačenim putovima. Cjelokupno je iskustvo vrlo slojevito i vrlo poticajno. Izložba nema baroknost i neobuzdanost venecijanskog Biennala, može se kvalitetno i bez prevelikog napora potpuno pregledati u dva dana. Toliko se može reći o cjelini. Postoje neke točke koje nas zanesu. Možda one mogu biti zanimljive jer su barem djelomično prepričljive. To je onaj odgovor kad vas pitaju kako je bilo i što ima tamo. Radovi na kojima se zaustavljam sigurno su jako dobri, ali nedvojbeno nisu najbolji na Documenti. Mene zanimaju samo vrlo osobne stvari, a i ne mogu drugo pošteno ispričati.

Od jake ženske sekcije — Shirin Neshat, Chantal Ackerman, Fiona Tanitd — na gornjoj etaži Fridericianuma zalijepila sam se za Monu Hatoum. Homebounded zaista jest ljepljiv rad. Ne možeš ga ni prestati gledati. Baš hoćeš krenuti, a svjetlost se počne sasvim lagano, ali vrlo uzbudljivo pojačavati. Do usijanja i onda pup — ništa.

Iza razapete žice, koja kao svaka zaštita ograničava i sprečava kontakt, raspoređeni su komadi pokućstva — stol, stolci, žičana konstrukcija kreveta — na njima su kućanska pomagala, posude, cjedila, ribeži. Povezani u strujni krug oni istodobno počinju svijetliti malenim žaruljicama. Uuuuuu! I zatim u valu koji se udaljava svjetlost opet blijedi.

Homebound... Pobjegni ako možeš. Mona Hatoum Palestinka je rođena u Beirutu, koja od 1975. živi u Londonu. Bez obzira na mnogobrojne složenije i jednostavnije konotacije ovoga rada on djeluje neposredno kao osjetilno i tjelesno iskustvo.

Sličan je izvor snage koji ima rad Alfreda Jaara. Rad koji kako umjetnik artikulira svoj cilj »pravi umjetnost od informacija koje bi većina svijeta najradije ignorirala« istovremeno vrlo snažno radi na toj široj doživljajnoj razini. Gotovo je fascinantno kako tri novinske informacije jedan sasvim mračan hodnik i zasljepljujuće bijelo svjetlo mogu stvoriti tako razveden i u svim nivoima zanimljiv rad. U Fridericianumu su i dva rada Sanje Iveković. Stari »Personal cuts« iz 1982. i novi u kojem traži logoraški broj svoje majke. O njima se već mnogo pisalo i govorilo. U radu Andreje Kulunčić Distributive justice možete sudjelovati i preko weba. Njezin rad je dobro prezentiran iako u stvari kao web rad nije vrlo atraktivan za izlaganje u prostoru. Andreju sam upoznala u Kasselu i rado ću se njoj posebno posvetiti.

— — —

Neki dan je u Zagrebu u maloj Dvorani Miško Polanec zagrebačkog ZeKaeMa sjedio pred nama Walid Ra’ad (1967) i pokazivao nam iste radove pokazane na kaselskoj Documenti. Možda sam pogriješila što nisam postavila željeno pitanje.

— A tko si ti? Pričaj nam o sebi.

Bilo je nekoliko pitanja o radovima. O njihovoj stvarnoj ili lažnoj dokumentarnosti, što jest neko pitanje kada je riječ o recentnoj povijesti Libanona. Iako je eksplicitno napisano i na zagrebačkoj predstavi izrečeno da je Atlas Group imaginarna fundacija koju je 1999. osnovao Walid Ra’ad u New Yorku. Rekla bih da je to što on radi — ja sam naime sigurna da je to individualni rad i postojanje Atlas grupe i Arhiva Atlas grupe dio je iste priče, dakle riječ je o višedimenzionalnoj literaturi i odnos između stvarnosti i fikcije odgovara tome.

U prostorima kaselskog Kulturbanhofa, koji se nalazi u sklopu aktivne željezničke postaje, moja je pažnja i snaga već bila na izmaku kada me privukla serija fotografija jednoličnih nijansi plave boje Secrets in the Open Sea. Zidna legenda kako su nađeni ti važni dokumenti i kako su laboratorijskom analizom na njima u točkicama rastera otkriveni portreti ljudi koji su nestali u moru tijekom jednog desetljeća izmamila mi je osmijeh na usne. I onda se priča počela odmotavati dalje. Moja je pozornost kao ljubavničkim pogledom bila probuđena. Walid Ra’ad iznimnom vještinom kroz različite oblike pseudokumenata iz Arhiva Atlas grupe uvodi recipijenta u labirinte fikcionalnog pripovijedanja. Ra’adovi su radovi visoke vizualne vrijednosti te brojnih stvarnih i fiktivnih referencija. Od bilježnica libanonskoga povjesničara Fadla Fakhourija do videosnimke bivšega taoca Soulheila Bachara problematizira se pojam i predodžba objektivnosti bilježenja povijesnog događaja. Arhivi imaju jaku osobnu emocionalnu dimenziju. Najmagičnija je priča The Operator #17 File: I Think It Would Be Better If I Could Weep o agentu koji je špijunsku kameru skretao na zalazak sunca u more ispred Beiruta.

