Luftići

Luftići

Moja sedmogodišnja kći nedavno je poželja kupiti stolac na napuhavanje i to mi je pokazalo koliko je odmaklo ludilo s luftićima. Namještaj na napuhavanje svojom bezbojnošću podsjeća na plastiku iz šezedesetih godina, ali ne ograničava se samo na to već su prisutne i nježna ružičasta, zelena i crvena boja, kao i kojekakvi drugi predmeti što se napuhavaju, kao što su košarice za papirnati otpad, torbe, okviri za slike, satovi, pa čak i naočale

Veliko, nezgrapno i voluminozno

Ti kičasti modeli koji prizivaju šezdesete zapravo predstavljaju dvije različite sub-kulturne tendencije, od kojih jedna nevina, gleda širom otvorenih očiju, dok je druga pomodno osviještena i zrela. Kao roditelji mi smo se, dakako, uvjerili kako je taj stolac bio našoj kćeri privlačan prije svega radi svojih čarobnih osobina. Naša je kći bila oduševljena time što se nešto tako tanko i ravno i neprimjetno, kao što je nenapuhani paketić, može transformirati u nešto veliko, nezgrapno i voluminozno nakon što se napuše. To me sjetilo vlastitih iskustava kad sam se kao tinejdžer, željan znanja, divio odsustvu težine kod sjedalica svemirske ere i predviđao kako će sintetika pobijediti prirodnost, odbaciti prigradske udobnosti i zaprijetiti ugodama doma na račun nesentimentalnosti suvremenog života u nepostojanom danas-napuhanom-sutra-nepostojećem svijetu promiskuitetne mladeži. Pišući o »dobnosti svemirske ere« jedan je u zvijezde zagledani kritičar dizajna 1967. predvidio da će napuhani namještaj dovesti do toga da ćemo »vrlo skoro cijelo pokućstvo moći preseliti jednom torbom«. To novo, futurističko, tehnologizirano društvo »vjerojatno će izmijeniti naš odnos prema namještaju i namiještanju i povesti nas prema slobodnijem, manje pretencioznom okolišu u kojemu ćemo biti lišeni međusobnih statusnih razlika.«

Tako je izgledala naivna vjera u progres šezdesetih godina. Uvjerenja su bila toliko naivna da je kulturno naslijeđe tih godina toliko lišeno svakog obličja baš kao da se radi o kakvom probušenom luftmadracu. Danas niti jedan samosvjesni tinejdžer neće toliko olako razmišljati da bismo mu glavu usporedili s napuhanim balonom, kao što neće ni pokazati niti će svoju vlastitu prenapuhanost usporediti s napuhanom torbom. Čudima i magiji podložni su tek oni najmlađi ili oni kulturalno posve nevini koji će napuhati ili napumpati svako ponuđeno obličje. Tipičan kupac ipak će za ovakvim artiklima posegnuti prije svega radi toga što su žigosani kao kič ili radi njihova imanentnog ironijskog potencijala.

Volkswagenova Buba

Luftići spadaju u kemp okoliš, i dio su onog istog senzibiliteta koje su pedesetih godina uživali leteći tanjuri, šezdesetih lampe od vulkanske lave ili disko groznica sedamdesetih. Oni spadaju u ono izvan estetičkih vrhunaca što svojim preobiljem i čudnovatim sjajem samu materiju približava onome na što nas asocira Oscar Wilde. Predanom kemperu namještaj na napuhavanje je izvrstan samim tim što je toliko problematičan, što je »veći od života«, ali i smiješan. Napuhanci čini se posjeduju i onu vrstu zarazne osobnosti koja izaziva dobro raspoloženje i mami osmijeh. I dok su se ljudi spremniji nasmiješiti nego namrgoditi ili ukočiti, napuhane će se tvorevine poput Michelinovog čovječuljka smatrati boljim i ugodnijim društvom. Za razliku od verzije u kojoj je načinjen od plastike, on kao napuhanac ne nastoji biti neprimjetan, već zahvaljujući sasvim neprirodnim bojama gotovo udvostručuje humorističnost svog postojanja i upućuje na vlastitu autoironiju. Napuhani čovjek svojim stasom posve odgovara svom karakteru. Ono što mi se čini zanimljivim jest da nisu luftići tek tako smiješni i puni vlastite osobnosti, već kao da je u pitanju vrsta oblika koji se mogu postići napuhavanjem. Primjer za ovu opasku jest nova Volkswagenova Buba koja manje liči na nekog kukca već prije na neki napuhani oblik koji se našao na kotačima.

