Krleža na vrhu

Krleža na vrhu

U slučaju Velikog meštra sviju hulja i Adama i Eve, riječ je o dosljedno realiziranu početnom naumu i kvalitetnoj sinergiji potpuno različite pojavnosti, ali slična otklona od uobičajene repertoarne slike

Umjesto nabrajanja najboljih ili najgorih, u obliku top ljestvice koja bi usustavila proteklu zagrebačku kazališnu sezonu, bolje je okrenuti se trendovima, onim repertoarnim nitima vodiljama koje su prožele metropolsku kazališnu zbilju. Razlozi koji uvjetuju takav pristup višestruki su i znakoviti — kvaliteta predstava, čak i kad jest, a često jest, u kolektivnom sjećanju negativno ocijenjena i kao takva postala dio urbane lošekazališne legende, samo je konačni proizvod kazališnog ustroja iza kojeg ipak stoje i neke glave koje misle, ili bi barem trebale misliti, unaprijed. Dakako da su predstave onaj šlag na torti zbog kojega publika i dolazi u kazalište, no želi li se podrobnije sagledati i ono pozitivno i ono negativno u sezoni koja je iza zagrebačkih kazališta, ipak treba krenuti od glave, a ne od repa.

Dakle, u grupi kazališta za sumiranje protekle sezone nalaze se Hrvatsko narodno kazalište, Zagrebačko kazalište mladih, Dramsko kazalište Gavella, Teatar &TD, Teatar Exit, Kerempuh, Kazalište Mala scena i dio repertoara Komedije. Iako neki od njih nikad ni nisu bili prave pristalice ozbiljnog repertoarnog razmišljanja, zanimljivo je prisjetiti se što se s tim, nekad barem deklarativnim pristupom, dogodilo u vremenu od ljetne stanke prošle godine.

Promjene i pomaci

Najvažnije promjene, ne još strukturne, ali barem personalne, doživjeli su Hrvatsko narodno kazalište i Zagrebačko kazalište mladih. Ravnateljici Drame HNK Snježani Banović i intendantu ZKM-a Slobodanu Šnajderu upravo je protekla sezona bila prva prava na tom poslu, u ovom slučaju s pozitivnim saldom na objim stranama. Šnajder je predstavama velikog zamaha Veliki meštar sviju hulja i Zaštićena zona pokazao količinu realnosti i kritičkog odnosa prema njoj kakvu zagrebačka kazališta već dugo nisu vidjela, a izborom redatelja dokazao je da posao shvaća ozbiljno i pokazao koliko uobičajenom redateljskom kružoku treba ventilacije. Uz dvije noseće predstave, u režiji Branka Brezovca i Dušana Jovanovića, na repertoaru ZKM-a Šnajderovim se izborom našla i Susjeda, kojom se u žarište vratila i Ivica Boban. Skladno postavljen repertoar ZKM-a, koji se »obračunava s prošlošću koja ne želi proći«, nije baš najskladnije predstavljen, realizacije nisu bile bez trzavica, kao što ni recepcija nije prošla bez poteškoća, no ipak je upravo ZKM proteklom sezonom pokazao sustavno mišljenje repertoara kakvo će, sudeći prema najavama sljedeće sezone, biti teško ponoviti.

S druge strane, i Snježana je Banović u Drami HNK ostvarila nekoliko uspjeha, iako također ne bez pogrešnih poteza. Prije svega to je Večeras se improvizira, metateatarski sklop kao stvoren za scenski ambijent najvećeg gradskog kazališta, koji je jednako složeno postavio Zlatko Sviben. Iako i previše hvaljena po premijeri, ta je predstava ostavila traga u sjećanju. Na tragu repertoara kakav bi takva i trebala njegovati bili su i Očevi i sinovi u režiji Ivice Kunčevića, dok je prvi naslov sezone, Dibuk (a zadnji kojeg je Snježana Banović naslijedila od prethodnika), jedini bio pravo posrnuće. Rezultat napora više i ne toliko nove ravnateljice Drame HNK je i Scena HNK Habunek, imaginarna tvorevina koja producira manje i takozvane nezahtjevnije predstave, pogodnije za gostovanja i privlačenje publike, od koje treba očekivati više nego što je u Zagrebu pokazala.

Usnuli proplamsaji

Razlika zbog koje su prethodna izdvojena očituje se ponajprije u nedostatku ambicija ostalih kazališta, koja kao da su potonula u mrak neinventivnosti i konceptualnoga neslaganja njih samih sa sobom. Tako je repertoar Dramskog kazališta potpuno podbacio, dok je Teatar &TD uspio u predstavljanju novog autora i redatelja (Filip Nola), iako je u klasika i svjetskih hitova ostao na mediokritetskoj razini. Slučaj gubljenja kompasa vidljiv je i na primjeru Teatra Exit, koji se provlači manjim, ali motiviranim produkcijama u rasporedu koji je protekle sezone gustoćom bio više nego neujednačen. Na kraju treba spomenuti i Kerempuhov Kaj sad i Komedijinu Piaf, predstave koje su na trenutak tim kućama ponudile razlog (više) za postojanje.

U otklonu od svega navedenog zimskom je premijerom zasjao Kufer, radionica frustriranih redateljica koje su Tragedijom mozgova i posebno Adamom i Evom pokazale kako se iz neimaštine neovisnih produkcija mogu napraviti kvalitetne predstave. Sličnom se želi prikazati i Večernja scena Kazališta Mala scena, koja je ove sezone donijela dva recentna inozemna naslova, i koja programski obećava usprkos ponekad dvojbenom izboru suradnika.

Sve u svemu, zagrebačka se sezona 2001-2002. raširila u rasponu između Velikog meštra sviju hulja i Adama i Eve, ansambl spektakla i komorne drame sa samo tri glumca. Možda i nije koincidencija da je u oba slučaja riječ o istom autoru, jer u objema je predstavama riječ o dosljedno realiziranu početnom naumu i kvalitetnoj sinergiji potpuno različite pojavnosti, ali slična otklona od uobičajene repertoarne slike. Takvih bi, u romantičnom zanosu, kazalištima nekoga glavnog grada trebalo sljedeće sezone poželjeti — više.

Igor Ružić