Ivan Kožarić

Priča koja je kružila Zagrebom kako je Kožarićev rad na Documenti izazavao takav interes da ljudi stoje u redu pred vratima samo je malo pretjerana. Naime, red je zaista postojao — barem onih prvih dana kada sam bila tamo — ali činjenica je da su čuvari u tu veliku prostoriju puštali samo po pet-šest ljudi istodobno da se nešto ne gurne, da nešto ne nestane.

Kožarić je na Documenti dobio sjajno mjesto, punu pozornost i zanimanje publike. Atelijer Kožarić 1930-2002. postavljen je u velikoj prostoriji Binding — Brauerei, odmah desno od ulaza. Tekst u knjižici kaže da se ideja o izlaganju atelijera rodila u razgovoru umjetnika s likovnom kritičarkom Evelinom Turković. Mislim da se to odnosi na prvo izlaganje u Galeriji Zvonimir, odakle je ideja rasla dalje.

Volim kad je živo, kad se mijenja, pa mi je najdraži dio postava bio onaj Kožarićev stolić i pletene foteljice iz sedamdesetih koje se već jedva drže, a u kojima sam i ja bezbroj puta sjedila. Tamo je u danima otvaranja sjedio umjetnik okružen prijateljima, znancima, kritičarima. Pilo se vino iz nekih malih šalica i čašica kao u svakom atelijeru. Čule su se i one ptice koje obično pjevaju u dvorištu u Medulićevoj.

Uvijek se sjetim Jevšovarove priče kako su u davnim sasvim ranim danima podupirali neobičnost Kožarićevih istraživanja. I zaista Ivan Kožarić zarezao je posve neobičan put. Vrstu beskompromisne iskrenosti i snage koju ima njegovo djelo riječima je nemoguće dotaknuti. Rekao mi je neki dan posve ozbiljno moj tridesetogodišnji prijatelj i kolega kustos:

— Što ti ne misliš da bi naši životi izgledali drukčije da nema Kožarića?

A što više reći doli da smo zadovoljni da je na Documenti 11 dobio primjerenu prezentaciju.

U staroj pivnici mnogo je odličnih radova. Ja ću odabrati još dva jer inače ovoj priči neće biti kraja. Steve McQueen meni je iznimno zanimljiv jer sam sama prije nekoliko godina počela otkrivati kompleksnost i značenje srastanja intelektualnih i doživljajnih saznanja. A pokušaj da se zabilježe i prenesu takva otkrića i sjećanja vodi u drugi svijet. Otkrivate odjednom da postoji cijela povijest takvih napora koje niste bili kadri vidjeti. Neki ljudi riječima se koriste na posve drukčiji način da bi zabilježili drukčija iskustva. Filmsko nenarativno bilježenje silaska u rudnik zlata u Južnoafričkoj Republici Western Deep iz 2002. vrlo je snažna neposredna priča te vrste. Pamćena tijelom možda bi se tijelom mogla i ispričati. Mogućnost da se prenese u filmsku sliku ograničena je i zahtijeva usredotočeno umijeće.

Eija-Liisa Ahtila Finkinja je otprilike moje generacije, sjećam je se prvi put s Manifeste u Luxemburgu pa s venecijanskog Biennala s pričom o rastavljanju mladog para — nije mi bilo žao što sam tada u Giardinima čekala u redu da bih je vidjela.

Nakon njezina filma često se još dugo osjećam jako dobro, usklađenom s vanjskim i fokusiranom na važno. Njezina dobro uštimana percepcija prenosi se na gledatelja.

Privlači me način na koji Eija-Liisa Ahtila razlaže svoju priču, način na koji slaže kadrove, a najviše od svega važan mi je izbor priče, koja se uvijek nosi s vrlo teškim činjenicama na iznimno lak način. Proklizavanje događaja koji potpuno gube dramatičnu dimenziju izvor je optimizma. Tako ispričane i najtužnije stvari mogu otkriti svijetlu stranu života. A njezini su filmovi puni i kada siže ispričanoga teče po rubu vrlo dramatičnih i bolnih događanja.

Nema hepienda. Ali ni istinske drame. U prvom susretu sa smrću bliske osobe bilo mi je najčudnije što se smrt dogodi kao običan događaj u danu. Tu senzaciju, tu spoznaju načina na koji se klizi kroz vrijeme i neposredno osjećanje dodira događaja i vremena ključno je da bi se uopće išlo dalje.

Sve je tako savršeno obično. Događa se u dimenzijama malih pomaka. Junakinja Eije-Liisa Athila na kraju kaselskoga filma leti kroz šumu. I nije se dogodilo ništa. Ona sleti i nastavlja živjeti dalje. Pomaci u percepciji, kada pažljivo osluškivanje prelazi u bolest. Rad se zove Kuća i nastao je 2002. godine. Na tri velike DVD projekcije vrti se asinkrono isti film od četrnaest minuta. Pomaci među projekcijama nisu veliki. Eija-Liisa Ahtila napravila je Kuću na osnovi razgovora sa ženom koja je prošla kroz psihozu. Priča je o ženi koja čuje glasove, njezin se svijet pomalo mijenja i mi ne znamo kamo to ide.

Bolji hepiend ne mogu smisliti!

Marina Viculin