Najzanimljiviji Trafik

Najzanimljiviji Trafik

Europa pleše na suptilan način progovara o malograđanskim ukalupljenostima današnjice. Iskreno, visoko profesionalno, istraživački, suvremenog senzibiliteta i osebujne estetike kojom se Trafik ističe u okvirima hrvatskoga teatra

Prošlosezonski su premijerni naslovi profesionalnih kazališta ili kazališnih skupina u Rijeci najzastupljeniji u HNK Ivana pl. Zajca (Hrvatska i Talijanska drama), kojem se sa po jednim naslovom pridružuju HKD Teatar i kazališna skupina Trafik.

Najcjelovitija Raspra

Promišljena se repertoarna politika Hrvatske drame razvila u okviru jedne od dvije pretprošle sezone utemeljene odrednice. Predstave koje bi trebale ići u tematski krug Stoljeće grada posve su izostale s repertoara, dok su u okviru tematskog kruga Milenij Europe postavljene tri premijere. Najcjelovitije scensko ostvarenje hrvatska je praizvedba Marivauxove komedije Raspra. Redatelj Janusz Kica izmaštao je promišljenu predstavu visokih umjetničkih dosega, a riječka je publika bila zapljusnuta svježom energijom sjajnih mladih glumaca iz Zagreba. No, iako je Marivauxova vještina pisanja neosporna, kao i Kicin suvremeni pristup tekstu u kojem se očituju spoznaje psihoanalize, temeljna okosnica komedije — filozofska rasprava koja propituje esencijalne razlike i sličnosti među spolovima — u kontekstu današnjega vremena ne uspijeva biti dovoljno intrigantnom. Ne intrigira ni scensko uprizorenje Ibsenove drame Kad se mi mrtvi probudimo u režiji Nenni Delmestre. No, iako je predstava visokoestetizirana (sjajno osmišljeni vizualni segmenti!), a njezina temeljna preokupacija karakteristična za svijet umjetnosti s kraja devetnaestog stoljeća, ona funkcionira izvanvremenski, a u današnjem ubrzanom vremenu djeluje poput haiku poezije — pročišćava nas i napaja ljepotom viših svjetova. Najveća ansambl predstava — Fordova tragedija Šteta što je kurva, bliska danas aktualnoj dramaturgiji krvi i sperme — veliki je promašaj. Redateljica Nina Kleflin posegnula je za posve zastarjelom teatralnošću u okviru koje pokušava dočarati neke od presudnih trenutaka tragedije. Mnogi se prizori mogu opisati kao loš scenski realizam, a psihološki posve artificijelno osmišljenje proživljavanja graničnih stanja dramskih lica posve je u skladu sa spomenutom klišeiziranom teatralnošću predstave. Najzanimljiviji potez Hrvatske drame odnosi se na jedini naslov off-repertoara — Akvarij Radovana Ivšića. Spoj starog i mladog buntovnika (režiju Akvarija potpisuje Mario Kovač) intrigirao je apriori, no konačni je rezultat prilično klasično mišljena predstava koja ničim ne uzburkava našu kazališnu stvarnost. Akvarij je u socrealističkim pedesetim bio avangardan iskorak, ali danas se njegova poetika čini zastarjelom ukoliko se tekst postavi na scenu bez većih dramaturško-redateljskih rezova u njegovo tkivo.

Tradicionalno i neuzbudljivo

Talijanska je drama i u prošloj sezoni kročila predvidljivim tijekom — tradicionalno i kvalitetno, ali bez ikakvih uzbuđenja. Ponovno možemo utvrditi da je poetika predstava prilično zastarjela, pa njezino značenje i dalje ostaje više u okvirima kulturološke vrijednosti. Prvi smo se put u hrvatskom kazalištu susreli s istaknutim suvremenim talijanskim dramatičarem — Albertom Bassettijem. Sam je autor režirao svoju komediju Venditori di anime, što je urodilo predstavom klasične režije i dobrih glumačkih kreacija. Najambiciozniji pothvat, uprizorenje Di Lampedusina monumentalnog romana Gepard u režiji Angela Savellija, rezultirao je nesceničnom, recitativnom predstavom. Farse Peppina De Filippa u režiji Nina Mangana u okvirima zadane poetike dobro funkcioniraju, osobito zahvaljujući uigranom glumačkom ansamblu.

Hakadeovci su izborom teksta (Quartett Heinera Müllera) i redatelja (Slovenac Samo M. Strelec) povukli zanimljiv potez, ali nažalost njihova istraživačka strast ovaj put nije dosegnula one razine na koje su nas navikli. Njihova je komorna predstava za dva glumca u Müllerovu kontekstu odveć konvencionalno mišljena i ne uspijeva doseći u tekstu prisutnu dimenziju mračne začudnosti.

Europa pleše

Po mom je mišljenju za najzanimljiviju prošlosezonsku predstavu zaslužna kazališna skupina Trafik. Europa pleše polazište pronalazi u romanu Vječni malograđanin Ödöna von Horvátha, no autorski se tim Lupi-Gattin-Valenta udaljuje od očiglednijih paralela s romanom. Predstava je lišena narativne i fabulativne strukture, a formom je fizički teatar koji je spoj pokreta, plesa i mime. Europa pleše na suptilan način progovara o malograđanskim ukalupljenostima današnjice, te odiše pokušajem da se odbacivanjem nametnutih nam kodeksa dođe do Ničega, da bi se stvorilo nešto Novo. Zbog toga i jest toliko prozračna, sačinjena od krhka tkiva na granici pokreta tijelom i njegove negacije. Iskreno, visoko profesionalno, istraživački, suvremenog senzibiliteta i osebujne estetike kojom se Trafik ističe u okvirima hrvatskoga teatra.

Tajana Gašparović