Na putu u klasike

Na putu u klasike

Zakletva (The Pledge), red. Sean Penn

Sean Penn polučio je svoj treći redateljski film (ni u jednom nije glumio) i uvjerljivo dokazao kako je riječ o jednom od najpotentnijih suvremenih filmskih autora. Debitirao je 1991. Indijanskim trkačem (The Indian Runner, u nas objavljen na videu pod naslovom Zla krv), iznimno sugestivnom, glumački moćnom (David Morse, Viggo Mortensen, Patricia Arquette) dramom o dvojici, senzibilno vrlo različite, braće, u kojoj je demonstrirao psihološku zrelost o kakvoj velika većina holivudske, ali i europske produkcije može samo sanjati. Četiri godine poslije uslijedio je The Crossing Guard (u nas objavljen na videu kao Čuvar prijelaza), manje uspjeli pokušaj psihološko-moralne studije o zločinu, kazni, osveti, emocionalnim traumama, u kojem je prvi put surađivao s Jackom Nicholsonom. Bio je to jedan od onih neuvjerljivih Nicholsonovih nastupa, no iskusni se manirist itekako iskupio u Zakletvi (The Pledge, 2001), svom najboljem nastupu od Brooksova Bolje ne može.

Prva dva filma Penn je snimio prema vlastitim scenarijima, dok je Zakletvu utemeljio na romanu Švicarca Friedricha Dürenmatta, kojeg su scenaristički prilagodili Jerzy Kromolowski i Mary Olson-Kromolowski. Uz fin scenaristički predložak, Penn je mogao računati i na vrhunsku fotografiju sjajnog snimatelja Chrisa Mengesa (Polja smrti, Misija), koja dojmljivo sudjeluje u građenju filmske atmosfere, napose u sugestivnim snježnim prizorima, ili okvirnim dijelovima filma u kojima Nicholsonov lik, umirovljeni policijski detektiv Jerry Black, doživljava psihološki rasap, sâm i otuđen na vlastitom izoliranom imanju, uz drvene nastambe na prostranoj čistini, pod nepreglednim blijedoplavim nebom.

Triler-drama

Zakletva se žanrovski može odrediti kao tzv. triler-drama, što u konkretnom slučaju znači da Penna daleko više zanima prikaz Jerryjeva psihičkog ustrojstva, nego potraga za (navodnim) serijskim ubojicom slatkih djevojčica. Kao što je dobro zapazio Janko Heidl u svojoj kritici filma u Hrvatskom filmskom ljetopisu, u određenim dionicama Zakletve gledatelju nije posve jasno odustaju li Penn i njegov protagonist od potrage za ubojicom, tj. od trilerskog segmenta filma, i posve se prebacuju na prostor ljubavno-obiteljske drame, tj. posve posvećuju formiranju Jerryjeve nove obitelji, zasnovane na međusobnoj privlačnosti vremešnog ekspolicajca i mnogo mlađe lokalne konobarice (redateljeva supruga Robin Wright Penn), koja s kćerkicom napušta nasilnog muža i doseljava se Jerryju, koji je u međuvremenu napustio grad i preselio se u tzv. idiličnu provinciju, gdje je kupio benzinsku crpku. U laganom i elaboriranom razvoju radnje, koji plijeni narativno-karakterizacijskom smirenošću i podrobnošću, s vremenom se otkriva da je Jerryjeva umirovljenička idila maskirni plašt za prikrivenu privatnu istragu o serijskom ubojici za kojega jedino on vjeruje da postoji, idila u koju se neplanirano, ali savršeno uklopila ljubavna veza s majkom djevojčice, koja Jerryju tako zgodno može poslužiti kao mamac za pedofilskog zlikovca.

Zakletva je film o dobronamjernu čovjeku koji je senzibilniji od drugih, pametniji od drugih i sposobniji od drugih, ali zahvaljujući svojoj osebujnosti i važnom psihološkom minusu (opsjednutost pronalaženjem ubojice djevojčice, čijoj se očajnoj majci zavjetovao da će ga otkriti i privesti pravdi), taj čovjek u konačnici postaje najveći gubitnik. Ne rješava slučaj, gubi ljubav voljene žene i obitelj koju je u kasnim godinama napokon uspio steći. Zakletva je ponajprije film o polaganu psihičkom rasapu neobičnog otuđenog pojedinca, o (auto)destruktivnim silnicama u njemu, psihološka studija u kojoj su suvereno povezani svi filmski elementi kojima je oblikovana (naracija, karakterizacija, vizualni stil, gluma) i koja se može uspoređivati s najvrsnijim izdancima tzv. psihološkog filma. Nedvojbeno, impresivan film Seana Penna postat će ubrzo neupitni klasik.

Damir Radić