Nestaje intelektualna solidarnost

Nestaje intelektualna solidarnost

PEN koristi autoritet ljudi koji se bave pisanjem i koji su putem književnosti već postigli kredibilitet, uvjerljivost javno izgovorene riječi, a koji istodobno imaju građansku, etičku hrabrost da iskoriste tu poziciju i da iznesu neke stavove o svijetu i životu u kojem živimo s idejom da povlačenje nije dobro, da na neke stvari treba uputiti, jasno ih izreći

S književnicom Sibilom Petlevski, predsjednicom Hrvatskog centra PEN-a, koja je nakon nedavnog neciviliziranog napada na skupštini DHK izašla iz tog udruženja, razgovarali smo o staleškom udruživanju pisaca, aktivnostima PEN-a, o njezinim novim knjigama kao i brojnim drugim aktualnim pitanjima hrvatske književnosti.

Mnogi ljudi su vam se nakon nedavnih događaja u DHK-u obraćali da putem PEN-a steknu strukovni status koji im sada može pružiti samo DHK...

— To je neshvaćanje biti djelovanja PEN-a koji nije zamišljen kao sindikat niti kao strukovna udruga. Međunarodni PEN je značajna, zapravo jedina svjetska udruga ljudi čija je vokacija pisana riječ. To su prvenstveno književnici, ali ima tu i uglednih politologa i esejista pravne struke. Zalog ozbiljnosti tradicije PEN-a od dvadesetih do danas imena su poput G. B. Shawa, Anatolea Francea, Valerya, Thomasa Manna, Crocea, Moravie, Bölla, Arthura Millera ili pisaca kao što je Vargas Llosa. Utemeljena na Povelji, ta je udruga najviše usmjerena na zaštitu slobode prava izričaja. PEN je dobio snagu 1933. godine u okolnostima u kojima se trebalo podići glas protiv nacizma. Treba poštovati razliku između staleških udruga i udruga poput PEN-a. PEN koristi autoritet ljudi koji se bave pisanjem i koji su putem književnosti već postigli kredibilitet, uvjerljivost javno izgovorene riječi, a koji istodobno imaju građansku, etičku hrabrost da iskoriste tu poziciju i da iznesu neke stavove o svijetu i životu u kojem živimo s idejom da povlačenje nije dobro, da na neke stvari treba uputiti, jasno ih izreći. PEN ima četiri odbora. Odbor »Pisci u zatvoru« bavi se doista brojnim slučajevima društvene represije nad intelektualcima, drugi — nazvan »Pisci za mir« pokušava podići intelektualnu razinu javne rasprave o problemima društva. »Odbor za lingvistička prava i prevođenje« izradio je značajni dokument o pravima malih jezika i jezika bez državnih granica. Četvrti odbor bavi se položajem žena intelektualki u spolno represivnim sredinama, ali i u patrijarhalnim sredinama poput naše — sklonim kako vulgarnom izricanju seksizama tako i sekundarno seksističkome diskurzu kakav gotovo nezamijećeno puni stupce novinskih polemika.

PEN nije staleška udruga i svatko tko misli da bi se ikakva staleška prava mogla ili trebala ostvarivati preko PEN-a, ljuto se vara. To je skupina individualno svjesnih i odgovornih ljudi koji kolektivno djeluju samo utoliko što prepoznaju bitne probleme, ukazuju na njih i spremni su založiti svoj glas, između ostalog i protiv nečega što je kod nas duga praksa, a to je da se ovisno o političkim vjetrovima mijenjaju intelektualni stavovi. Moja ostavka na članstvo u DHK stvar je moje osobne procjene. Kao i drugi osjećam nezadovoljstvo načinom na koji se DHK bavi cehovskim pitanjima, ali prvenstveni razlog zbog kojeg sam napustila to Društvo sasvim je druge prirode. Radi se o jednom širem društvu — onom u kojem živimo — a ne o cehovskoj borbi piskarala za postotak odbitka od poreza.

Kakav, prema vašem mišljenju, treba biti pravi oblik staleškog udruživanja pisaca?

— Mi svi zaboravljamo da novi oblik književničkog udruživanja zapravo ne bi trebao uključivati nikakve stratifikacije u smislu politika. Upravo suprotno — trebao bi izbjegavati starinski smisao za hijerarhiju taština. Čitav sustav biranja je zastario i trebalo bi se usmjeriti na konkretna pitanja. Kriteriji se zadržavaju preko individualnih opusa, i kao što ne možete imati neki kolektivni okvir za hrabrost, tako ne možete u pravom smislu imati ni kolektivni okvir za literarnu vrijednost. Ipak, čini mi se da bi trenutno, uzevši u obzir stanje u hrvatskoj književnoj sredini, nova književnička udruga morala poticati oštre vrijednosne kriterije. Treba se posvetiti globalnim staleškim pravima, budući da u Hrvatskoj ništa od toga nije do kraja regulirano, pa su i autorska prava jedna od najslabije reguliranih u Europi, a i prosvijećenost u autorskim pravima u nas je slaba.

PEN će iduće godine organizirati, u suradnji s Art-net caffeom i s autorskom agencijom, projekt na koji ćemo pozvati vanjske stručnjake za autorska prava i pokušati organizirati seminare za edukaciju na tom polju. Mislim da je to neophodno potrebno, a zanimljivo je i iz penovske pomalo »prosvjetiteljske« pozicije, jer problem se kod nas nikako ne uspijeva sagledati u njegovoj biti, nego ga uvijek miješamo s drugim problemima. Struku s intelektualnim moralom, autorstvo s literarnom vrijednošću i tako u nedogled.

Razlozi mojeg izlaska iz DHK nadilaze staleške jadikovke. Niti očekujem da me netko slijedi i time ugrozi vlastitu egzistenciju, niti drugima preporučam model svojih postupaka. Činjenica je da priličan broj ljudi osjeća da bi zbog nezadovoljstva strukovnim problemima trebali osnovati učinkovitiju udrugu, ali to je jedan par rukavica. Ne treba ga miješati sa sukobom PEN-a i društva književnika od 1994. do danas. Ne treba ga miješati ni s potrebom buđenja intelektualne solidarnosti u hrvatskoj sredini koja takvu solidarnost jednostavno ne poznaje. Strukovna pamet književnika probudit će se prije ili kasnije i dovesti do osnivanja nekog modernijeg cehovskog udruženja koje će proraditi sa mnom ili bez mene. Zapravo, strukovna se pamet već probudila i do jeseni će biti i konkretnih rezultata. Naravno da sam voljna pripomoći.

Ipak, bit problema je negdje drugdje. U trenutku kada je Hrvatski PEN centar bio javno prozvan protokomunističkom retorikom koja zapravo odgovara svakom sustavu represije, morala sam naći prigodu da tu udrugu kojoj sam trenutno na čelu na pravome mjestu obranim i da usput iskoristim priliku da postavim neka pitanja za koja smatram da od ’94. nisu rješena, pa time postaju još težima, jer ’94. je postojala još neka projekcija za budućnost, ideja o tome da se nešto može promijeniti u globalno političkom smislu. Sada dolazimo u jednu situaciju u kojoj se ponavlja čak i retorika kakvu poznajem iz ’94. godine iz vremena Praške deklaracije koju svi uporno i namjerno pogrešno tumače. Isto tako, svaka isprika koja dolazi naknadno dobro je došla, ali ona predstavlja nešto što ja zovem kondicionalom prošlim, dakle to je razmišljanje »što bi bilo kad bi bilo« i »što bi učinio da sam bio tamo«. Dogodio se skandal na razini intelektualne nesolidarnosti. To nije prvi put da se dogodio, međutim ako se događa 2002. godine onda to predstavlja jedan doista ozbiljan problem, jer ako je ova država i deklarativno i golom nužnošću krenula prema europskim integracijama, onda to ne znači samo pridržavanje standarda postotka masnoće u mlijeku, nego i poštivanje civilizacijskih standarda ponašanja. Tu prije svega mislim na standard intelektualnih rasprava koji je kod nas vrlo nizak.

Neki su ugledni književnici, poput tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske Vlade Gotovca, izašli iz DHK još 1994. i bili ispraćeni sramotnim pljeskom. Smatrate li dobrom odlukom što ste tada ostali u članstvu DHK?

— Stvari možemo postaviti i drukčije. Tih godina na primjer iznenađujuće malo ljudi, jedva desetak, dalo je svoj osobni potpis na Članak 38 koji je upozoravao da je sloboda javnog izricanja mišljenja ustavno pravo. Iz te inicijative izrastao je Forum 21. I tada i danas radilo se prije svega o ljudima koji imaju elementarnu građansku hrabrost i vjeruju u individualnu odgovornost intelektualca. Tada sam bila među njima i čini mi se da upravo takvi dokumenti više pokazuju nego deklarativni izlasci iz staleških udruga. Može se raspravljati o tome kada se trebalo istupiti iz Društva književnika. Neki ljudi koji su zajedno sa mnom bili u Pragu ’94. napustili su DHK. Premda na listi »veleizdajnika«, tada sam još vjerovala da se nešto može postići pretvaranjem Društva književnika iz političke u strukovnu udrugu. I tada i danas jedini prihvatljivi kolektivni okvir za moje djelovanje bio je i ostao PEN.

