Kulturna dekadencija

Kulturna dekadencija

Predstava dojmljivo ocrtava postupno urušavanje društva i nestanak njegovih vrijednosti

Opera u Grazu ima od ove sezone novu intendanticu, Karen Stone, koja je za glavnoga glazbenog ravnatelja odabrala Philippa Jordana, a za ravnatelja baleta Darrela Toulona. Oni su dobrano pretumbali repertoar i dobrim dijelom angažirali nove umjetnike. Sada su među solistima gracerske Opere poznati ruski bariton Igor Morozov i engleska mezzosopranistica Claire Powell, a među mladim snagama hrvatska sopranistica Margareta Klobučar.

Ovosezonski repertoar bio je u rasponu od Händelove opere Semele do mjuzikla Cabaret. Premijerno su još postavljeni Evgenij Onjegin, Lažna vrtlarica, Ljubavni napitak, Brittenova opera Zavrtanj vijka, Šišmiš, glazbena drama Enrico Manfreda Trojahna, dječji mjuzikl Jim Knopf i vlakovođa Lukas Konstantina Weckera i balet Pepeljuga. Od starog repertoara zadržani su samo Don Giovanni i Turandot.

Izvanredni konferansje

Opera u Grazu redovito izvodi mjuzikle, pa je i ove sezone imala dvije uspješnice iz prethodnih sezona, Webberovu Evitu i Hermannovu Hello, Dolly!

Mjuzikl Cabaret Johna Kandera premijerno je postavljen potkraj travnja i do kraja sezone izveden je 22 puta, što je otprilike standardni broj izvedbi pojedinoga naslova.

Mjuzikl Cabaret već je na praizvedbi na Broadwayu 1966. godine doživio veliki uspjeh. Nastao je na temelju Berlinskih priča Christophera Isherwooda, objavljenih 1935, koje su govorile o dekadentnosti suvremenoga njemačkog društva. Te priče za kazališnu je pozornicu 1951. adaptirao John Van Druten pod naslovom Ja sam kamera. Četiri godine potom uslijedila je ekranizacja toga komada, koji je u formu mjuzikla zatim adaptirao Joe Masteroff s glazbom Johna Kandera i stihovima Freda Ebba. Praizvedbu Cabareta obilježilo je, pored ostalih protagonista, izvanredno ostvarenje Joela Greya u ulozi Konferansjea, koji će istu ulogu odigrati nebrojeno puta u kazalištu i na filmu godine 1972. s Lizom Minnelli u ulozi Sally.

I gracersku predstavu obilježava izvanredno ostvarenje uloge Konferansjea što ju je kreirao Boris Eder. Bio je pokretač zbivanja, prividno neumoljiv kao zlokobna vremena koja dolaze, ali iznutra topao i pun razumijevanja za sve ljudske loše strane. Predstava dojmljivo ocrtava postupno urušavanje društva i nestanak njegovih vrijednosti. Efektno podsjeća na socijalni fenomen kulturne dekadencije koju izaziva rađanje nacizma, na što je povremeno potrebno upozoriti i u sadašnjim vremenima. Režija Johna Lloyda Daviesa istaknula je kvalitete mjuzikla što sjedinjuje snažnu osobnu dramu, profilirane likove i dobru glazbu s nekoliko hitova koji se često pjevuše, poput Wilkommen, If You Could See Her Through My Eyes, The Money Song i naslovnog Cabaret. Daviesova scenografija, vedute imaginarnog Berlina, djelovala je tjeskobno i prijeteće, dok je njegov kabaret Kit-Kat club što je izranjao iz golema propadališta veličine gotovo cijele pozornice predstavi davao spektakularnost. Odgovarajući kostimi Michaele Mayer-Michnay i koreografija Darrela Toulona upotpunili su dojam odlične predstave.

Odlični Majstorović

Glazbenu izvedbu za premijeru je pripremio David Levi, a kasnije izvedbe preuzeo je mladi, vrlo spretan dirigent Michael Brandstätter. Cijelome ansamblu za pjevanje i sviranje nema se doista što prigovoriti. U scenskom dijelu Kit-Kat banda odličnim scenskim nastupom istaknuo se pijanist Oliver Majstorović.

U ostatku solističke podjele najviše su se toplinom likova istaknuli Uschi Plautz u ulozi gospođice Schneider i, osobito Götz Zemann u ulozi gospodina Schulza, tragičnoga lika Židova pred čijim očima nestaje zemlja koja je nekoć bila Njemačka i grad koji je nekoć bio Berlin, a koje on ne može napustiti jer su njegova domovina. Kabaretsku pjevačicu Sally Bowles, kojoj je karijera sve i jedino u životu, i koja se zbog nje ne opterećuje moralnim dvojbama, ostvarila je Carry Sass pjevački sjajno, ali glumački ne sasvim do kraja izražajno. Ona inače igra tu ulogu od 1986. po Njemačkoj i Austriji.

Artur Ortens kao Ernst Ludwig i Jörg Westerkamp kao Clifford Bradshaw donijeli su svoje likove konvencionalno, što u Westerkampa nipošto nije dovoljno jer se oko Clifforda vrti cijela priča i on bi trebao u njoj sudjelovati s više emocionalnog nadahnuća i uvjerljivosti.

Davor Schopf