Komedija na klimavim nogama

Klupska kazališno-glazbena scena Amadeo

Komedija na klimavim nogama

U natezanju nedovršenih viceva i poluprokuhanih glazbenih brojeva ne razabire se mnogno više od ljetne glumačke tezge

Nesigurna priča naslovljena Tito, Krleža i..., koja je nekoliko srpanjskih dana igrala u Atriju Prirodoslovnog muzeja na klupskoj glazbenoj kazališnoj sceni Amadeo, a najavljena je i za kraj kolovoza, na granici je žanrova koji su proslavili upravo autori i izvođači Vili Matula i Željko Vukmirica, povezani u na brzinu sklepanu zajednicu VV Žurnal. No, ono što je trebao biti sraz titana domaće komedijaške improvizacije, mime i storytellinga ipak nije rafinirana Best of-kompilacija dijelova Povijesti moje gluposti i Münchhausena. Naime, iako su pretenzije komada Tito, Krleža i... mnogo manje, pokazalo se da su s pravom takve.

Rekonstrukcijom motiva toga činjenja dolazi se do nedostatka žanra stand-up-komedije u Hrvata, kao i kabarea i prave satire. Međutim, iz improvizacija kakve Matula i Vukmirica, uz pomoć filmskih žurnala iz vremena zamaha jugoslavenskog zanosa, pokušavaju podmetnuti publici u sat i pol dugu natezanju nedovršenih viceva i poluprokuhanih muzičkih brojeva, ne razabire se mnogo više od ljetne glumačke tezge. Zbog najave predstave i očekivanja s kojima gledatelji na nju dolaze treba reći kako je priča koju je Krleža ispovjedio Matvejeviću o susretu s Titom »u Šestinama, na putu za Mikuliće, u prvoj krčmi desno« godine 1939. daleka i zagubljena okosnica ovog komada — tema incestuozne veze intelektualca i vlastodršca vječna je i inspirativna, no nažalost ovdje se ona očituje tek kao podloga. Nadgradnja je pak već otrcano izigravanje akademske glume (Matula), kvartovska babunerija (Vukmirica i Matula) te kabaretske i satiričke naznake (Vukmirica), po dosegu političke provokativnosti i duhovitosti ispod inače nepostojeće domaće, uglavnom kerempuhovske razine (song Ivica, uhvati lopova).

Naime, ukoliko je Tito, Krleža i... trebao biti kabare, tada se netko trebao sjetiti i da matrica različitih tempa još nije niz glazbenih brojeva, kao i toga da glazbeni broj ipak, redovito, sadrži i tekst pjevan više ili manje na melodiju. To se u ovoj predstavi događa rijetko pa nikad, zbog čega i Vukmiričin glazbeni talent, koji je svojedobno više nego pristojno režao I was born in Bukovica — ostaje neizražen i neiskorišten. S druge pak strane, stand-up-komedija trebala bi se sastojati od završenih viceva s poentom, koje bi trebali, nekako u skladu s ritmom tih poenti, slijediti i rafali smijeha iz publike. I to je rijedak slučaj u sat i pol dugu improviziranju Vilija Matule i Željka Vukmirice, jer je njihova količina spontanosti tolika da im završavanje vica ili skeča, u koji se ležerno po nekoliko minuta uigravaju, postaje nevažno.

Igor Ružić