Kakav je odjek na vaš prijedlog da treba osnovati novo društvo književnika i hoće li brzo doći do novog osnivanja društva književnika?

— Tada sam samo rekla da to nije moje društvo i da osjećam potrebu osnivanja staleške udruge, i to je bilo sve. Nakon toga usljedili su telefonski pozivi priličnog broja kolega zainteresiranih da se ozbiljnije staleški okupe. Ništa nije bilo pripremljeno i to je rezultat potrebe ljudi da u teškim vremenima prežive od književnosti. Neke izjave o tome da li treba novo društvo književnika ili ne, a naročito javna propitkivanja mnijenja, potpuno su apsurdna. To su protokomunistički atavizmi u razmišljanju. Uporno se ne shvaća osnovna razlika između različitih razina problema. Ja govorim o potrebi osnivanja književničke staleške udruge, a druga je stvar što takav zdraviji i moderniji princip okupljanja ujedno na bolji način promiče i literarne vrijednosti i to ide zajedno. Ne vjerujem u starinski pristup staleškim udrugama. Rasprava treba li novo društvo ili ne treba, sama je po sebi apsurdna jer to je stvar književničkog ceha, a stvar pojedinca je hoće li izaći iz, konkretno, Društva hrvatskih književnika, iz kojeg sam ja izašla prije svega zbog drugih razloga. Trenutno me ne zanima što se radi u Društvu hrvatskih književnika jer jednostavno ne želim gubiti vrijeme u profesionalnom smislu. Koncentrirana sam na vlastito pisanje i na projekte koji su PEN-ovi projekti, ali doprinose i razvoju kulturnog života u domaćoj sredini.

Možete li nam nešto više reći o aktivnostima PEN-a od kada ste vi preuzeli dužnost predsjednice. Imate li dobre uvjete za rad i koji su najveći problemi s kojima se surećete?

— Budući da je situacija koja je naslijeđena bila prilično nepovoljna i u financijskom smislu, trebalo je krenuti takoreći ispod nule, bez sredstava za poštansku marku, u pola stražnje sobe na adresi gdje je i DHK, s jednom jedinom plaćenom zaposlenicom, administrativnom sekretaricom koja tipka penovske spise na Biserici naslijeđenoj od Šoljana. Prostorni uvjeti PEN-a ostali su isti do danas. U prvoj godini u kojoj mi je povjerena dužnost predsjednice odlučili smo da se privremeno nećemo posvetiti izdavačkoj djelatnosti nego se posvetiti drugim aspektima djelovanja PEN-a. Od tog trenutka do danas ostvaren je čitav niz događaja u penovskoj organizaciji. Mislim da bez pretjeravanja mogu reći da se putem nekih naših programa raživio kulturni život, pogotovo u Zagrebu. To je npr. »Čitanje iz prve ruke« koje je pobudilo zanimanje publike, ali je donijelo nešto novo i proznim autorima koji su dobili priliku u klupskome prostoru provjeriti kako djeluju njihove zaokružene, ali još netiskane zamisli.

Regionalna konferencija međunarodnog PEN-a u Zagrebu u studenom prošle godine dovela je četrdesetak imena. U tom trenutku uprava PEN-a je smatrala da bi trebalo učiniti napor radi općeg podizanja atmosfere u kulturi kod nas kako bismo udružili snage oko dobrog zajedničkog projekta. Povezali smo regionalnu konferenciju sa Zagrebačkim književnim razgovorima. Dogodilo se da neka od tih imena svjetske književnosti tom prigodom prođu kroz Zagreb, a da ne budu na pravi način prepoznata. Međutim, cijeli koncept je uspio unatoč trzavicama koje su izbijale između dva organizacijska partnera, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a.

Uspjelo se i nešto bitno pokazati. Naime, završnica događaja odvila se u kontekstu demonstracija na Trgu bana Jelačića. Ozračje u kojem se sve to događalo, posebno lažna dojava o postavljanju bombe na završnoj večeri, upućivala je na porazni socijalni i duhovni kontekst koji je danas potpuno prepoznatljiv, a prenosi se i na zabrinjavajuće izjave vrhunskih intelektualaca u udrugama poput DHK. Tada je završnica skupa bila obilježena dojavom da je podmetnuta bomba u prostore.