Svaki puta kad sam taj automobil vidio u Americi, oko njega bi se okupili ljudi u veseloj atmosferi, kao da je među njima neki zabavljač. Jedan vozač Bube je pričao kako svaki puta pri parkiranju ima problema jer se skupi toliko ljudi da ga počnu ometati, žele prići preblizu, opipati ga. »To nije auto za sramežljive ljude, morate biti u stanju izdržati pažnju kojom će vas ljudi obasipati.« Ljudi se skupljaju i oko sportskih automobila, no s Bubama je, nastavlja vozač, drugačije, drugi tip reakcije: »Kad vozite, pogledate ustranu i vidite ljude koji vas razdragano promatraju!« Možda i nije slučajno što se Buba prodaje u istim bojama kao i namještaj za napuhavanje, svijetlo plava, limun žuta i svijetlo zelena. A sasvim sigurno nije slučajno što američke reklame naglašavaju upravo nezgrapnost, karakternu osobnost »ružnog pačeta«. Ako se malo potrudimo, sjetit ćemo se da su upravo takvi oglasi za Bubu postojali i šezdesetih godina.

Napuhana karoserija

Ipak, Bubu je danas na našim ulicama prilično teško sresti. Puno češće vidimo Ford Ka koji također izgleda kao da mu je dio karoserije napuhan. Zaboravite da je glavni dizajner rekao da su tragali za »jednostavnim i upečatljivim dizajnom, sofisticiranim, ali da ipak nosi oznake budućnosti«. Zaboravite i da je Fordov marketinški tim govorio o »eleganciji« i »klasičnoj izvedbi«. Elegantan nije. Sofisticiran? Ali na pitanje je li smiješan, odgovorit ćemo s da! A upravo to što podsjeća na napuhane oblike nosi humornu notu i odgovarajući karakter. U Fordu su možda postali nervozni radi toga što su se nekom njihovom uratku ljudi počeli smijati, jer ih to stavlja u sasvim novu poziciju. Za razliku od Volkswagena koji osobnost tvrtke nosi upravo oblikom Bube i svim onim odlikama koje je taj auto imao u mini serijalu filmova gdje je upravo sam auto bio glavni lik — Herbie. A to je određeno još šezdesetih i sedamdesetih godina. Napuhani oblici možda su ponovo jedna prolazna faza okušavanja tržišta, no čak i ako je tako, ja sam za. Doista sam iskren kad kažem da sam za sve što parodira mačo dizajn i klišejizirane automobilske reklame. I Buba i Ford Ka mogli bi biti značajni u smislu udaljavanja od onih tvrdih i već dosadnih asocijacija na brzinu, tvrdoću, grubost, penetraciju i »muškost«, a približavanja idejama prijateljstva, žovijalnosti, pristupačnosti, da ne kažemo »majčinstva«. Možda tako i dizajn automobila prestane naglašavati ozbiljnost, zloću, mračno raspoloženje, agresiju i glad i počne naglašavati zaštitu, ugodu, susretljivost, obline, uhranjenost.

Luftići su možda prolazna moda, ali taj dojam napuhanosti na kojemu dizajneri sada ustrajavaju mogao bi označiti i značajnu promjenu u odnosu prema dizajnu, da se odmaknemo od sada već sasvim trajnog mačo pristupa i otkrijemo da dizajn može naglasiti i veselje i osobnost. Radosno je pomisliti kako bi luftići, napuhani namještaj i balonaste obline automobila mogle biti u stanju probušiti i ispuhati... nekoliko prenapuhanih ega.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach