Nezamislive dimenzije plesa

Nezamislive dimenzije plesa

Uložila sam mnogo truda i vremena u dokumentaciju plesa u Americi, sada to iskustvo namjeravam prenijeti na aspekte plesa u Hrvatskoj

Ples je ušao u mnoga američka sveučilišta odvojivši se od odjela za teatar ili fizičku kulturu. Na državnom Sveučilištu u Ohiju plesni odjel danas je jedan od devet odjela College of the Arts. Nakon što smo prošli kroz fazu dokazivanja da ples, kao i ostale umjetničke grane, ima svoju teoriju, tzv. koreologiju, koja se zasniva na samom pokretu, danas se sve više naglašava jedinstvo teorije i prakse.

Sve češće spominje se potreba organiziranja visokoškolskog plesnog obrazovanja u Hrvatskoj. Komisija za verificiranje diploma stečenih u inozemstvu neprestano se susreće s traženjima novoga visokoobrazovanog plesnog kadra. To me potaknulo da davno dogovarani razgovor s Verom Maletić realiziram barem putem elektronske pošte. Naime boravci profesorice Maletić u Hrvatskoj uvijek su vrlo kratki i isplanirani i nikad nismo imali vremena za temeljiti razgovor. A riječ je o osobi koja je bila predavač na Labanovu centru u Engleskoj, a nakon toga redoviti profesor na državnom sveučilištu The Ohio State University, gdje je 1981. stekla interdisciplinarni doktorat.

No bolje je da krenemo od početka. Vera Maletić kći je Ane Maletić — našeg velikog koreografa, koreologa i pedagoga, koja je osnovala zagrebačku Školu za ritmiku i ples i postavila temelje modernog plesnog odgoja i obrazovanja.

Sažeti mnogobrojne zasluge Ane Maletić za razvoj plesa u Hrvatskoj nije lagana zadaća. Ona je bila jedan od reformatora plesnog odgoja koji su zacrtali prijelaz od nastave zasnovane na imitaciji i usmenoj predaji do pristupa plesu na temelju principa pokreta. Njezino stručno obrazovanje i višegodišnji rad omogućili su joj da razradi principe Rudolfa Labana koji utjelovljuju jedinstvo doživljaja i znanja o pokretu. Moja je majka izradila prvi nastavni plan i program škole (danas Škola suvremenoga plesa Ane Maletić), koji pruža solidni temelj za visokoškolsko obrazovanje. Njezin izvorni koreografski opus crpao je inspiracije u narodnim motivima i legendama, kao i dramatskim zbivanjima. Znanstveni rad i publikacije A. Maletić obuhvaćaju plesnu pedagogiju, antropologiju i povijest plesa. Uskoro bi trebala izaći njezina posljednja knjiga, Ples starih civilizacija, jedinstveni prinos plesnoj i kulturnoj literaturi antike.

Neko ste vrijeme u Zagrebu zajedno radile, no postojale su razlike u vašim stajalištima prema plesu?

— Moje plesno školovanje i šegrtovanje započelo je još u privatnoj školi Ane Maletić. U koreografskom pogledu, trebala sam najprije naći svoj identitet u odnosu na njezinu zrelu koreografsku ličnost. Za razliku od njezinih ranije navedenih izvora inspiracija, ja sam razvijala svoju koreografsku invenciju najprije na vizualizacijama muzičkih formi i rekonstrukciji plesova renesanse. U doba osnutka Studija za suvremeni ples (1962), mene su pretežno zanimala apstraktna oblikovanja ljudskih odnosa. Zajednički nazivnik koreografijama A. Maletić i mojim nastojanjima bio je namjeran izbor glazbe domaćih skladatelja, kao i plesni vokabular temeljen na interpretaciji Labanovih prostornih formi i kvalitativnih nijansi. Na moje buduće umjetničko formiranje utjecala su prva zagrebačka bijenala suvremene muzike (1961, 63, 65), donijevši mi spoznaju o rastvaranju i metamorfozama tradicionalnih formi i tekstura. Zatim, za boravka u New Yorku 1966. upoznala sam se s pretečama i inicijatorima postmodernoga plesa. Iskustva pak stečena u suradnji sa zagrebačkom televizijom te prve koprodukcije s austrijskom i švedskom televizijom, kulminirala su u sudjelovanjima na kongresima Internacionalnog muzičkog centra (IMC) u Beču i Salzburgu. Kao rezultat tih utjecaja, središte mog umjetničkog istraživanja postale su promjene pristupima plesu, od modernih do postmodernih stilova, kao i koreografsko oblikovanje putem filmske i video-tehnologije.

Od pretežno stiliziranog plesnog rječnika i muzičke vizualizacije plesnih struktura (primjerice u Saltati i Formacijama dala sam kompozitorima Miljenku Prohaski 1963. i Rubenu Radici 1964. ritmičku strukturu koreografskih motiva), težila sam heterogenijem vokabularu i otvorenim formama u kontrapunktu prema muzičkom partneru. Ta nastojanja bila su zapažena od Jacka Bornoffa u njegovoj publikaciji Music Theatre in a Changing Society, UNESCO, 1967. On navodi izjavu Milka Kelemena da je televizijski balet koji je Vera Maletić kreirala na njegovu kompoziciju Ekvilibri dao tom djelu nove, njemu nezamislive, dimenzije; ta realizacija također je ukazala na nove mogućnosti približavanja nove glazbe široj publici.

Dva djela iz tog razdoblja kraja šezdesetih godina s koreografskim vizualizacijama koje obuhvaćaju ritam kamere i montaže još i danas se mogu naći u Zagrebu. Koreografija za kameru i plesače bila je kreirana u suradnji s Krešom Golikom za Zagreb film na glazbu Ive Maleca Minijature za Lewisa Carolla. Radijant, na istoimenu kompoziciju Milka Kelemena, bio je kreiran u suradnji s Vladimirom Seljanom za Zagrebačku televiziju. Obnova tog djela sa suvremenom interaktivnom tehnologijom (kao CD-ROM ili DVD-ROM) konačno bi mogla realizirati Kelemenov aleatorički oblik kompozicije.

Kad ste se odlučili za teoriju i znanost?

— Teorija i znanost bile su povezane s mojom pedagoškom djelatnosti od početaka na Državnoj muzičkoj školi (1954-59) i na Školi za ritmiku i ples u Zagrebu (1959-66). Na Muzičkoj školi uz ritmiku za djecu predavala sam i scensko kretanje za pjevače i povijest umjetnosti. Predmete kinetografiju (Labanovo plesno pismo), prostornu harmoniju, povijest plesa, uključujući i historijske plesove, uvela sam na Školu za ritmiku i ples. U to doba također sam održala nekoliko predavanja o opservaciji i analizi pokreta na zavodima za produktivnost rada (u Beogradu i Zagrebu). Dakako, studij povijesti umjetnosti i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (diplomirala 1953), kao i studij u Labanovu centru u Engleskoj (Laban Centre, diploma 1972), također su pridonijeli mom akademskom i stručnom obrazovanju. Već u tim pedagoškim i znanstvenim počecima najviše me zanimalo postizanje jedinstva doživljaja-iskustva kao i spoznaje-znanja o pokretu. Djelatnost na Labanovu Centru u Engleskoj (1966-1977), i zatim na plesnom odjelu državnog sveučilista The Ohio State University u Columbusu (OSU), Ohio, SAD, (1977-2001), pružili su mi priliku da te dvije perspektive ujedinim u nastavi i u budućem teoretskom istraživanju. Jedinstvena prilika za interdisciplinarni doktorat (doktorirala 1981) kao i stimulativna komunikacija među nastavnicima, pridonijeli su mojoj odluci da ponovo promijenim kulturnu sredinu i okrug djelatnosti. Veliki interes za Labanove principe, ne samo na plesnom odjelu OSU nego i na drugim američkim sveučilištima te kontakti s Laban/Bartenieff Institutom za studij pokreta u New Yorku potaknuli su me da napišem knjigu pod naslovom Tijelo — prostor — iraz: razvoj pojmova Rudolfa Labana o pokretu i plesu (Body-Space-Expression: The Development of Rudolf Laban’s Movement and Dance Concepts; Mouton de Gryter, 1987). U toj teorijsko-historijskoj publikaciji opisala sam kulturno-historijski kontekst Labanova djelovanja, usporedila njegove njemačke i engleske tekstove i zacrtala razvoj osnovnih pojmova njegove analize i sinteze pokreta.