Ove godine planiramo zanimljiv događaj u prosincu, zbivanje koje također ima međunarodna obilježja i dosta smo razmišljali gdje ga organizirati. Odlučili smo se za Pulu zbog više razloga. Kad promatrate povijest grada Pule vidjet ćete naslage različitih politika koje su prošle i ostavile traga u njemu. Taj je grad osjetio pad nekoliko imperija. To je multietnička i multinacionalna sredina koja dovodi u žarište ponovnu raspravu o ulozi regija i regionalnosti u kulturi. Dolaze predstavnici odbora međunarodnog PEN-a koji se bavi prevođenjem i lingvističkim pravima. Taj odbor je dosta godina posvetio pokušajima da se univerzalna deklaracija o jezičnim pravima uvede u međunarodni zakon i ove godine će vjerojatno biti usvojena kao međunarodni pravni dokument. Promoviranje te deklaracije bit će samo po sebi bitan događaj. U Puli se tada održava i sajam knjiga, koji se pokazao kao vrlo uspješan a ove godine poprima međunarodni karakter. Planiramo taj međunarodni događaj nazvan »PEN u Puli« koncentrirati oko nekoliko žarišta interesa za publiku. Unutar okvira sajma na »doručku s autorom« i u »smiraju s knjigom« biti će predstavljanje knjiga pisaca domaće i svjetske književnosti. Pozvali smo između ostalih, uzmimo tek jedan primjer, autore kao što su Fernando Arrabal ili Tahar ben Jelloun. Rođen u Maroku, godine 1961. došao je u Francusku, 1987. nagrada Goncourt za njegovu Svetu noćstavila ga je u žarište medijske pozornosti. Trenutno nam se čini da je on zanimljiv u tom jednom kontekstu za koji je PEN osobito zainteresiran, a to je kontekst zažarivanja vjerskih raspri, ali i bliskoistočna tragedija. Ben Jelloun je u velikoj mjeri kroz svoje kolumne i prozu promovirao teme koje su danas značajne teme savjesti 21. stoljeća. S druge strane moguć je dolazak i dobitnika Sachs nagrade Davida Grossmana, izraelskog pisca, čiji je Žuti vjetar ’87. godine također pobudio svjetsku pozornost. Najavljen je i dolazak Petera Esterhazyja, kao par exellance srednjoeuropskog pisca. Doći će i nekoliko čeških pisaca, od Viewegha do Klime. Pojavit će se i Dragan Velikić, srpski književnik mlađe generacije koji trenutno piše i živi u Berlinu, a čiji se novi roman upravo bavi gradom Pula.

Radimo i projekt narudžbe dvadesetominutnih tekstova koji govore o sporazumijevanju i nesporazumijevanju među ljudima, a zove se »Babilon drama«. Tu ćemo imati tri, a možda i dva puta po tri autora koji pišu po jedan dvadesetominutni dramski tekst. Domaći redatelj kasnije će to djelo koje je kolektivno samo po temi, ali i po budućem redateljskom zahvatu, postaviti unutar ZKM-a ili u Pulskom narodnom kazalištu.

Treći aspekt tog projekta je čitanje poezije, to će biti mali pjesnički festival koji će prezentirati nekoliko stranih i nekoliko domaćih pjesnika, dakako i istarskih pjesnika. Čitat će se i izvoditi poezija po oštarijama i po istarskim eksterijerima. Pitamo se ne bi li bila dobra ideja pozvati jednog mladog snimatelja i redatelja koji bi možda kao diplomsku radnju napravili nekonvencionalni, dosjetljivi prikaz toga događaja s portretima autora.

Još jedan aspekt »PEN-a u Puli« ima veze s prevođenjem. Riječ je o malome eksperimentu za koji je dobrodošla suradnja s Društvom prevoditelja. Radi se o sljedećem: vrsni prevoditelji pristaju pozabaviti se s nekoliko književnih tekstova (zaokruženih ulomaka) bez naznačena imena autora uz inzistiranje na autorskom prevoditeljskom rukopisu, a mladi glumci čitaju različite autorske prijevodne verzije istih tekstova. Dakako da to služi kao neuobičajeni uvod za ozbiljnu raspravu o specifičnostima prevođenja. Voljeli bismo kad bi Pula postala tradicionalno okupljalište prevoditeljskih tema. Za to ima i nade budući da je Međunarodni odbor PEN-a za prevođenje i lingvistička prava izrazio želju svake druge godine ponovno dolaziti u Hrvatsku. Sve skupa korisno je i zato što svraća pozornost na nešto što nedostaje, a to je drukčije promišljanje prevođenja hrvatskih autora vani.

