Mačka na toplom baltičkom krovu

Riga bi bila idealna za igru skrivača. Bezbroj je prolaza kroz kuće, između blokova zgrada, a na uređenju tih prostora možemo im samo pozavidjeti. Arhitekti tu imaju što naučiti: kako sačuvati vanjštinu, a udahnuti zgradama novi duh; kako od klasicističke kasarne duge poput trakavice stvoriti privlačan sklop dućančića i kavanica; kako oplemeniti i najmanji plato među kućama

Zrakoplov je mirno skliznuo na pistu aerodroma u Rigi. Naša vrata Baltika. Je li zato što je bilo fjakasto rano popodne ili zato što je naš avion bio jedini na pisti — prvi je dojam bio savršen mir. Nervozu nije pokazivao nitko: ni policija, ni carinici, ni putnici koji su čekali prtljagu, ni mlada službenica na turističkim informacijama. Shvatila je da pred sobom ima ljude koji su prvi put u ovom dijelu svijeta i odmah izrekla onu spasonosnu rečenicu: »Budite bez brige, sve ću vam urediti.« Strpljivo je razgledala popis hotela, upitala do koje cijene možemo ići i dala se na telefoniranje. Tako kad smo izašli iz aerodromske zgrade, znali smo da imamo krov nad glavom. Jedna velika briga manje. Prva ljubaznost tražila je i drugu. Znate kako su izgubljeni stranci kad zure u vozne redove lokalnih prometala, a nemaju pojma ni u koji smjer idu ni kako se zovu krajnje stanice. Jedna umjesna riječ domaćih u trenu ih opušta i vraća u normalu. Na autobusnom stajalištu pod suncem babljega ljeta imali smo sreću da je još jedna ljubazna djevojka shvatila što nam treba. Neupitana, rekla je na engleskom: »I ja čekam taj autobus.« Prava riječ na pravom mjestu. Kako malo čovjeku treba da bude sretan! Zašto to malo tako često izostaje? Ne samo da nam je rekla gdje trebamo sići nego nas je — videći da ne razumijemo njezine upute kako doći do hotela »Forum« — jednostavno odvela do hotelskog ulaza. Baltik smo, zahvaljujući i ljubaznosti, prigrlili svim srcem.

Brižne babuške

Hotel je još mirisao na boju. Renovirana »antika« ispod čekića. Recepcionerski staff uglavnom ruski. Brižne babuške, spremne da vam pomognu, pa i na vlastitu štetu (»bolji vam je tečaj u mjenjačnici preko puta«). Ustat će i pripremiti vam bogat doručak i puno prije službenoga posluživanja. Još uvijek u gostima vide prije svega ljude, a ne putujuće vreće s novcem.

Naš »Forum«, vjeran svom imenu, bio je u staroj Rigi, u pješačkoj zoni, blizu široke rijeke Daugave (hrv. Zapadne Dvine). Vrlo dobar smještaj dodao je još koju crticu na ljestvici pozitivnih bodova za Rigu. Šetnja je mogla početi.

