Konačno!

Konačno!

Stjepan Damjanović, Slovo iskona. Staroslavenska / starohrvatska čitanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

U proteklih tridesetak godina brojni naraštaji studenata kroatistike i slavistike postupno su se uvodili u temelje slavenske, tako i rane hrvatske pismenosti, listajući i prebirući razna izdanja gramatika i čitanki staroslavenskoga jezika, uglavnom jednoga te istoga autora, pokojnoga profesora Josipa Hamma. Kada takvo što nije bilo moguće, utjecalo se preslikavanju starih slavenskih originalnih tekstova, koji se nerijetko zbog loše tehničke izvedbe naprosto nisu mogli čitati, transkribirati i transliterirati, drugim riječima, razumijevati. Neprijeporna je činjenica da će se gotovo uvijek priručnici s izražajnijom metodičkom aparaturom, pod uvjetom da nastaju iz dugogodišnjega nastavnog iskustva, nametnuti kvalitetom i većom mogućnošću primjene u sveučilišnoj nastavi nad onima koje ne vode isti putovi.

Za prve korake

Stjepan Damjanović u posljednjih je desetak godina uložio silno strpljivosti i truda u pisanju gramatika najstarijega slavenskoga književnog jezika, želeći novim generacijama studenata olakšati prve korake u svladavanju osnovnih jezičnih znanja iz paleoslavistike i kroatistike. U tome je autor svakako uspio, ali i sam je zapazio da za cjelokupan uvid u razumijevanje starih slavenskih, pa tako i starohrvatskih tekstova, našoj filologiji, a poglavito sveučilišnoj nastavi, nedostaje modernija čitanka, koja će biti prilagođena duhu vremena, ponajviše (pred)znanju paleoslavistike sadašnjih i budućih kroatista i slavista. Nemojmo se hraniti iluzijama da nas u budućnosti čekaju generacije studenata s većom općom kulturom i pismenosti, kao i boljom jezičnom naobrazbom. Autor Slova iskona itekako je svjestan spomenute činjenice, a to se zapaža u nekoliko razina: prvo, ova čitanka više je od skromna, jednostavna priručnika koji bi korisnicima nudio samo gole tekstove; drugo, svima koji će se njome služiti pokazuje se načelo transkripcije i transliteracije, kao i primjeri morfofonosintaktičke analize odabranih tekstova; i treće, čitanka ne pati od boljke pretencioznosti u smislu izvođenja riječi iz praindoeuropskoga ili pak dovođenja u vezu s litavskim ili staroindijskim jezikom prilikom tumačenja njihova značenja.

Minimum školske ćirilice

Uzmete li u ruke neke starije čitanke staroslavenskoga jezika, npr. Stojana Stojanova i Miroslava Janakieva (Starobalgarski ezik. Tekstove i rečnik, Sofija 1976), odmah će vam upasti u oči jedan jedini tip teksta, pisan tzv. školskom ćirilicom. Za takvo što ne treba ići u daleku prošlost. I čitanke u novije vrijeme, primjerice Nikolaosa H. Truntea (Sloven?sky jezyk?, München 1997-1998), staroslavenske tekstove, kao i one u mlađim redakcijama, rijetko kad donose u originalu, a tzv. školskoj glagoljici uopće nema mjesta u takvu priručniku. Držim da je dobro što se u Slovu iskona udio tekstova pisanih tzv. školskom ćirilicom i glagoljicom smanjio na minimum. To je dobro iz više razloga, a između ostaloga, studenti će se ionako u čitanju, transliteriranju, transkribiranju i jezičnoj analizi staroslavenskih i starohrvatskih tekstova, bilo na seminarima ili na ispitima, služiti originalima. Ustrajavanje na tzv. školskim pismima nema nikakva smisla jer nudi kratkoročna rješenja za učenje slova, a budućega stručnjaka ili zainteresiranoga laika čini nesposobnim za otkrivanje i tumačenje stare slavenske i hrvatske baštine.

Prednost Damjanovićeve čitanke u odnosu na prethodne razvidna je, između ostaloga, i po tome što se literatura navodi problemski, npr. nabrajaju se rasprave u kojima se problematizira jeronimska hipoteza o postanku glagoljice i sl., a ne ide se za izradom bibliografije na kraju čitanke. Pri imenovanju redakcija i recenzija staroslavenskoga jezika, kojima se posvećuje prilično mjesta u čitanci, autor se priklonio kriteriju prostornih odnosa, što je zasada jedino prihvatljivo rješenje, imajući u vidu složene odnose između jezika i kulture. Ni u pogledu grafičkih i likovnih rješenja nijedna se prethodna čitanka ne može mjeriti s ovom. Međutim, ono što nedostaje u današnjem sveučilišnom studiju kroatistike i slavistike čitanka je starohrvatskoga jezika i mlađih razdoblja, od 15. stoljeća i nadalje, koja bi tekstove predstavljala u originalu, vodeći računa o jezičnim karakteristikama tekstova. Takvo što učinio je Josip Vončina (Jezična baština, Split 1988), ali glavni nedostatak Vončinine knjige bio bi taj što se pretjerano inzistira na lingvostilističkoj analizi i na onim mjestima koja zahtijevaju podrobnija filološka objašnjenja. Žalosna je činjenica da ni na području povijesne gramatike hrvatskoga jezika nema većih pomaka. Studenti slavistike i kroatistike služe se povijesnom gramatikom Blaža Jurišića (Nacrt hrvatske slovnice. Glasovi i oblici u poviestnom razvoju, Zagreb 1944), a ona je duhu vremena strana, a sadašnjem profilu studenata iznimno teška, nepregledna, riječju nerazumljiva.

Nastava u kolicima

Dok se nastava iz staroslavenskoga jezika može valjano osloniti na svoje noge, mislim pritom na gramatiku i čitanku, dotle je nastava iz povijesti hrvatskoga jezika, nažalost još uvijek u invalidskim kolicima. Slovo iskona ili Riječ (od) početka kvalitetan je priručnik koji može zadovoljiti potrebe znatiželjnih laika, kao i studenata slavenskih grupa. Jedini nedostatak koji mu se može pripisati izostanak je staroslavensko-hrvatskoga rječnika.

No, ne zadugo. Uskoro će skupina autora objaviti i treći temeljac u svladavanju staroslavenske i starohrvatske problematike, mali staroslavensko-hrvatski rječnik kao dodatak staroslavenskoj i starohrvatskoj čitanci. Njime se krug zatvara.

Boris Kuzmić