Konačno, tu je i projekt »Internet i književnost«. Predstavlja se nekoliko internetskih časopisa, To je www.poetry.int, časopis kojeg je pokrenuo poznati roterdamski festival za poeziju. Taj časopis je internacionalna mreža nacionalnih siteova koja od ove jeseni postavlja problem opstanka poezije u globaliziranome društvu. Pjesništvo se predstavlja u izvorniku, ali i na engleskom kao lingua franka, uključuje on-line diskusije o problemima književnosti. U taj sam projekt kao jedna od urednica i sama uključena. Predstavlja se i lyric on-line, njemački projekt s bankom pjesničkih glasova koje će predstaviti mladi autor projekta. Treći je eksperiment talijanskog autora koji na osebujan način želi uspostaviti kontakt između pisca i publike preko Interneta. Biti će predstavljen i međunarodni pjesnički projekt talijanskoga UNESCO-a.

U izdanju zagrebačkog Konzora upravo izlazi iz tiska vaša nova knjiga Koreografija patnje, koja predstavlja zanimljivu kombinaciju poezije i proze. Možete li nam nešto više reći o nastanku tog djela?

— Knjiga pod naslovom »Koreografija patnje« negira žanrovske pretince. To je prava proza koja je narativnom strukturom uokvirila poeziju. Poezija koju tu objavljujem nije bila tiskana u Hrvatskoj. Pisana na engleskom izvorniku bila je prevedena na gotovo desetak jezika i izvođena na mnogim međunarodnim festivalima. Već sam je u performativnom obliku iskušala pred različitom publikom, u Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj, Portugalu, u Barceloni. Sada sam joj dodala prozni okvir i napravila nešto što može iznenaditi. Uopće situacija primanja literature se u bitnoj mjeri promijenila, u tom pogledu da je i poezija u jednom trenutku postala gotovo zaštićenom vrstom kojoj se rezervatski pristupalo. Postoji razlika između načina na koji se kod nas prima pjesma i načina na koji se vani čita. Razlika je i u publici koja u njoj uživa. Mislim da je ponovno moguć užitak u čitanju, ali i u izvođenju književnosti pred publikom. U našim okolnostima to se pokazalo poticajnim u toku čitanja proze u FAK-u, ali to je potpuno drugi način. Pokazalo se poticajnim i penovsko čitanje neobjavljenih proznih tekstova u Art-net caffeu, u drukčijoj atmosferi u kojoj se ne događa u nas uobičajeno promoviranje izdavačkih kuća, već samih autora koji ispituju svoju poetiku u izravnom odnosu s publikom. Kad smo se već vratili u penovske vode, rekla bih da me osobno iskustvo izvođenja poezije izvan Hrvatske nagnalo da pokušam pomoći jednoj generaciji mladih, ali već profiliranih autora, naraštaju koji još uvijek nije dobio dovoljno prostora, a to je generacija rođena oko 1975. S tom namjerom PEN je organizirao i čitanja poezije kao što je bilo u Močvari ove godine, gdje je plejada mladih ljudi od Alena Galovića preko nešto starijeg Glamuzine, ali i Hercega, Galovića, Jagićke, Radašinovića, Šamije, Šimleše, Vrljića, Zajeca privukla tristotinjak posjetitelja.

No vratimo se vašem pitanju. Nakon dugo godina sada objavljujem književni projekt u čijem su središtu pjesme. Kažem nakon dugo vremena jer premda sam objavljivala prozu i znanstvene knjige, od 1993. kada sam dobila nagradu Vladimir Nazor za knjiigu »Sto aleksandrijskih epigrama«, nisam u Hrvatskoj objavila nove pjesme, nisam ih gotovo uopće čitala pred svojom prirodnom publikom. Sad prvi put dolazim s nečim što miješa žanrove. Sasvim svjesno miješam prozu i poeziju, a da pritom ništa ne gubi: proza ostaje proza, poezija ostaje poezija. Mislim da su svi signali literarnih vrsta mrtvi, da je postmoderna već dala svoje i da se trenutno javlja nešto što bih mogla nazvati novom odgovornošću publike i pisca. Sve je odbačeno: čak i skepsa postmoderne. Novu književnost pišu post-katastrofički intelektualci kakvom se i sama osjećam. Tu književnost čita malen broj ljudi. Upravo zato ona razvija novi, iskreniji oblik odnosa s publikom koja nije velika ali je sposobna transformirati se zajedno s piscem. Takvu vrst uvjetno rečeno manifesta trenutno i pišem i živim i mislim da me sasvim iznenađujuće moj osobni milenarijski manifest danas više povezuje s mlađom nego sa starijom generacijom hrvatske književnosti. Pjesme sam postavila u okvire dviju proznih cjelina od kojih se jedna pod nazivom Hrvatska koreografija može čitati i u neposrednom političkom kontekstu. Tu se nalazi i proza Gospođa Ponoć, proza gdje predstavljam montažu lažnih i stvarnih biografija augustinskih pjesnika čiji se stihovi pojavljuju kao motta u mojim pjesmama. Putem sraza fictiona i factiona, ti »citirani« autori prestaju biti puko slovo na papiru u naizgled tradicionalnom uvođenju mota u modernu poeziju. Njihove sudbine postaju paradigma svega što nam se danas događa. Uopće ta knjiga govori o poziciji umjetnika u društvu.