Riga i jest jedno veliko šetalište. Odavno shvativši da su glomazni muzeji i zamorne galerije za naše pamćenje već poprilično izgubljeni, okrećemo se doživljavanju grada na druge načine: šetnjom, zaustavljanjem na najrazličitijim mjestima gdje se zateknemo, mirnim prolaženjem (i pronalaženjem) bez imperativa. Najčešće slikana panorama jest ona s rijeke. Kružna vožnja brodom širokom vodenom površinom nalik na jezero to potvrđuje. Tornjevi crkava toga nizinskoga grada leže pred nama kao na dlanu. Skladnu panoramu remeti tek ono što je u vezi s televizijom: sama zgrada državne televizije usred rijeke, terasasta gromada, no još više obližnji TV toranj, taj masivni betonski tronožac koji se ukopao u riječno pješčano tlo i kao da šalje put neba strahotne tajne podzemnoga svijeta. Izdaleka još nekako, ali izbliza (meni) zastrašujući. No rijetki kupači u pješčanim surducima uopće ga ne primjećuju. Djeca još uvijek, pomalo ganutljivo, mašu putnicima na palubi. Ne zavidim im na takvim kupalištima. Koga je konfiguracijom obale i bojom mora jednom začarao hrvatski Jadran (dok je još bio »najlipje more na svitu«), taj sve kupače diljem svijeta gleda nekako sažalno. Suprotno od TV užasa, gradski tornjevi djeluju skladno i ozbiljno. Pomalo gotički strogo. Nema kićenosti. A ni kiča. Odraz povijesti (duge 800 godina; Riga se prvi put spominje 1201.). A ovuda su prolazili mnogi: Nijemci, Poljaci, Šveđani, Prusi, Rusi. Osnovana je 1158. kao riječna luka bremenskih trgovaca. O prijateljstvu još iz hanzeatskih vremena svjedoči pobratimstvo s gradom Bremenom i kipić »bremenskih muzikanata« sa stražnje strane gotičke crkve sv. Petra iz 15. st. Oko crkve niz improviziranih stolića sa suvenirima. Jantar, naravno, prednjači.

Neotkriveni Geringas

U katedrali (13. st.), koja je sve u jednom: crkva, muzej i orguljaška koncertna dvorana, nije čudo što je vrlo živo. No ispred katedrale prekrasan plemenit solo uličnoga violončelista uspio je nadjačati uobičajeni žamor. Možda još jedan, neotkriveni, Geringas? Najstarija kuća u Latviji (zašto ustrajati na njem. Letoniji?) vrlo je blizu (a što je u pješačkoj staroj Rigi uopće daleko?), u nizu zvanom Tri brata (15. st.). Pokraj njih je, naravno, još jedan »starac« — Sv. Jakob (13. st.), a njemu je pak prvi susjed latvijski parlament (puno mlađi i ružniji). Riga bi bila idealna za igru skrivača. Bezbroj je prolaza kroz kuće, između blokova zgrada, a na uređenju tih prostora možemo im samo pozavidjeti. Arhitekti tu imaju što naučiti: kako sačuvati vanjštinu, a udahnuti zgradama novi duh; kako od klasicističke kasarne duge poput trakavice stvoriti privlačan sklop dućančića i kavanica; kako oplemeniti i najmanji plato među kućama. Jedino gdje su, čini mi se, »falili« jest smještanje horizontalnoga kvadra Muzeja okupacije (odnosi se i na njemačku i na sovjetsku) između rijeke i pomno restaurirane hanzeatske zgrade »crnoglavaca« (po zaštitniku sv. Mauriciju — Marokanac, crn, taman). Zastrt je pogled na grad. Šteta. No inače u Rigi se osjeća urbanističko razmišljanje, znalačko, kontinuirano, s mjerom i poštivanjem baštine. Široke višetračne ceste svjedoče o pogledu u budućnost, a brojni lijepo uređeni parkovi o brizi za sadašnjost. Parkovi ni u najužem centru nisu izgubili bitku s (unosnijim) parkiralištima. Kroz njih teku potoci, plivaju patke, ljudi polako veslaju, leže na travi, sjede na klupama, koje, kao ni fasade, ne uništavaju. Sjede pristojno, na mjestu predviđenom za sjedenje, a ne kao većina naše »zlatne mladeži«, kojoj se slikom i likom pridružio i istarski župan Ivan Jakovčić, na naslonu, tako da eventualni kasniji šetači mogu sjesti samo na blato njihovih potplata. (Raskrečenoga župana na naslonu klupe u nekom istarskom parku možete vidjeti u Nacionalu br. 338 od 7. svibnja 2002. na 21. stranici.) Poučno i nadasve pristojno!

Kava u perivojskoj restauraciji nepogrešivo odaje gdje su donedavno bili. Moj jezik, koji je dvije godine šlukao takvu istu kavu u Pragu, »pogodit bi mogel i speč.« A nekad jedinstven aluminijski beštek u uniformnom ugostiteljstvu od Rostocka do Vladivostoka odaje i danas u koje je sve pore prodirao bivši Istočni blok.

