Neizrečena ljubav

Neizrečena ljubav

Ljubav bez izlaza (The Deep End), red. Scott McGehee/David Siegel

Moderna melodrama s elementima film-noira i vrlo neobičnom junakinjom kao protagonisticom, koja nosi priču o samo-žrtvovanju, neizgovorenoj ljubavi, ucjeni i umorstvu. Ujedno i ključna, najsnažnija personality filma, po svemu nekonvencionalna glumica (i ekskluzivna Jarmanova muza) Tilda Swinton glumi po svemu konvencionalnu suprugu i majku američke srednje klase — Margaret; koja maloljetnog homoseksualnog sina Beaua (Jonathan Tucker) pod svaku cijenu pokušava zaštititi od posljedica nečeg što misli da je učinio — pri čemu on nikad ne saznaje njezinu žrtvu, torturu i psihički pakao kroz koji prolazi sama (dodatno potenciran pojavljivanjem »tajanstvenog stranca« — ucjenjivača Spere u izvedbi Gorana Višnjića).

Tako do samog kraja filma stvari među majkom i sinom ostaju nedorečene, neizrečene, prešućene (pa se film može promatrati i kao indikator do čega sve dovodi nedostatak komunikacije u obiteljima i međuljudskim odnosima općenito). Naime, Margaret je žena naučena sve potiskivati, držati pod kontrolom (s vječno odsutnim mužem moreplovcem, te troje djece i svekrom u kući) — pa čak i svoj glas — istovremeno bivajući bez emocija i emotivno opterećena (noseći ujedno i zastrašujuću snagu majčinske protektivnosti) — a prikazu takvog stanja lika dorasla je tek rijetka glumica — među koje se Tilda Swinton svakako ubraja.

Neizrečeno i prešućeno

Prozračna, sedefaste kože, istovremeno nezemaljski lijepa i obična do nevidljivosti, Swinton s izvanrednim osjećajem za detalj malo pomalo izoštrava fokus i motivacije svoga lika, tek finalno nam ga razotkrivajući u potpunosti (i prekrasno modulirana shema kolorita — izblijedjela i hladna bijela, zelena i plava; svojom hladnom skalom prepunom smirujuće, samotne ljepote podcrtavaju stanje svoje eterične junakinje). U prvoj trećini filma snažno smo privezani na njezino gledište na stvari, no potom se u »igru« ubacuje i outsider — kriminalni looser Spera, što je trenutak koji je u rukama manje spretnih redatelja mogao u potpunosti poljuljati i ozbiljno narušiti kompoziciju i dramaturšku osnovicu filma (no u ovom slučaju funkcionira uspješno — zasigurno zahvaljujući i karizmi protagonista). Solidan Višnjić međutim ne može se (baš kao ni mladi Jonathan Tucker) baš tako jednostavno izvući iz Swintonine moćne sjene; iako njegov filmski lik (sposoban za moralnu ambivalenciju) s vremenom potpuno shvaća i prihvaća Margaretinu poziciju, prepoznavši u njezinoj svjetovnoj rutini majčinstva i kućnih obveza onu vrstu egzistencije kakvu on nikad neće imati.

Tiho i nenametljivo

Scenaristi-redatelji McGehee/Siegel shvaćaju strahovitu moć melodrame, kao i to da niti jedan okus tenzije nije potentniji od onog psihološkog; gradeći svoju priču ne na narativnim obratima i zapletima već je pustivši da počiva na kompleksnosti likova, iz scene u scenu pojačavajući suspense bez iskorištavanja trikova kamere, jeftinih shema pucanja ili potjera i sličnih formulaičnih akcijskih doskočica. Savršen je to primjer djela koje se razvija postupno i polako, dostojanstvenim i skladnim ritmom, usprkos kojem u napetosti drži svake minute. Tako nastaje tiha i nenametljiva karakterološka studija u kojoj ovaj kreativni dvojac vješto i s pažnjom stapa noirovsku tradiciju s modernim okruženjem, te ljepotu tradicionalnog iznosi u svježem i novom ruhu.

Katarina Marić