Kuća otvorena gostima

Kuća otvorena gostima

Istarsko narodno kazalište 2001/2002.

Plesni, dramski, glazbeni, likovni i filmski programi, kazališni susreti alternative i mainstreama, temeljno su obilježje nedavno završene kazališne sezone u središnjoj pulskoj instituciji za kulturu, Istarskome narodnom kazalištu. Dvadesetak godina bez vlastita ansambla od Istarskoga je narodnog kazališta učinilo kuću za goste, ugodna domaćina brojnim svjetskim i domaćim umjetnicima. INK je u ovoj sezoni ugostio predstave iz Trsta, Vojvodine, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Zagreba, Virovitice, Bosne i Hercegovine, a imao je i vlastitih koprodukcija. S obzirom da je nemoguće nabrajati sve naslove i izvođače koji su u ovoj sezoni prodefilirali pulskom pozornicom, evo najboljih iz dramskoga programa.

Obitelj, mjesto tragedije

Tri najbolje dramske predstave u kazališnoj sezoni 2001/2002. u INK-u bile su Krvava svadba, autorski projekt Damira Zlatara — Freya, Murlin Murlo novosadskog Srpskog narodnog pozorišta u režiji Bojana Jablanoveca i Proslava nastala u koprodukciji zagrebačkoga HNK (scena Habunek) i INK-a, u režiji Snježane Banović. Zanimljivo je da te tri predstave, svaka na svoj način, govore o tragediji koju generira duhovno i duševno bolesna obitelj. Krvava svadba Federica Garcije Lorke, koju je Damir Zlatar — Frey postavio kao koreodramu, na svakome je koraku opravdala tu odluku, suočivši publiku s Lorcinim likom, njegovom poetikom i intimom, geografski obilježena Mediteranom, a duhovno — bliskošću s Dalijem i Buńuelom. Krvava svadba. Tragedija je o ljubavi i smrti koju proizvodi arhaična i okoštala obitelj, što grubo kažnjava svaki otpor strogim navikama i ritualima. Vinterbergova Proslava u režiji Snježane Banović tematski obrađuje incest, pedofiliju te seksualno i emocionalno zlostavljanje u obitelji, što se neizbježno razvija u općedruštvenu patologiju. Murlin Murlo Nikolaja Koljade u izvedbi novosadskih umjetnika također reflektira obiteljsku nesreću na čitavo rusko društvo, koje u ovoj interpretaciji već zapravo i jest mrtvo. Ipak, valja reći kako potresna Krvava svadba, kataklizmična Murlin Murlo i rezignirana Proslava ni u kojem slučaju ne daju osnovni smjer raspoloženju koje je u ovoj sezoni vladalo u gledalištu INK-a. Iako je u publici sjedilo tek desetak ljudi, nepravedno bi bilo izostaviti iznimnu predstavu Olga Grad vs Juanna Regina Kulturnoga društva B51 i Prešernova gledališča iz Kranja. Inače, pulska je publika u ovoj sezoni mahom izbjegavala zahtjevnije, teže predstave, i kao da je bila sklonija pučkome teatru. Tako su Puljani uživali uz Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Miru Banjac, Boru Stjepanovića, Željka Vukmiricu, Vitomiru Lončar... Ipak, valja priznati da je hvalevrijedno što INK ne zanemaruje nekoliko desetaka pravih gradskih kazališnih fanatika, pa otvara vrata i predstavama koje su doista namijenjene samo teatarskim sladokuscima. Cijene pojedinačnih ulaznica kretale su se od 30 do 60 kuna, a godišnja pretplata od 250 do 650 kuna, ne računajući popuste.

Visoka estetika i slaba tehnika

Najslabiji segment vezan uz pulski kazališni život dijelom je opterećen tipičnim mediteranskim lako ćemo sindromom, a dijelom općim nevoljama malih sredina. Na dušu kazališta ide da je prečesto puta publika ostajala bez programskih knjižica, dakle, bez osnovnih informacija o autorima i izvođačima, da su obavijesti o ponekim vrijednim gostovanjima bile prenošene usmenom predajom ili tek plakatom na ulazu u kazalište, da je pasivan pristup prema medijima i publici obilježio onaj pogonski dio, koji ne bi smio šepati ni u jednome ambicioznom kazalištu. Upravo je u tome apsurd rada Istarskoga narodnog kazališta. Estetska razina iznadprosječna, a tehnička — da ne radimo zlu krv — jedva prosječna. Zato se i događa da su najglasniji i najžešći kritičari kazališta bili upravo oni koji su u kazalište prestali (sustavno) ići prije mnogo godina. Nepostojanje kazališne kritike u dnevnome lokalnom tisku, potpuni izostanak informacija u dnevnim i tjednim globalnim nacionalnim medijima preko godine, kompenzira se u ljetnim mjesecima, kada pulski i istarski kazališni život dolazi u žarište medijskoga zanimanja. Lako se može stvoriti potpuno pogrešna medijska slika: ne znači da su ljetne predstave odlične, a zimske ne vrijede. Istarsko narodno kazalište pokušava ne ovisiti o kulturnoj politici koju provode mediji i zato izdaje vlastite besplatne novine u dvije tisuće primjeraka. Kada se INK već odlučio vlastitim kazališnim novinama boriti protiv sudbine svih nezagrebačkih kazališta (da preskočimo riječ provincijskih), neka onda te novine budu kvalitetnije i ozbiljnije — bez površnosti, tipfelera i pogrešnih podataka.

Dubravka Lampalov