Kad smo jednom pronašli svoj »dvorski« lokal, nismo više zašli ni u jedan drugi. Hrlili smo onamo i za objed i za večeru. Bilo je to obično samoposluživanje, ali imali su jelo za kojim uzdiše cijela naša rodbina: pilmenjike (ruska, bolja, verzija tortelina). Ja se nisam stigla zajesti toga jela, jer je sibirska baka moga muža već bila umrla dok se ja ondje nisam ni pomaljala, no pilmenjiki i priče o njihovu spravljaju u dalekom predoktobarskom Omsku, o smrzavanju u platnenim vrećama na kućnom trijemu i kuhanju kad god ih se tko zaželi zarazili su sve generacije naše porodice. Naša radost što smo otkrili pristupačno mjesto gdje se možemo do mile volje natorbati tih mesnih šeširića bila je tolika da smo mjesto odmah prozvali pilmenjara (»i nemaj drugih lokala do mene«). Preplavila nas je i ruska stepa, i lađari s Volge, i »s berega Katjuša« — pa hajde da kušamo i kvas, to rusko narodno piće bez kojega nema ni ruske književnosti.

Demonstranti grme

Šetnja se nastavila i izvan strogo pješačke zone. Ispod Spomenika slobode (iz 1935), djevojke uzdignutih ruku koje spajaju tri zlatne zvijezde (Sovjeti su to protumačili — kako dručkije nego imperijalno! — kao da majčica Rusija drži tri baltičke republike, no istina je drukčija: te tri zvijezde simbol su Latvije), zatekli smo demonstrante. Transparenti, smiješne papirnate kape, fućkaljke, govornici s megafonom. Grme nešto na jeziku koji ne razumijemo. Gorljivi su, traže podršku okupljenog mnoštva. Kako su mi nestvarni! Kao prije nekoliko godina grlati predizborni agitatori na Malti, koji su u kamionima tutnjali ulicama i svaka je grupa navijala za »svoje«. I jedni i drugi mahali su parolama, boli u oči prolaznike obaveznim znakom V, što je meni, promatraču s pločnika, više nalikovalo na »rogove« sa starih školskih fotografija nego na neku političku borbu. U čemu je razlika? Svuda sve isto i odavno viđeno. No ono što nigdje nisam vidjela u tolikom broju kao u Rigi jesu cijeli blokovi prekrasnih secesijskih zgrada (19/20. st.), a najljepše među njima (u Elizabeta iela — ulica) djelo su arhitekta Mihajla Ejzenštejna, oca još poznatijega sina Sergeja, tvorca filmskih remek-djela: Krstarice Potemkin, Aleksandra Nevskog i dr.

Na temperaturnoj karti Europe svaki dan nam se serviraju podaci za London, Madrid, Rim, Atenu, a nikada za Rigu, Tallinn, Vilnius. Kao da je Europa samo ono kopno prema zapadu. No od prošloga ljeta uvijek pogledam i prema sjevernim zaljevima i poluotocima; možda nacrtaju koju kap kiše ili pahulju snijega. Po tim sličicama mijenjam blendu za Rigu, Tallinn, Vilnu. Koliko god na putovanjima sama sebi govorila »Gledaj ovo, zapamti to, nemaš više vremena za reprizu«, znam da će jedan viši filtar i bez moje volje odlučiti što će propustiti, a što mi ostaviti u sjećanju. No u Rigi, poput njezina simbola — triju zlatnih zvijezda na Kipu slobode — pamtit ću tri mačka (mačkoljupci svih zemalja, ujedinjeni smo): čupavoga ljepotana na jednom prizemnom prozoru koji mi je dopustio da ga pogladim, figuru crne vitke mačke na (ne prevrućem i ne limenom) krovu kuće na kazališnom trgu i jednoga »uličara« u čekaonici autobusnoga kolodvora, kojega ni umorni putnici ni obijesna djeca niti tjeraju sa sjedala, niti vuku za rep, niti mu čupaju brkove. Riga je grad ljubaznih, susretljivih ljudi koji i u turistima još uvijek gledaju prije svega ljude.

Nives Opačić