To je i moje osobno promišljanje o ulozi književnosti danas: koliko je to uzaludni posao, s kojim žarom i s kojim razočaranjem mi danas pišemo poeziju i s kojim smo je žarom i razočaranjem pisali prije. Hrvatska koreografija je zamišljena kao ludi rondo kolektivnih iluzija gdje narod niže jedan praznik ludosti za drugim praznikom ludosti u tijeku vječne sedmice iz koje nema izlaza. Jedan od pjesnika čiju sam sudbinu dotaknula u Gospođi Ponoćdobiva priliku ponovo se roditi u Hrvatskoj koreografiji, ovoga puta kao domoljubni hrvatski pjesnik. Riječ je o Yeatsu koji dobiva priliku još jednom proći na novi način staro iskustvo koje ga je u prethodnom životu već dovelo do temeljitog razočarenja.

Kod mnogih mladih pjesnika iz te mlade generacije, poput Gromače i Pintarića, postoji radikalni raskid sa dotadašnjom tradicijom poezije, osim eventualno s Marunom, Slamnigom i Dedićem. Uzvišenost poezije se napušta, kao da je došlo do nekog nepremostivog jaza...

— Na to pitanje mogu vam odgovoriti iz osobnog iskustva. Devedestih mi je izašla antologija američke poezije s komentarima. Prethodno sam u časopisu »Republika« serijalizirala svoja teorijska razmišljanja o američkoj poeziji koju sam sama prevodila. Na moje veliko čuđenje tada sam imala velikih problema s generacijom pjesnika koje sam neobično cijenila, poput Šoljana s kojim sam tek kasnije uspostavila srdačan odnos. Jednostavno, bilo je prerano. U to vrijeme prevodila sam i predstavljala u časopisu novu naraciju na američki način, a to je ono što danas pišu ljudi poput Gromače i Pintarića. Mogla bih kao književna kritičarka reći da se to događa s deset godina zakašnjenja, međutim događa se na osebujan i živ način koji je u ovoj sredini novina i jedna od karika raznovrsja. Uostalom u umjetnosti nema napretka. Sve se vrti u krugu. Tu zapravo nema zakašnjenja. Ova imena koja ste spomenuli također pripadaju krugu ljudi koji su nastupili na poetry jam sessionu prošle godine u penovskom kontekstu u B. P. Clubu. To je nova naracija na hrvatski način, i što s time? Otkrivaju li oni toplu vodu? Možda, i što s time? Kod nas se umjetno stvara jaz između generacijskih poetika. Jednostavno, taj generacijski jaz nije toliko rascjep koliko je svjetonazorna razlika. U jazove uopće ne vjerujem zbog toga jer je nastavljanje na baštinu ono što je uvijek evidentno. Knjiga se knjigom hrani, nitko ne može ništa doista izmisliti potpuno od početka, međutim signali žanrova su danas potpuno propali. Poslje postmoderne preostaje samo nova savjest pisca i čitatelja i to u malim brojevima. Hoće li se publika povećati? Nisam sigurna, ali ljudi nepogrešivo osjećaju predanost onome što radite, iskrenost vaše odluke da se pozabavite poslom koji nikome nije nasušna potreba nego predstavlja kraljevski luksuz duha koji uvježbava uzaludnost. Bez obzira koji je vaš stilsko izvedbeni način pristupa, vi ih pridobivate za sebe. To je nešto što daje novu nadu u poeziji i što će sigurno učiniti da se ona revitalizira i to se već i događa.

Mladi pjesnici uspjeli su dakle danas uspostaviti živi kontakt s publikom, a neke su zbirke pjesama rasprodane poput Gromačine...

— Ta kategorija »rasprodanog« je prava groteska u domaćim književnim uvjetima u kojim su naklade sićušne i ne klizne brojke, ali i kao takva je dobar znak. Samo što se otvara drugi problem, a to je nesustavno tržište knjiga, nesustavno promoviranje hrvatske književnosti vani i nesustavno prevođenje svjetske književnosti u Hrvatskoj. Sve to troje zajedno tvori vrlo neugodne okolnosti za samorazvoj pisaca zbog toga što smo mi jedno malo i zatvoreno tržište. Autizam je ogroman, čak se produbljuje. Jednostavno nismo zainteresirani za ono što se događa izvan naših granica u dovoljnoj mjeri, a trebali bi smo biti.