Što znači biti profesor plesnoteoretskih predmeta?

— Tome pitanju želim dati kratki uvod. Ples je ušao u mnoga američka sveučilišta odvojivši se od odjela za teatar ili fizičku kulturu. Na državnom Sveučilištu u Ohiju, plesni odjel danas je jedan od devet odjela College of the Arts. Nakon što smo prošli kroz fazu dokazivanja da ples, kao i ostale umjetničke grane, ima svoju teoriju, tzv. koreologiju, koja se zasniva na samom pokretu, danas se sve više naglašava jedinstvo teorije i prakse. Ciljevi visokoškolskog odgoja na plesnom odjelu uključuju pružanje odgoja u suvremenom plesu na širokoj, interdisciplinarnoj osnovi, te mogućnost za znanstveno istraživanje i kreativne aktivnosti na području plesa. Nastavnici plesno-teoretskih predmeta školovani su ponajprije kao koreografi i izvođači. Dok prvi osnivači i nastavnici nisu imali visokoškolsku spremu, danas su te kvalifikacije obvezne. Akademska sprema uključuje primjerice metode istraživanja u plesu ili umjetnosti općenito, antropologiju i pedagogiju. Uz to specijalizacije u Labanovoj analizi pokreta također su mnogo tražene.

Kao što sam već navela, jedinstvo iskustva i znanja o plesu utjelovljeno je u Labanovim principima. U predmetima koje sam podučavala, kao što su osnove Labanove analize pokreta, koreutika (teorija i praksa pokreta u prostoru) i plesna dinamika (uključuje teoriju i praksu tzv. efforta ili kvalitete pokreta), istraživanje i savladavanje sekvenci pokreta išlo je ruku pod ruku s upoznavanjem s literaturom i pisanim radovima. Čak sam i povijest postmodernoga plesa predavala uz rekonstrukcije zadataka u pokretu koje su formulirali njezini pioniri, primjerice Trisha Brown i Simone Forti.

Kako je koncipiran studij plesa na OSU?

— Studij plesa kao humanističke i umjetničke discipline organiziran je unutar prvog akademskog stupnja — bakaloreata, te drugog akademskog stupnja — magisterija. Prvi akademski stupanj traje četiri godine s izborom između plesnog i pedagoškog smjera, te kulminira u Bakaloreatu of Fine Arts (BFA). Drugi stupanj pruža dvije kvalifikacije — magisterij u trajanju od dvije godine (MA), i magisterij lijepih umjetnoati (of Fine Arts, MFA) u trajanju od tri godine. Magisterij pruža priliku za kombinaciju dvaju područja, primjerice povijesni plesa i Labanova pisma, plesne tehnologije i plesnog odgoja. Jedno od tih područja može se kombinirati s koreografijom i izvedbom. Pisani opis projekta i pisana teza preduvjeti su za magisterij; taj stupanj zapravo je prijelazni studij te može biti preduvjet za magisterij lijepih umjetnosti ili doktorat. Magisterij lijepih umjetnosti smatra se završnim stupnjem ili završnom visokoškolskom kvalifikacijom. Plesni odjel na OSU pruža pet specijalizacija u područjima 1. koreografija, 2. izvedba, 3. rekonstruiranje plesnih partitura (veliki broj baleta klasičnog, modernog i postmodernog repertoara zapisano je Labanovim plesnim pismom, koje se u SAD naziva Labanotation), 4. scenska rasvjeta i tehnička produkcija i 5. ples i tehnologija. Studenti svih specijalizacija obvezno polaze niz predmeta koji uključuju plesnu tehniku, pregled metoda istraživanja, osnove Labanove analize pokreta, i povijest plesa 19-21. stoljeća.

Radili ste i na proširenju programa i uvođenju novih predmeta?

— Izradila sam nastavni plan i program te predavala šest novih predmeta: tri na osnovi Labanovih principa spomenula sam u raspravi o plesnoteoretskim predmetima. Proširila sam sekvencu predmeta povijesti plesa s tečajem postmodernizma u plesu; također sam kreirala seminar o aktualnim pitanjima u suvremenoj koreografiji. Prije dolaska na OSU očekivala sam da se koreografija za video ili videodance već predaje na mnogim plesnim odjelima, no moj predmet bio je ipak jedan od prvih univerzitetskih seminara te vrste.

Osnovali ste i vodili grupu za projekte dokumentiranja suvremenog plesa putem najnovije računalne tehnologije?

— Poticaj za tu inicijativu proizašao je iz saznanja o nestašici literature te filmova i videosnimki o velikom broju suvremenih plesnih umjetnika od kraja osamdesetih godina do danas. Nova tehnologija, početkom devedesetih godina, kao računalni software tzv. Direktor, (kreirala ga je Macromedia Inc.) omogućio je do tada nezamislivu mogućnost integriranja teksta, fotografije, filma ili videa te zvučnih snimki na maloj disketi, tzv. CD-ROM-u (akronim za Compact Disk-Read Only Memory). Za razliku od videovrpce CD-ROM je interaktivan, što znači da korisnici mogu izabrati dijelove koje žele vidjeti kao i redoslijed kojim žele da se upoznaju sa sadržajem. (Valja držati na umu da CD u svrhu arhiviranja dokumentacije ima mnogo dulji rok trajanja od videovrpce.)

U suradnji s tehnologom plesnog odjela Scottom Sutherlandom, koji je radio na softwareu za plesno pismo LabanWriter (računalni program za pisanje partitura s Labanovim plesnim pismom) izradili smo pokusni projekt. Taj nam je dao podlogu da se godine 1994. odazovemo prvom natječaju tada nove organizacije Nacionalne inicijative za očuvanje plesa u Americi (National Initiative to Preserve American Dance, NIPAD, a program je dotirao Pew Charitable Trust i aministrativno vodio John F. Kennedy Center for the Performing Arts). Dotacija te ustanove i pripomoć plesnog odjela omogućili su nam kupnju potrebne tehnologije i angažiranje asistenata. S proširenim timom izradili smo metodiku za sakupljanje i računalno prezentiranje dokumentacije, kreirali smo prvi CD-ROM kao model metodologije te održali desetak radionica u kojima je stotinjak plesnih stručnjaka bilo podučavano toj metodologiji.

Poseban bonus plesnim stručnjacima koji nisu vični tehnologiji je pret-programiran CD-ROM, tzv. DanceCODES (Kratica za Dance Comprehensive Documentation Shell, to jest opsežan prototip za dokumentaciju plesa). Taj se može skinuti s Interneta i koristiti za vlastitu dokumentaciju (http:www.dance.ohiostate.edu/products/dancecodes).

Odnedavna ste u mirovini, no znam da i dalje mnogo radite, što konkretno?

— U duhu svojih interdisciplinarnih interesa ja još radim na nekoliko područja, kao što su plesna analiza, teorija i tehnologija te predajem na stručnim kongresima i seminarima. Kako sam uložila mnogo truda i vremena u dokumentaciju plesa u Americi, sada to iskustvo namjeravam prenijeti na aspekte plesa u Hrvatskoj. Sada upravo obrađujem arhivni materijal Ane Maletić.

Razgovarala Maja Đurinović