Izumire li rima u novoj hrvatskoj poeziji?

— Izumire i ne izumire. Rima je u hrvatskoj književnosti u znanoj mjeri vezana za zvonjalice. Sonetisti poput Mrkonjića, Paljetka, Maroevića, Petraka, tek da spomenem nekoliko vrsnih imena vezali su modernu zvonjalicu uz baštinjeni sonet. Ta, gotovo pomama sonetne forme, svojevremeno je vratila rimu u recentno pjesništvo. Sonetna dopisivanja učenih pjesnika obilježila su osamdesete. Ako to pitate zbog moje reputacije neoklasicista mogu vam reći da se mijenjam od jednog do drugog književnog projekta. Tako sam u epigramima birala samo naizgled tradicionalnu formu daktilskoga ritma. Kad pišem sonete razbijam ih iznutra, posebno engleske sonete, koje punim kolokvijalizmima, poetskim mesom koje je oslobođeno bilo kakvog robovanja. To me zabavlja. I nisam u tome jedina. Spomenut ću jednog izvanrednog pjesnika, zove se Tony Harrison. On se na primjer držao sonetičke forme, a zapravo je bio bard predgrađa, često je obrađivao teme urbanih sirotinjskih četvrti. Ja samo uvjetno rečeno posegnem za sonetnom formom, pa moji soneti nisu zvonjalice. Pogotovo kad su na engleskom oni imaju ritam proznog kolona, prozne rečenice, a opet zadržavaju rimu na najnemogućijim mjestima gdje tvore sinkope što je za izvedbenu formu kakvu i sama prakticiram vrlo bitno. Zapravo kod mene je sonet samo izlika dok je kod razlogovskih pjesnika sonet baštinsko sjenčanje, ali i dnevnička forma, razgovor kroz sonetnu formu, dosjetka i poslanica.

Jeste li analizirali tekstove uglazbljenih pjesama koje se izvode i da li su vam neki hrvatski autori danas zanimljivi?

— Kada govorim o izvedbenom izvođenju poezije govorim o poetskom scenskome događaju i vokalnom performansu. Postoji još i uglazbljena poezija, mnoge Fiamengove pjesme danas mnogi percipiraju kao narodnu poeziju, poeziju koja je od naroda ispjevana autentična pjesma, ili kod Arsena Dedića, gdje je to šansonjerska izvedba. Zanima me vokalni performans. Ponekad ga izvodim, ali volim i tradicionalno čitanje poezije.

Bili ste urednica za književnost u prvoj redakciji »Vijenca«. Što je ono što vas danas u novinama za kulturu najviše zanima?

— Moj odnos prema dvotjednim novinama za kulturu nužno je kontaminiran mojim uređivanjem Vijenca devedesetih godina kad je to bio par exellance opozicijski list, tako da nikada ne mogu više opušteno čitati niti »Vijenac«, niti »Zarez« a da zapravo svaki uređivački postupak ipak ne stavljam u kontekst vremena. Možete reći da je to moj osobni problem, ali ja mislim da je to problem pokušaja i promašaja u novinskom prezentiranju književnih tema u nas. Problem je svako toliko u neshvaćanju razlike časopisnog i novinskog teksta. Problem je još i više u kulturnoj klimi u Hrvatskoj. Općenito govoreći teme umjetnosti i znanosti ne uspijevaju na pravi način doći do publike zbog toga što je pritisak stavljanja svih tema struke u političke kontekste doista golem i ta situacija se trenutno ne može popraviti, zbog toga što doista postoje velike poteškoće i svatko tko bi ih želio ignorirati učinio bi grešku. Kod nas dvotjednici u kulturi imaju bitno različite pristupe problemima i sociološki je zanimljivo gledati listu prioriteta tema. »Zarez« pozicionira književnost unutar kulture življenja, odnosno nameće sociološki kontekst sagledavanja svake činjenice. S druge strane »Vijenac« pokušava pokriti kroničnu neinformiranost ove sredine o događajima u Hrvatskoj i vani, što je također dobar put, međutim i u jednom i u drugom dvotjedniku još uvijek se nije ostvarila idealna ravnoteža obavjesnog i autorsko-komentatorskog, književnog i popularno-znanstvenog. Ako se jedna koncepcija odabere, ona se dosljedno mora provoditi, što je u našim okolnostima doista teško i dovodi do velikih uređivačkih poteškoća u novinskom prikazivanju tema iz kulture.

Postoji i problem oko toga kako se piše za koji medij, koji su uzusi struke koji nas ograničavaju ili nam daju krila u pisanju za jedan dvotjednik za kulturu, za časopis, a kakva su opet pravila pisanja za dnevne listove koji imaju podosta otvoren prostor za literarne teme, ali dakako samo onda kada im je povod neposredni konflikt ili neki politički ili društveni kontekst koji bi kulturnu činjenicu mogao staviti u prvi plan i to ne poput važne vijesti, nego poput skandala. Crna kronika je došla na prve stranice dnevnih novina, u skladu s prilikama u kojima živimo, pa se poremetila prirodna raspodjela materijala za obradu kakvu vidimo u većini uglednih dnevnih listova u ostatku Europe. Mi živimo svoju histeriju vijesti i ona se nažalost odražava u velikoj mjeri u predstavljanju tema iz kulture.

Nedavno ste objavili knjige Simptomi dramskog moderniteta (Iti Unesco, 2000) i Kazalište suigre (Antibarbarus, 2001). Možete li se kao dobar poznavatelj povijesti kazališta i dramske književnosti osvrnuti na novu dramsku produkciju?

— Novija dramska književnost kod nas je, uzmimo za primjer Ivanu Sajko ili Mihanovića, kao dvoje relativno izvođenih i uspješnih mladih autora, drama malih formi koja je pratila svu megalomaniju društvenog izricanja istina i odlučila svesti svoj dramski izraz na mini problem, problem čovjeka unutar sebe, problem čovjeka koji dramatizira svoju (ne)mogućnost istinske komunikacije. Nedavno su me pitali da usporedim hrvatsku, srpsku i makedonsku dramu mladih autora pa ću sada na to ponovno referirati. U trenucima dok se u Makedoniji nije izoštrila situacija etničkog konflikta, europske uspješnice su postajale drame pisaca poput Dejana Dukovskog. Oni su iskoristili tradiciju fragmentizirane drame koja je prikazivala mjesta na kojima puca društvena svijest. Takve prefiguracije balkanskih mitova, u jednom trenutku bile su jako zanimljive za vanjsko tržište. Pomicanje žarišta balkanskih sukoba, ali i razočarenje mladih ljudi svijetom u kojem se vrši silovanje svijesti i savjesti pojedinca, dovelo je i tekstove Biljane Srbljanović u žarište pozornosti. Hrvatska dramska mlađa književnost koju je pisao naraštaj koji je osjetio rat na svojoj koži u najkrvavijem obliku, protestirala je protiv mraka povlačenjem u malu formu, a to je možda čak i više govorilo o teškoći života u ovoj sredini, te govori u prilog tome da treba proći određeno vrijeme da se neki utisci slegnu.

Posljednjih godina, u kojima se intenzivno bavite kazališnom teorijom, posebno vas je zainteresirao Branko Gavella...

— Upravo sam započela pisati knjigu koja se bavi teorijama glume na jedan malo drugačiji način nego što se uobičajilo. To je uvid u teoriju glumačkog fenomena kroz pregled paradigmi vremena, ali i kroz prizmu znanstvenih pomodnosti epoha. Zanimaju me načini na koje se sve to odrazilo u interpretiranju dramskih tekstova i u glumačkoj pedagogiji. To je fascinantna tema a počela me interesirati onda kad sam se opsežnije pozabavila teorijom Branka Gavelle, kad sam postavila na noge rezultate dugotrajna posla sabiranja njegovih teorijskih fragmenata u cjeloviti teorijski sustav s pojmovnikom. Višegodišnja opsesija Gavellom u kontekstu teorija dvadesetih i tridesetih godina sada je ostvarena i publicirana u studiji Kazalište suigre. Iz fragmenata Gavellinih zapisa pokušala sam izvući bitne pojmove. Ti su pojmovi, pokazalo se, od presudne važnosti za razvoj suvremene teorije kazališnog fenomena. Takvim uvidom postaje jasno da je hrvatski redatelj i pedagog glume svojim razmišljanjima potpuno uklopljen u proces stvaranja europske, posebno srednjoeuropske kazališne estetike i teorije kazališta. Mislim da mi je desetogodišnje bavljenje tim problemima puno pomoglo, prije svega u stjecanju discipline razmišljanja koja mislim da je potrebna svakom intelektualcu, pogotovo u vremenima u kojima disperziramo svoju pozornost na puno fenomena među kojima prevladavaju banalnosti. Društvo je u golemom previranju i prilike ne dopuštaju gotovo niti jednom intelektualcu spokoj lišen rašomonskog slaganja priče iz krhotina vijesti prenesenih medijima.

Razgovarao Zlatko Vidačković